Nad/biskup Petar Čule
(1898.-1985.)
Petar Čule rođen je u Kruševu pokraj Mostara 18. veljače 1898. Osnovnu školu završio je u Ljutom Docu. U sjemenište kod isusovaca u Travnik krenuo je 1909. Nakon teških mjeseci odvojenosti od kuće, Petar se pridigao i postao izvrstan učenik. Bogosloviju u Sarajevu upisao je u jesen 1917. te je tijekom četiri godine studija iz svih predmeta postigao izvrstan uspjeh.
Zaređen je za svećenika 20. lipnja 1920., a iste je godine proslavio svoju mladu Misu na groblju Sajmište u Kruševu.
Preko rektora sarajevske bogoslovije Petar je krajem rujna 1921. otišao u Innsbruck gdje je za dvije školske godine položio sve potrebne predmete, napisao disertaciju i promaknut u doktora teologije. Po povratku u biskupiju, obavljao je razne službe: prefekt Napretkova đačkog konvikta u Mostaru, profesor filozofije i francuskoga jezika u gimnaziji, arhivar u Biskupskom ordinarijatu te biskupski konzultor. Nakon smrti biskupa Alojzija Mišića (1912.-1942.) imenovan je mostarsko-duvanjskim biskupom 15. travnja 1942. Za biskupa je posvećen 4. listopada 1942. u crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru.
Nakon Drugoga svjetskog rata, 1948. Čule je uhićen i osuđen na 11 i pol godina zatvora. Zatvorske dane proveo je uglavnom, uz jedan mali prekid, u KPD Zenica odakle je 1955. premješten u franjevački samostan u Tolisu kraj Orašja. Početkom 1957. došao je u Mostar ali ne kao slobodan građanin. Tek krajem listopada 1957. dobio je rješenje Okružnoga suda iz Mostara da je slobodan što je ujedno značilo da može obavljati svoju pastirsku službu.
Dok je boravio u zatočeništvu u Tolisi, biskup Čule napisao je poslanicu kleru ističući kako se naša biskupija najsporije oporavlja od svih hrvatskih biskupija u pogledu poslijeratne obnove. Ovaj biskupov poziv urodio je plodom te se krenulo diljem Hercegovine podizati crkve i ostale crkvene objekte. Šezdesetih godina 20. st. počeo se povećavati broj klera te su mnogi vjernici tražili od biskupa osnivanje župa na svom području.
Tako je biskup Čule na području Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije osnovao 14 novih župa – Polog, Jare, Buhovo, Domanovići, Raskrižje, Hutovo, Vinjani, Neum, Stjepan Krst, Čeljevo, Gabela Polje, Aladinići-Dubrave, Zagorje te katedralnu župu u Mostaru.
Biskup Čule sudjelovao je na Drugom vatikanskom saboru (1962.-1965.). U jednom svom govoru predlagao je uključivanje sv. Josipa u Rimski kanon. Samo tri dana kasnije, papa Ivan XXIII. (1958.-1963.) prihvatio je Čulin prijedlog te uvrstio ime sv. Josipa u Misni kanon odmah iza imena Blažene Djevice Marije. Također, biskup Čule bio je jedan od oslonaca papi Pavlu VI. (1963.-1978.) koji je 1964. Blaženu Djevicu Mariju proglasio Majkom Crkve te je mostarsku katedralu posvetio upravo Mariji Majci Crkve koja bi se mogla nazvati Čulinim spomenikom Drugom vatikanskom saboru.
Na dan posvete mostarske katedrale, 14. rujna 1980., biskup Čule predao je svoju službu dotadašnjem koadjutoru mons. Pavlu Žaniću (1918.-2000.). Odlazeći u mirovinu, Sveta Stolica nagradila je rad i trpljenje biskupa Čule te ga imenovala naslovnim nadbiskupom “giufitanskim”. Umro je 29. srpnja 1985. u Mostaru. Tijelo mu počiva u katedralnoj kripti sv. Josipa u Mostaru.
Stipe Gabrić
Nadbiskup Petar Čule – pastir kraljevstva Božjega u kušnji i vjernosti
U povijesti Crkve postoje osobe čije djelovanje nadilazi granice njihova vremena, ostavljajući neizbrisiv trag ne samo u vjerničkoj zajednici, nego i u društvu. Jedna od takvih osoba svakako je nadbiskup dr. Petar Čule, mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski, čiji su život i služba snažno utkani u povijest Crkve i naroda u Hercegovini.
Biskupska služba nije funkcija isključivo u institucionalnom smislu, nego poziv, odnosno duboko duhovni čin predanja u službu Božjega naroda. Biskup, kao nasljednik apostola, pozvan je biti učitelj, pastir i posvetitelj. On nije samo upravitelj jedne biskupije, nego otac i brat, znak jedinstva Crkve i njezina duhovnog vodstva. Nadbiskup Čule tu je zadaću živio s dubokim osjećajem odgovornosti, ustrajnošću i hrabrošću, noseći težinu križa s dubokim pouzdanjem u Gospodina.
Biskupsko geslo Petra Čule Dođi kraljevstvo Tvoje nije bila samo molitvena formula, nego duboka čežnja i duhovni program njegova pastirskog djelovanja. Kraljevstvo Božje, kako nas uči Isus, nije politički projekt niti zemaljski sustav, nego stvarnost koja se ostvaruje kroz ljubav, istinu, pravednost i mir. Nadbiskup Čule bio je onaj koji je to kraljevstvo najprije tražio u svome srcu, a zatim ga neumorno gradio u zajednici koju mu je Providnost povjerila.
Zaređen za biskupa u ratnim okolnostima 1942. godine, nadbiskup Čule se od prvih dana svoje službe suočio s neizrecivim izazovima. U poraću komunistička vlast nije tolerirala vjeru ni slobodu savjesti. Biskup je 1948. godine osuđen na dugogodišnju kaznu zatvora pod optužbama koje su bile politički motivirane i temeljene na neistinitim tvrdnjama. Njegovo zatočeništvo, koje je trajalo do 1957. godine, bilo je čin mučeničkog svjedočenja tihe, ali nepokolebljive vjernosti Kristu i Crkvi.
No i nakon izlaska iz zatvora njegov križni put nije završio. Vlast mu je sustavno ograničavala djelovanje, ali on nije uzvraćao mržnjom, nego strpljivim i ustrajnim radom, duhovnim očinstvom i mudrim vodstvom.
Jedan od najosjetljivijih i najzahtjevnijih izazova njegove biskupske službe bilo je kompleksno i bolno pitanje razgraničenja pastoralne nadležnosti između franjevaca i dijecezanskoga klera. Premda je ova situacija korijene imala već ranije, upravo u vrijeme nadbiskupa Čule problem postaje aktualniji, osobito nakon objave papinskoga dekreta Romanis Pontificibus 1975. godine.
Biskup Čule za vrijeme dijeljenja svete Potvrde u Hrasnu
Nadbiskup Čule, premda svjestan složenosti situacije i dubokih osjećaja s obje strane, ostao je vjeran odlukama Svete Stolice. Njegovo nastojanje bilo je uvijek vođeno željom za jedinstvom, u duhu istine, posluha i ljubavi. U toj ulozi pokazao je snagu istinskog pastira: ne kao onoga koji sudi, nego onoga koji ljubi, tješi i vodi.
Danas, kada se često zaboravlja izazov i težina biskupske službe, lik nadbiskupa Čule svijetli kao nadahnjujući primjer: pastir koji nije tražio sebe, nego Krista, koji nije išao putem popularnosti, nego putem istine, koji nije izbjegavao križ, nego ga prihvatio kao put posvećenja za sebe i sve one koji su bili povjereni njegovoj pastirskoj službi.
Njegovo biskupsko geslo Dođi kraljevstvo Tvoje ostaje trajni poziv i nama danas: da u svakodnevici svoga života budemo graditelji kraljevstva Božjega, kao što je to bio i on, postojano, ustrajno i vjerno.
biskup Petar Palić
Biskup Čule – imenovanje i posveta
Imenovanje don Petra Čule mostarsko-duvanjskim biskupom i apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanskim bilo je od samih početaka obilježeno napetošću. Te će se napetosti pokazati samo kao uvod u razne kasnije teškoće koje će ga pratiti gotovo cijeloga života.
Zbog svoje poodmakle dobi tadašnji mostarski biskup Alojzije Mišić pokrenuo je pitanje vezano za njegova nasljednika prigodom posjeta Rimu, kada ga je 21. listopada 1938. u audijenciju primio papa Pio XI., a zatim i pročelnik Kongregacije za širenje vjere kard. Pietro Fumasoni Biondi. Potom je biskup Mišić poslao tzv. ternu, tj. predložio trojicu kandidata za svoga mogućeg nasljednika. Sva trojica bili su franjevci. Kako od Svete Stolice nije bilo nikakvog odgovora, Mišić je pokušao preko Generala franjevačkoga reda u dva navrata požuriti stvar pri Svetoj Stolici.
Nakon iznenadne Mišićeve smrti, 26. ožujka 1942., pitanje njegova nasljednika postalo je “pitanje dana”. Hercegovački franjevci predlagali su i nadali se biskupu franjevcu. Biskupijski svećenici predlagali su da budući biskup bude biskupijski svećenik. Vrhbosanski nadbiskup i metropolit Ivan Šarić u pismu papi Piju XII. 6. travnja 1942., naširoko razlažući otvorena pitanja u Mostarskoj biskupiji, za novog biskupa predložio je don Petra Čulu.
Unatoč drugačijim očekivanjima i raznim obećanjima civilnih vlasti, Sveta Stolica imenovala je Čulu novim biskupom 15. travnja 1942. Opat Giuseppe Marcone, tadašnji predstavnik Svete Stolice pri hrvatskom episkopatu, koji je je bio zadužen za odnose s državom, pozvao ga je u Zagreb i priopćio mu imenovanje s naznakom tajnosti. Čulino imenovanje službeno je objavljeno 2. lipnja 1942. (izdanje tiskano 1. lipnja navečer) u poluslužbenom glasilu Svete Stolice L’Osservatore Romano. Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja NDH već naredni dan poslalo je prosvjednu notu župnim uredima na području obiju hercegovačkih biskupija u kojoj su izrazili protivljenje imenovanju novoga biskupa koje je učinjeno, kako su oni naveli, bez konzultacija s državom. Naime, i namjera državnih vlasti bila je da budući biskup bude franjevac. Dopis je zaključen izjavom kako država ne može zbog zaštite vrhovništva priznati imenovanje na civilnom području. Nakon ovoga opat Marcone pozvao je fra Radoslava Glavaša, hercegovačkoga franjevca i pročelnika u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja te mu priopćio da su on, ministar pravosuđa i bogoštovlja Miro Puk te poglavnik Ante Pavelić izopćeni iz Crkve jer su se direktno umiješali u unutarnje crkvene poslove.
U narednim danima nadbiskupi Stepinac i Šarić primili su pisma prijetećeg sadržaja:
Daje Vam se na vrijeme na znanje ispred 160 tisuća herc. katolika, ako se samo usudite prieći granicu grada Mostara i Hercegovine u svrhu posvete novog biskupa, neka znate da će biti svašta. Bit će krvi, a lako i mesa pa da je na Vama papina kruna. Bit će krvi i mesa kada vidimo koji vas motivi vode: novac, đavao, i tiranija nad nejačim. I drugome svakome tko se u tu svrhu – svrhu posvećenja – usudi ovamo prieći, isto će se dogoditi, pa kud puče da puče. (…). Ne treba da Vas toliko interesira tko je ovo pisao, nego se samo progledajte kakvi ste i neka znate na vrieme što Vas čeka ako se samo ovamo pomolite. Svakako ga je pisao bolji katol. od Vas. Za dom spremni!
Prilike su se malo primirile te je Čule posvećen za biskupa na blagdan svetoga Franje Asiškog 4. listopada 1942. u mostarskoj crkvi sv. Petra i Pavla. Glavni posvetitelj bio je nadbiskup Šarić, a suposvetitelj nadbiskup Stepinac. Posveti je asistirao opat Marcone. Sama posveta prošla je bez problema, ali i bez prisutstva civilnih vlasti. Zanimljivo je da je Čule novac namijenjen svečanom ručku, u iznosu od 100.000 tadašnjih kuna, dao izbjeglicama iz istočne Hercegovine. Za biskupsko geslo uzeo je riječi “Dođi kraljevstvo tvoje” (lat. Adveniat regnum tuum), a na grb je stavio prikaz Presvetoga Srca Isusova i motive grada Mostara.
Jurica Raguž
Svjedok vjere i koncilski zagovornik sv. Josipa
Prva polovica 20. stoljeća bila je obilježena ratovima, progonima i dubokim ranama u srcu čovječanstva. No, u tim tmurnim vremenima Crkva je, vođena Duhom Svetim, prepoznala potrebu za dubljim dijalogom sa suvremenim svijetom. Odlučila je obnoviti način na koji naviješta Kristovu poruku, da bi svijetu posvjedočila evanđelje jezikom koji dopire do srca: razumljivim, živim i punim nade. Tako je 1962. godine započeo Drugi vatikanski koncil (1962.-1965.), jedan od najvažnijih događaja u novijoj crkvenoj povijesti.
Među tisućama biskupa koji su tih godina pristigli u Rim bio je i Petar Čule, biskup mostarsko‑duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko‑mrkanski, iz zemlje u kojoj je Crkva trpjela pod neprekidnim nadzorom i pritiskom komunističke vlasti. Njegovo prisustvo na Koncilu nije bilo samo stvar službene dužnosti, bilo je to svjedočanstvo vjere prokušane u trpljenju. Dok su mnogi koncilski oci dolazili iz zemalja slobodnoga crkvenog djelovanja, biskup Čule sa sobom je nosio teško breme iskustva višegodišnjega zatvora, nepravednog suđenja i gotovo desetljeća progona. No, unatoč svim nedaćama, nije izgubio ni vjeru ni nutarnju snagu.
Njegovi koncizni, ali sadržajni govori doticali su se ključnih tema za život Crkve. Govorio je o ulozi Blažene Djevice Marije kao Majke Crkve, o važnosti liturgijske obnove koja bi vjernicima bila razumljivija, o ulozi i pravima biskupa u upravljanju svojim biskupijama, te o potrebi promicanja svetosti među laicima. No, jedno njegovo zauzimanje imalo je posebnu pastoralnu i povijesnu težinu.
Sveti Josip, zaručnik Blažene Djevice Marije i Isusov poočim, oduvijek je u Crkvi uživao duboko štovanje. Međutim, njegovo časno ime nije bilo uključeno u Rimski kanon (današnju Prvu euharistijsku molitvu). Biskup Čule, poznat po svojem sinovskom štovanju sv. Josipa – pobožnosti koja je svoje korijene imala još u njegovim sjemenišnim danima kada se kao mladić, suočen s bolešću, po preporuci duhovnika utekao njegovu zagovoru – smatrao je to nedostatkom koji treba ispraviti. U svom zapaženom govoru na Koncilu, 10. studenoga 1962., snažno i argumentirano progovorio je o svetom Josipu i predložio da se njegovo ime uvrsti u Rimski kanon, odmah nakon spomena Blažene Djevice Marije. Smatrao je da sveti Josip, koji je na zemlji nosio, hranio i čuvao Onoga koga mi u Euharistiji primamo pod prilikama kruha i vina, zaslužuje biti spomenut u samom srcu Misne žrtve. Podsjetio je saborske oce da kršćanski narod očekuje takvu počast, te da je i papa Ivan XXIII. upravo sv. Josipa proglasio zaštitnikom Koncila.
Radosni susret pape Pavla VI. i biskupa Čule u prisutstvu zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića
Govoreći iz dubine vlastitog iskustva, a ne kao puki teoretičar, biskup Čule je u sv. Josipu, zaštitniku obitelji, radnika, skrovitih i vjernih, prepoznavao uzor i suputnika, posebno u tamnim danima zatočeništva. Zalaganje biskupa Čule i drugih istomišljenika urodilo je plodom. Samo tri dana nakon njegova govora, 13. studenoga 1962., papa Ivan XXIII., dirnut poticajima Duha Svetoga i prijedlozima saborskih otaca, osobno je odredio uvrštenje imena sv. Josipa u Rimski kanon. Bio je to trenutak velike radosti za Crkvu, a zahvaljujući i zauzimanju našega biskupa Petra, glas svetog Josipa još snažnije odjekuje u liturgijskom srcu Crkve. Brzina Papine odluke nije prošla nezapaženo. Zabilježena je i anegdota iz tih dana, gdje se jedan od nadbiskupa, svjedočeći brzom odjeku Čulina prijedloga, našalio: “Nas dvije tisuće biskupa govorimo i ne ide samo tako, a Čule samo otvori usta i Papa odmah prihvati.” Štoviše, neke su američke novine, kako bilježi nadbiskup Tomo Vukšić u zborniku Za Kraljevstvo Božje, čak objavile vijest da je Papa “za volju jednog prijatelja izmijenio Misu”, aludirajući upravo na utjecaj biskupova istupa. Ove crtice, premda anegdotalne, svjedoče o dubokom dojmu koji je Čulin argumentirani prijedlog ostavio na koncilske oce i samog Svetog Oca.
U svojim ostalim koncilskim nastupima biskup Čule iznosio je mudre i duboko promišljene stavove. Njegove riječi, prožete evanđeoskim duhom i obogaćene osobnim iskustvom patnje, doticale su se srži crkvenoga života. Osim zagovora za sv. Josipa, s iznimnom se gorljivošću zagovarao za dostojno mjesto Blažene Djevice Marije ističući njezin naslov “Majke Crkve”. Strastveno je branio svećenički i đakonski celibat, videći ga kao snažno svjedočanstvo vjere i nužnu zaštitu crkvene discipline. Zauzimao se za veću vidljivost i ulogu laika u Crkvi, potičući promicanje svetaca laika kao uzora za život u svijetu, te isticao nužnost duhovne obnove svećenstva kroz autentično življenje vjere.
Ono što je Petra činilo posebnim među koncilskim ocima bio je njegov mirni autoritet prokušan u kušnji. Bio je to glas Crkve šutnje, koja ne prosvjeduje transparentima, nego trpi, moli i ostaje vjerna. Lik biskupa Petra Čule ostaje duboko urezan u povijest Crkve, ne zbog velikih govora ni spektakularnih djela, nego zbog tihe i postojane vjernosti. Njegovo sudjelovanje na Drugom vatikanskom koncilu, njegovo zauzimanje za svetog Josipa i mirno, ali snažno svjedočanstvo vjere, pokazuju kako Bog djeluje i kroz one koji nisu na naslovnicama, ali žive Evanđelje do kraja.
U vremenu kada i mi kao vjernici osjećamo različite pritiske i nesigurnosti, primjer Petra Čule poziva nas na pouzdanje: u Boga, u Crkvu, u tihe svetce poput sv. Josipa. On nas uči da nije potrebno biti glasan da bi se bio jak, da prava snaga dolazi iznutra: iz molitve, vjernosti i ljubavi prema Crkvi. Neka nam i biskup Petar Čule i sveti Josip budu primjeri kako se u šutnji i jednostavnosti može promijeniti svijet, i kako se po malim, ali vjernim ljudima ostvaruje Božji plan.
don Josip Čule
“Hercegovačko pitanje” – “Hercegovački slučaj”
(Biskup Čule i pitanje župa)
Pitanje do biskupa Čule
1881. – Apostolskim pismom Ex hac augusta papa Lav XIII. (1878.-1903.) uspostavio je redovitu crkvenu hijerarhiju u BiH te odredio da se u Vrhbosanskoj nadbiskupiji osnuje sjemenište za odgoj biskupijskoga klera koji će zajedno s redovničkim “radosno obrađivati vinograd Gospodnji”. Budući da je Sveta Stolica predvidjela podizanje biskupijskoga klera, postavilo se pitanje koje će župe ubuduće pastorizirati biskupijski a koje redovnički kler.
1899. – Na prijedlog uprave Hercegovačke franjevačke provincije, Generalne kurije u Rimu i biskupa fra Paškala Buconjića papa Lav XIII. potvrdio je Deciziju – odluku da u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji 25 postojećih župa pripadne franjevcima, a 12 postojećih biskupu na raspolaganje, odnosno biskupijskom kleru te da biskup ima pravo osnovati u odluci poimenično navedenih još 12 župa.
1923. – Uprava franjevačke provincije i biskup fra Alojzije Mišić podnijeli su molbu Svetoj Stolici da im se osim onih 25 župa dodijeljenih Decizijom iz 1899. dodijeli još 27 župa u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Svih 27 župa navedene su kao postojeće premda ih 13 nije postojalo. Prema ovoj molbi za biskupijski kler predviđena je 21 župa u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji i 18 u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. I ove župe su navedene kao postojeće premda ih 13 u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji i devet u Trebinjsko-mrkanskoj nije postojalo. Osim toga podnositelji molbe u raspodjelu župa uključili su i Trebinjsko-mrkansku biskupiju na koju se to nije odnosilo. Ovako iznošenje stvari u kanonskom pravu naziva se zataja ili prešućivanje istine, odnosno prijevara ili iznošenje neistine. Ovakvu molbu prihvatila je Kongregacija Koncila 22. lipnja 1923. izdavši reskript kojim biskupu molitelju dodjeljuje ovlast da može zatraženih 27 župa povjeriti franjevcima “dok Sveta Stolica drugačije ne odredi“.
Na jednom od mladomisničkih slavlja sa svećenicima, bogoslovima i sjemeništarcima
Vrijeme biskupa Čule
1942. – Don Petar Čule imenovan mostarsko-duvanjskim biskupom i trebinjsko-mrkanskim upraviteljem.
1943. – U prvom izvještaju Svetoj Stolici o biskupiji biskup Čule upozorio je na nevaljalost reskripta iz 1923. zbog iznošenja neistine te zamolio da se izdaju “prikladne upute u ovoj tako sumnjivoj stvari”. Odgovorio mu je prefekt Kongregacije za širenje vjere kard. Fumasoni-Biondi, ako smatra prikladnim da se može uteći Kongregaciji “da drugačije providi”.
1964. – Kraj Drugoga svjetskog rata bio je tragičan za ove krajeve. Mnogo je svećenika pobijeno. Neki su završili u zatvoru. Biskup Čule osuđen i u zatvoru. U biskupiju se vratio tek 1957. U međuvremenu, povećao se broj svećenika ali i pojavili su se problemi oko osnutka novih župa. Navedene godine biskup Čule pozvavši se na sugestiju Kongregacije iz 1943., uputio je molbu Svetoj Stolici da dokine Reskript iz 1923. i pozove biskupa i provincijala “da predlože Svetoj Stolici na odobrenje novu i obojem kleru prikladnu raspodjelu župa”.
1965. – O molbi biskupa Čule Kongregacija za širenje vjere raspravljala je 18. ožujka 1965. i odlučila da se franjevci “nagovore” da biskupu na slobodno raspolaganje vrate sve župe osim onih 25 koje su im dodijeljene Decizijom iz 1899., i to malo pomalo kako biskup bude imao biskupijskoga klera. Odluku Kongregacije potvrdio je papa Pavao VI. (1963.-1978.). Nekoliko dana poslije iz Kongregacije su obavijestili biskupa Čulu i generala franjevačkoga Reda da je Reskript iz 1923. opozvan te pozvali biskupa i provincijala da iste godine ponude novu raspodjelu župa.
1967. – Kako dogovora nije bilo, Kongregacija za širenje vjere odlučila je i o tome obavijestila generala franjevačkoga Reda 21. travnja 1967. da Hercegovačka franjevačka provincija biskupu na slobodno raspolaganje “za sada” preda 5 župa: Crnač, Blizanci-Gradac, Grude, Grljevići i Mostarski Gradac. Predane su župe Grljevići i Blizanci-Gradac. U ostale tri nastao je nered. Nisu primili župnike poslane od biskupa Čule. Fratri koji su bili u ovim župama iz njih su se privremeno povukli ali ubrzo su se počeli vraćati i obavljati pastoralne dužnosti. Zbog toga im je oduzeta jurisdikcija i kanonska misija a dvojica od njih trojice koji su ostali “u neredu” otpušteni su iz biskupije.
1971. – Biskup Pavao Žanić imenovan je mostarsko-duvanjskim biskupom koadjutorom 1970. Sljedeće 1971. nakon ređenja Kongregacija za širenje vjere povjerila mu je rješavanje “hercegovačkoga pitanja”, odnosno dala mu zadatak da pokuša postići sporazum s franjevcima koji će Kongregacija potvrditi ako bude u skladu s prethodnim odlukama viših vlasti. Pregovori su trajali od 1974. ali bez konačnoga dogovora.
1975. – Kako nije bilo dogovora, Sveta Stolica je odlučila stvar uzeti u svoje ruke i konačno riješiti ovo pitanje uzimajući u obzir ono što se u dotadašnjim pregovorima činilo dogovorenim. Nakon što ga je Papa potvrdio, Kongregacija za širenje vjere svečano je 25. lipnja 1975. proglasila dekret Romanis Pontificibus. Uzevši osnovno načelo da polovica vjernika u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji treba biti povjerena biskupijskom a polovica franjevačkom kleru odlučila je: 1. da se odstupa od odluke Kongregacije za širenje vjere iz 1965. te se župe Izbično, Klobuk i Kongora, koje su spomenutom odlukom bile dodijeljene biskupskom kleru, povjeravaju franjevačkom kleru; 2. da franjevci u roku godinu dana od objave Dekreta trebaju dijecezanskom kleru predati župe Blagaj, Jablanica, Ploče i Nevesinje; 3. da se odstupa od odluke Kongregacije za širenje vjere iz 1965. te da se župa Čitluk, koja je ovom odlukom bila povjerena biskupijskom kleru, povjerava pastoralnoj brizi franjevaca a držeći se iste odluke Kongregacije franjevci su dužni u roku godinu dana čitavu župu Čapljina predati dijecezanskom kleru s tim da je biskupija dužna franjevcima isplatiti troškove za kuću u Čapljini; 4. župa Mostar “prema postignutom sporazumu o tome između dviju strana” treba biti podijeljena u roku godinu tako da se na odijeljenom teritoriju osnuje katedralna župa koja će biti povjerena biskupijskom kleru; 5. od župe Humac će se u roku od godinu dana odvojiti dvije župe Crveni Grm-Prolog i Zvirići-Bijača koje će biti povjerene biskupijskom kleru; 6. što se tiče župa Crnač, Grude i Mostarski Gradac ostaje na snazi Dekret Apostolske delegature iz 1967., tj. da se ove župe trebaju predati biskupijskom kleru.
Tadašnja uprava franjevačke provincije odbila je prihvatiti dekret. Do umirovljenja biskupa Čule 1980., odnosno do njegove smrti 1985. dekret nije proveden. Istina, 1980. osnovana je katedralna župa u Mostaru ali ne bez problema. Ni danas, 40 godina nakon Nadbiskupove smrti i 50 godina nakon objave, dekret nije potpuno proveden.
don Milenko Krešić
Mučenički dani biskupa Čule
Po završetku Drugoga svjetskog rata, komunističke vlasti biskupa Čulu nisu dirale. Tada je u fokusu represije bio zagrebački nadbiskup Stepinac kojega su osudili i zatvorili na pravdi Boga. Nakon što su to riješili, krenuli su dalje. U Pastirskom pismu kojega su po završetku Drugoga svjetskog rata biskupi tadašnje Jugoslavije uputili javnosti, među ostalim, stajalo je da su “u franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu poubijani bez sudskoga postupka svi franjevci, koji su se tamo nalazili njih 28 na broju – premda nitko od njih nije uzeo ni puške u ruke, a kamo li se borio protiv narodnooslobodilačke vojske”. Veoma je komunistima zasmetao spomen ovoga stravičnog zločina pa su se dali na eliminaciju autora ovih redaka – mostarskoga biskupa Petra Čule.
Suđenje i presuda
Policija je 22. travnja 1948. u 5 sati ujutro uhitila biskupa Petra Čulu na Ordinarijatu u Mostaru i izvršila pretres koji je trajao čak do 18 sati. Čule zapisa da su i svetohranište pretresali!
Odveden je u mostarski zatvor gdje je na suđenje čekao čak tri mjeseca. U tome razdoblju nastojalo ga se slomiti pa je tako osim njega uhićeno svo osoblje Ordinarijata (pet osoba) te drugi svećenici. Sam Čule priznaje da je u tom periodu dobio slom živaca: “Nisam mogao ni jesti ni spavati. (…) Patio sam od raznih fobija. Podnosio sam ‘angustias mortis’ [smrtna tjeskoba]”. Pohodio je liječnike u Sarajevu pa je poboljšanog stanja vraćen u Mostar čekajući žalosno suđenje.
Optužnicu je podiglo Javno tužioštvo BiH u Sarajevu, a ne Okružno javno tužioštvo u Mostaru, što nam govori o važnosti ovog slučaja za komunističke vlasti.
Suđenje se odvijalo u mostarskoj kino dvorani gdje su u publiku pozvani ljudi koji su tijekom cijeloga procesa vikali, vrijeđali i ometali Čulinu obranu, hvaleći i pljeskajući tužitelju. Srž optužnice ležao je u izmišljotini da je Čule suradnik ustaškoga pokreta i kao takav – neprijatelj države. Naime, radnica na Ordinarijatu Janja Anić bila je suradnice UDB-e. Tako ga je jedne večeri molila da primi na konak izvjesnog Neđu Markotića koji je njezin prijatelj, a treba mu prenoćište samo za jednu noć. Vjerujući svojoj radnici, biskup pristade ni ne vidjevši čovjeka. Sud ga je pak optužio za suradnju s ustašama jer je taj Markotić bio ustaša. Čule se branio da nije ni vidio toga čovjeka, a kamoli surađivao s njim, te da je on na Ordinarijatu prespavao samo zbog neumornog traženja Janje Anić. Godinama kasnije Čule je saznao da Markotić tada uopće nije bio ni živ.
Na Sudu je biskup Čule održao neustrašiv govor u kojem je prokazao komunističku represiju rekavši da “uistinu i činjenično ja sam optužen te stojim pred Sudom kao takav zato što sam katolički biskup i što sam Hrvat”. Obrazlagao je dalje Čule kako su Crkva i politika odvojene te da on ne ruši politički poredak, ali jasno govori ako se nešto protivi Božjem moralu.
Od nekoliko svjedoka rijetki su branili biskupa (don Mate Nuić i fra Mladen Barbarić), dok su mu ostali, uključujući radnice na Ordinarijatu i njegove svećenike franjevce (fra Rufin Šilić i fra Zlatko Sivrić) okrenuli leđa i na Sudu govorili izmišljotine protiv njega.
Čule je osuđen na jedanaest i pol godina zatvora. Koje desetljeće kasnije, poznati komunistički političar Džemal Bijedić reći će biskupu Čuli: “Takva je bila direktiva, moj biskupe!”
Zatvorski dani
Već spomenuti zatvorenik komunističkoga sustava, bl. Alojzije Stepinac poznat nam je po patnji koju je proživio u zatvoru u Lepoglavi, a zatim i u zatočeništvu u Krašiću. Ne umanjujući njegovu muku, željeli bismo istaknuti da je Stepinac u Lepoglavi imao na raspolaganju dvije zatvorske sobe (spavaću i radnu), mogao je svaki dan služiti svetu Misu, nosio je svoje svećeničko odijelo te je na raspolaganju imao knjige za svoj intelektualni rad. Šetnja mu je bila svaki dan redovita. A pogledajmo kakav je tretman imao biskup Petar Čule u Zenici.
Najprije je od Mostara do Zenica putovao u stočnom vagonu. Put je trajao čak 24 sata, a zatvorenici u vagonu nisu imali nikakvih posuda za izvršavanje fizioloških potreba. Po dolasku u Zenicu, smješten je u ćeliju veličine četiri puta dva metra, a unutra ih je boravilo osmorica, među kojima su dvojica bila ubojice, a jedan homoseksualac i sifilističar. Čule je morao svaki dan raditi u bačvariji teške fizičke poslove te se tamo i ozlijedio za što zatvorski čuvari nisu marili. Zbog toga što se žalio kako polomljenog palca ne može nositi burad, premješten je u samicu u kojoj su prozori bili daskama zakovani, pod najstrožu izolaciju.
Krajem travnja 1951. uprava je zatvora odlučila prebaciti Čulu i još nekoliko drugih zatvorenika u zatvor u Srijemskoj Mitrovici. Prijevoz je ponovno bio užasan te su zatvorenici bili vezani jedni za druge lancima i žicom. U mjestu Slakovci, nedaleko od Vinkovaca, teretni je vlak naletio na vagon s osuđenicima. Poginulo je više osuđenika, a biskup je uspio preživjeti s teškim ozljedama (iščašenje desne noge u kuku, prebijena lijeva noga u gležnju i brojne druge kontuzije po tijelu). Zavezan lancima, nekoliko je sati u takvome stanju ležao dok nije pristigla pomoć.
Nakon te prometne nesreće, vratili su Čulu u Zenicu te ga smjestili u sobu s jednim katoličkim svećenikom, hodžom i pravoslavnim popom. Nisu imali ni posteljinu ni pokrivače, a Čuli su oduzeli i kaput. Šetnju nisu imali punih šest mjeseci, kao ni tuširanja.
Poslije “vjerske ćelije” šalju ga u “staklaru” – ćeliju okrenutu sjeveru, s razbijenim prozorom, bez pokrivača. Bio je mjesec studeni. Biskup Čule teško se razbolio i izgubio čak 15 kilograma!
Uzvanici nadbiskupa Čule na proslavi njegova dijamantnog svećeničkog jubileja u rodnoj župi Kruševo 1980. godine
Svo vrijeme zatvora bilo mu je zabranjeno slaviti svetu Misu iako ju je on potajno slavio s komadom kruha na poklopcu od konzerve i kapi vina u običnoj čaši. Misala nije bilo, molio je sve napamet. Njegov mu je svećenički molitvenik (brevijar) oduzet, kao i svećeničko odijelo. Nikakvim knjigama nije imao pristup.
Više su ga puta posjećivali visoki dužnosnici UDB-e koji su ga pokušavali slomiti da prijeđe na njihovu stranu, nagovorili ga da odobri svećeničko udruženje Dobri pastir (komunistička udruga za kontrolu klera) i mamili ga oslobađanjem iz zatvora čim se “popravi”. Uporno je odbijao sve njihove nasrtaje.
Godine 1955. situacija se konačno popravlja. Kao što je Stepinac iz Lepoglave poslan u svoj rodni Krašić (iako i to u zatočeništvu), tako je Čule poslan u daleku Tolisu (290 kilometara od njegova rodnog Kruševa). Čule je smatrao da je pušten na zauzimanje američkih biskupa. Iz Tolise je zbog zdravstvenih razloga prebačen u Sarajevo, a 1957. konačno oslobođen i pušten u Mostar. Nakon devet i pol godina robije konačno je preuzeo upravu biskupije.
don Zvonimir Rezo
Izvor: Crkva na kamenu
