Život svakoga od nas odvija se između plača i smijeha, uspjeha i neuspjeha. Tako se i Gospin cio životni lûk, otkako je stupila na biblijsku pozornicu, micao od postaje radosti do postaje boli. Naizmjenično i usporedo. Pogledajmo neke poznatije postaje na tom njezinu hodočasničkom putu.
Ushit navještenja. Anđeo joj Gabriel dolazi u Nazaret najaviti što je Bog naumio s njom izvesti. Pogledao na nju, neznatnu, sa svojih nebeskih visina. Marija ne može doći k sebi od ushićenja. Unatoč svoj prepadnutosti, ona razmišlja i, nakon pristanka “Neka mi bude”, doživljava silno duhovno predanje u Božje ruke. Majkom postala, a djevicom ostala.
Zbunjenost zbog Josipa. Marija je začela po Duhu Svetom. Ali komu to može reći i tko će to vjerovati? Ne usuđuje se o tome ni s Josipom, zaručnikom, razgovarati. Vrativši se, nakon tri mjeseca, iz Ain Karima od Elizabete, koja je rodila Ivana, vidi da je Josip pomalo izbjegava i očito se u sebi neobično muči. Marija šuti i prepušta Bogu objavu čuda i otajstva. Teško joj je. Samo je drži vjera u Božju providnost.
Dragost zbog rješenja Josipove krize. Tko je bio radosniji od Marije kada je čula kako je Bog intervenirao preko Josipova sna i sve izveo na čistac. Dogodilo se “navještenje” i Josipu, da će on biti ne tjelesni, nego duhovni otac, Isusu. Bog ima rješenja i uvijek dođe u pravi čas. Sve je bilo napeto, ali ništa nije puklo. Bog i kada zakasni, dođe točno na vrijeme. Njegovo je i vrijeme i vječnost.
Nevolja zbog putovanja u Betlehem. Kada se upravo malo osigurala: nabavila kolijevku, pripremila potrebno za rođenje Sina Božjega, odlučila ne micati se nikuda iz Nazareta, ni od kuće, rimski car August sve razvalio. Hoće Popis pučanstva. Valja na hodočašće u Betlehem, mjesto Josipova podrijetla. Marija uzima što je najnužnije i daje se s Josipom na put. Ona i tu čita prst Božji, ali joj je silno nezgodno i tvrdo, ne radi sebe nego radi Djeteta.
Odahnula nakon dolaska u Betlehem. Marija je bila vrlo raspoložena kada je konačno stigla na cilj. Čitava i zdrava. Bogu hvala. Pratila Josipa da popuni obrazac za popis. Neka car zna koliko ima pučanstva. Kroz koji će dan ili tjedan imati još jednoga Građanina!
Tuga zbog smještaja. Je li moguće da nema nigdje ni kutka skloništa u cijelom Betlehemu za jednu ženu rodilju? Eto moguće je. Mariji neugodno kao nikada u životu. I zbog nje same, i zbog Josipa, pogotovo zbog Novorođenčeta. Josip ponovno odlazi tražiti. Vraća se. Čita mu se u suzi odgovor. Idu izvan Betlehema i nailaze na jednu napuštenu kolibu: štala, slama, jasle, pruće, kamen, vjetar, oskudica. Je li Bog planirao ovakav smještaj za svoga Sina? Je li moguće da se ni Josip ni Marija ne mogu bolje snaći?
Zadovoljstvo zbog sretno rođena Djeteta. U svim tim nevoljama evo i sretna časa. Kada žena rodi, osjeti radost što je došlo novo stvorenje na svijet. Marija je sretna zbog Božjega i svoga čeda. Bogu hvala. Sada bi se valjalo kućiti. Ima li smisla i pomišljati na povratak u Nazaret, gdje također vlada silna neimaština? Uostalom, može se pretpostaviti da će krug djelovanja ovoga Djeteta biti Betlehem i Jeruzalem.
Potištenost zbog hladnoće ljudi. Hladne noći. Mrzlo po danu. Hladno i Josipu i Mariji i Djetetu, unatoč svim sirotinjskim zamotavanjima. Treba patiti, hladnoću podnositi. A najteža je ona ljudska hladnoća: ne će nitko da te pozdravi, kamoli da te primi i ugosti.
Veselje zbog posjeta anđela i pastira. Međutim, progovorilo nebo pa zemlja. Čuju se iz daljine anđeli svojom Gloriom: “Slava Bogu na visini, a mir ljudima, miljenicima njegovim, na zemlji!” Došli i pastiri na vrata štale. Marija i Josip pomislili da su pastiri došli da tu prenoće i da će ih sada izbaciti. Srećom, ništa od toga. Iznenađenje: nose hrane, haljine, janje – na dar. Srodne se duše raduju. Ta i Marija je Pastirica. I rodila je Velikoga Pastira, Dobroga Pastira.
Muka što se ne vraća u Nazaret. Situacija ih navodi da tu ostanu neko vrijeme. Ali taj se boravak protegnuo više vremena. Josip se nekako snalazi i planira podići malo kućice. Odlučuju ostati u Betlehemu. Koliko je god to mjesto drago Marijinu srcu zbog slavne povijesti Izraelove, ipak ona ponekad kaže Josipu: Možda bi bilo bolje vratiti se u Nazaret.
Raspoloženje zbog pohoda mudraca. Svetu su Obitelj posjetili jednostavni pastiri. A evo sada i mudrih kraljeva, koji su ušli u “kuću”, a ne u štalu. Sastala se ljudska mudrost i jednostavnost. Radosna majka zbog neobičnih poklona: zlata, tamjana i mirhe. Evo prilike da od poklonjenih dragocjenosti Josip pronađe malo bolje uvjete života. Da se, možda, presele u Jeruzalem i iznajme kakav pristojan stan?
Bol zbog pokolja betlehemske djece. Hudi Herod naredio da se pokolju sva muška djeca ispod dvije godine, da nijedno ne umakne. Među njima će biti i novorođeni Kralj o kojem mudraci pričaju svoje sanje i bajke. Jauk Betlehemom, čuje se do neba. Mariji se srce para zbog cviljenja nedužnih majki, zbog nedužne djece, i to zbog njezina Sina. Ali, nemoćna je pred krvoločnim Herodom. Treba Dijete spašavati, a kako?
Sreća zbog spašavanja Djeteta. U svim tim žalostima i tragedijama ipak se osjećala jedna radost: nije poginuo novorođeni Kralj, iako je bilo more pogibelji i prilike za to. Bog Otac čuva svoga Sina da izvrši njegov plan, a prihvaća krv mučeničke djece kao prvu žrtvu za Isusa. Anđeo je potaknuo Josipa u snu da se makne iz Betlehema.
Patnja zbog bježanja u Egipat. Nije bilo spasa u Palestini pred Herodovim dželatima. Trebalo je bježati što dalje. Bog javio Josipu da povede novu Obitelj u zemlju egipatsku, gdje su u davnini živjeli Izraelci u sužanjstvu i odakle su izvedeni ispruženom rukom Božjom. Neka ostanu dolje dok im se ne javi što će poduzeti dalje. Hoće se vjera u Providnost. Ponovno na put, bez igdje ičega, samo s Djetetom u naručju. Koliko brige, tjeskobe, straha! Sve su izgubili! Jedino ih tješi što nisu ništa ni imali!
Veselje zbog povratka u Nazaret. Nakon nekoga vremena anđeo se ukazuje Josipu. Poručuje mu neka uzme Dijete i majku njegovu, neka se spremi na put, jer su umrli oni koji su tražili glavu Isusovu. Marija i Josip nisu znali kamo će se vratiti: u Betlehem ili u Nazaret ili u neki treći grad. Anđeo nije bio jasan. Samo je rekao da se vrate u zemlju izraelsku. Kada su stigli u domovinu, Josip pomišlja na Betlehem. Ali u Judeji vlada Arhelaj, sin zloglasnoga Heroda Velikoga, velikoga po zlu. I dok se bori u sebi gdje bi se nastanio, anđeo mu kazuje neka ide u Galileju, u Nazaret, odakle je otišao prije nekoliko godina. Tiho došli u Nazaret i počeli još tiše živjeti čekajući nove sne i upute, poruke i dekrete, nova hodočašća.
Šok zbog gubitka Dječaka. Kad je već dobrano otpočela nazaretska idila, evo jada iznenada. Nema Maloga. Izgubili ga na putu iz Jeruzalema ili u samom Jeruzalemu. Ne znaju ni gdje su ga ostavili ni što je s njime bilo. Možda ga netko kidnapirao? Možda ga uzeli Grci za roba? Možda ga netko pregazio i bacio u bunar. Tužnoj majci svašta pada na pamet, a od Maloga ni traga ni glasa. I već je treći dan žalosti neopisive. I kada su se svratili u Hram da se Bogu pomole ne bi li ga našli, imaju što vidjeti. Kolika je bila prije bol, tolika je sada radost!
Milina zbog čuda u Kani Galilejskoj. Prvo Isusovo čudo, i to na intervenciju Marijinu. Mariji se srce širi. Obistinjuje se ono što je prije trideset godina najavio anđeo Gospodnji: “On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega!” (Lk 1,32). Svi slave Isusa, ali ljudi ne zaboravljaju ni majke njegove. Mnoge majke uzdišu i kliču Isusu: “Blago majci koja te rodila.”
Udarac zbog Josipove smrti. Ne znamo kada je Josip umro. Po svoj prilici nije doživio početka Isusova javnog djelovanja. Nakon Isusove 12. godine više se ne spominje među živima. Sv. Matej i sv. Luka prenose pitanje naroda kada je Isus počeo javno nastupati: “Nije li ovo drvodjeljin sin?” (Mt 13,55), odnosno: “Nije li ovo sin Josipov?” (Lk 4,22), dok sv. Marko kaže: “Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin?” (Mk 6,3). Ako je živa samo majka, ljudi obično naznačuju djecu po majci. Ovdje jednako govore i o Josipu i o Mariji. Pretpostavljamo da je sv. Josip preminuo prije ili u početku Isusova javnog nastupa. Ta je smrt za Mariju predstavljala novu tugu i novi plač.
Radosna vedrina zbog nastupa u Nazaretu. Iako Evanđelje ne spominje da je prigodom prvoga Isusova nastupa u nazaretskoj sinagogi bila nazočna i njegova majka, možemo pretpostaviti da je pratila Isusove korake barem u Nazaretu. I radovala se kako mu ljudi oduševljeno povlađuju i kako se dive njegovim riječima i tumačenjima.
Tjeskoba zbog Isusova progona iz Nazareta. Bilo je to u toj istoj zgodi kada se Isus pojavio u sinagogi. Ljudi nisu mogli shvatiti zašto Isus ne čini čudesa Nazarećanima. Zaboravljaju da nemaju vjere i da je samo vjera, a ne krv ili zavičaj, propusnica za čudesa Božja. I digoše se protiv njega da ga strmoglave niza stranu. Ali on im izmaknu i nije se više zadržavao u Nazaretu. Uostalom, “nitko nije prorok u svom zavičaju” (Mt 13,57).
Utjeha zbog mnoštva Isusovih čudesa. Ne zna se ili je silniji na riječi ili na djelu. A sve to dopire do Marijinih ušiju: pohvale, zahvale, divljenje, pljesak; ozdravljenja, nahranjenja, oproštenja: rješava ljudske potrebe, i duševne i tjelesne, upravo na božanski način. Ako itko ima pravo na radost, to je majka. I ona se raduje, skromno i povučeno, ali neobično joj je drago što je njezin sin tako cijenjen, tražen i voljen. Koliko će to potrajati, ne može se predvidjeti, ali sada je tako.
Potištenost zbog farizejskoga neprijateljstva. Koliko je Mariji bilo drago što se mnoštvo veseli Isusu, toliko joj je bilo teško što nesretni farizeji smišljaju i kuju zlo protiv njega. Najprije napadaji riječima. Govore da je “izvan sebe”. Optužuju ga da je opsjednut, da buni narod, da nije dobar građanin te da ne plaća poreza, da nije pošten čovjek, da se druži s grješnicima i carinicima, da je sam grješnik. A kasnije će prijeći i na udarce.
Razdraganost zbog učenika. Mariji je ipak milo da Isus ima stalan broj prisnih učenika – sedamdeset i dvojicu, i nekolicinu apostola. Oni su uvijek uza nj. Zar da će ga braniti, ako dođe do gusta.
Bol zbog procesa i osude. Marija je pratila izdaljega što se događalo s Isusom toga Velikog tjedna. Ali ništa ne može pomoći. Nitko nju ne zove za svjedoka. Zakuhala se neprotumačiva gungula. Vidi Marija da se Isusu ne piše dobro. Ne odvaja se od njega. Prati ga u stopu. Do Kalvarije, do križa.
Radost zbog riječi na križu. Nije zaboravio svoje majke ni na križu. Povjerava je Ivanu, a Ivana njoj. U svoj žalosti i gotovo nesvijesti tračak radosti i ohrabrenja.
Tuga zbog Isusove smrti. Isus je konačno umro. Stavljaju ga majci u krilo. Gdje će ga pokopati, Bože moj? – pita se Marija. Nigdje groba, kao što nikada nije imao ni svoje kuće ni postelje. “Tko protužit ne će s Čistom, kada vidi gdje za Kristom, razdire se srce njoj? Gleda svoga milog Sina, ostavljena sred gorčina, gdje se s dušom podijeli”, pjevat će stoljećima vjerni puk. Bog se pobrinuo za grob, i to kakav grob!
Blaženstvo zbog uskrsnuća. Treći dan eto ti Isusa uskrsnula od mrtvih. Prvi pohod majci Mariji. I pravo je tako! Evanđelisti o tome ništa ne bilježe. Što imaju bilježiti stvari koje se same po sebi razumiju.
Žalost zbog rastavljenosti od Sina. Sin uzašao u nebesku slavu, a majka ostala na zemlji. Ne zna ni dana ni časa kada će je Bog uzeti k sebi. Ovozemna hodočasnica i dalje ide od postaje žalosti do postaje radosti i obratno, i to isključivo u duhu vjere.
Radost uznesenja. Napokon i Marija seli iz ovoga mukotrpnog svijeta. Preminula ili samo usnula, svejedno. Važno je da je u nebu, dušom i tijelom. Pa i pravo je, pravedno, dostojno i spasonosno!
Je li ovo Gospin put? Je li ovo Josipov put? Je li ovo Isusov put? Što bi to htio ti, da budeš izvan ovoga puta? Svatko od nas može iznijeti radosne i žalosne trenutke svoga života. Samo hoćemo li moći to nositi kao što je Gospa nosila? Kao što je Josip nosio? U dobru se ne ponesi i ne zaboravi da ima i zlih dana, a u zlu se ne poništi i ne zaboravi da ima i dobrih dana! Do Božje! U tome je Gospa ne samo divan primjer nego i prava pomoć! Majčinska.
Izvor: Preuzeto iz knjige: Ratko Perić, Isusova Majka, Crkva na kamenu
