Već godinama se na različitim stranama kroz javno mišljenje provlači teza, ponekada u obliku pitanja a pokatkad u obliku tvrdnje, o upitnosti opstanka katolika, a time i Hrvata, na našim prostorima. U tome govoru i analizama mogu se čuti ozbiljni dokazi o stvarnoj ugrozi prava pojedinaca ali i narodne zajednice kao takve. Dovoljno je, na pojedinačnoj razini, podsjetiti na tolike hrvatske javne radnike kojima su moćnici posljednjih godina posvema nepravedno oduzeli elementarna ljudska prava, zabranili im svako javno djelovanje kao u najgorim godinama komunističke strahovlade poslije Drugoga svjetskoga rata te protiv nekih vode obične političke sudske procese. Na razini etničke grupe – to je jasno svakome tko ima imalo smisla za analizu – Hrvatima je zbog raznih oblika manipuliranja i preglasavanja u ustanovama državne vlasti zaista nemoguće štititi neke svoje važne interese. A kad se radi o Katoličkoj Crkvi, dovoljno je podsjetiti na opstrukcije koje dolaze iz raznih političkih krugova i vjerskih zajednica zbog onemogućavanja potpisa osnovnoga ugovora sa Svetom Stolicom bez kojega Crkva ostaje nepriznata na ovim prostorima.
Iz svega jasno proizlazi da katolici u BiH zaista ne uživaju ista prava kao i pripadnici drugih vjerozakona već da su prilično zakinuti. Među razlozima, osim već spomenutih, svakako treba spomenuti kako je brojnim katolicima, a naročito onima iz sjeverne Bosne, oduzeto čak pravo na zavičaj i dom; ne samo nekadašnjim progonom nego i sustavnim onemogućavanjem povratka što je i jedno i drugo veliki zločin koji ne biva sankcioniran.
Osim ovih vanjskih protivština, postoje također krupne naše unutrašnje slabosti koje su još opasnije a ovdje bih se zadržao samo na nekim crkvenima o kojima se rijetko govori. Prije svega, vrlo je opasno ako, kao crkveni ljudi, analizu i govor o spomenutim pitanjima svedemo na razinu političkoga govora i “kafanskih” novinskih razglabanja o važnim problemima, jer u tome slučaju opasno se topi razlika između našega govora i govora ostatka društva. Dapače, u tome slučaju ne razlikuje se više govor Crkve i teologije od govora sociologije i politike. A upravo to se nerijetko događa crkvenim ljudima koji javno istupaju i još češće u privatnom ophođenju.
Kad se govori o uzrocima lošega stanja Crkve i naroda, ne smije se prešutjeti ni unutar crkvene slabosti i bolne podjele koje su stvorile čudan i neprihvatljiv crkveni dualizam i paralelizam mentaliteta, struktura, pa čak i “ekleziologije”, te tako dovele do neke vrste eklezijalnoga “maniheizma” u BiH koji, osim što je protucrkven, troši mnogo energije s jedne strane na unutrašnje kobno rastakanje a s druge na potrebnu obranu ugroženoga crkvenog tkiva umjesto da se ta energija upotrijebi u službi evangelizacije.
No, s ili bez toga dualizma, Katolička Crkva u BiH je objektivno u stanju društvene manjine jer samo s oko 15 % sudjeluje u broju stanovnika. A to znači da je njezinih samo toliko i pameti, i kulture, i financija, i politike, i lobija, i prijatelja, i snage svake vrste. Uz to, klasični raison d’état, kojim se vodi svaka politika, uvijek je na strani većine zato što svaka vlast, pa i ona najdemokratskija, prije svega s većinom gradi sve u državi dok samo “štiti” prava manjine. Pa ipak, ako ovaj govor vratimo u teološke okvire te o svemu progovorimo iz perspektive kršćanske vjere koja već od svoga početka poznaje i mnogo gora stanja, i nije malaksala, svakako treba naglasiti da količinom vlastite društvene prisutnosti svoju snagu mjere samo strašljive ideologije ovoga svijeta dok se snaga Evanđelja i Crkve upravo u slabosti očituje (usp. 2 Kor 12,9). Stoga se vlastite društvene “slabosti” boji samo tko nije razumio Evanđelje i nije shvatio Isusovu poruku o kvascu koji, čim bude pomiješan s tijestom, iako “slab” i mali, nepovratno osvaja.
Stanje svake evanđeoske dijaspore, a to je stanje kvasca o kojemu Krist slikovito govori, jest prostor samo za hrabre djelatnike Kristove stvari, tj. za evangelizatore na način Isusova kvasca. A oni znaju da nema ni vremena ni prostora koji ne bi bili njihovi. U tome smislu svako stanje manjine jest prostor za ostajanje i djelovanje na način “kvasca”, tj. mjesto i vrijeme za hrabre katoličke svjedoke.
Svaki drukčiji govor o našim prostorima jednostavno nije katolički. Naime, ovo vrijeme, ovaj prostor i ovi ljudi jesu mjesta naše milosti i našega spasa. I ne vrijedi kukati zbog mraka već treba paliti svijeće.
Izvor: Preuzeto iz knjige: Tomo Vukšić, Još jedna kap, Crkva na kamenu
