Bolesnici se u bolnici redovito ispovijedaju, a za velike blagdane još je više onih koji traže sakrament pomirenja. Međutim, ima i onih koji svetu ispovijed odgađaju u nedogled, pravdajući to svakakvim razlozima. Neki bolesnici odgađaju svoju ispovijed dok im se zdravstveno stanje popravi. Neki ne će da se ispovijedaju u bolnici i na bolesničkom krevetu jer smatraju da će ozdraviti pa će to obaviti u svojoj crkvi gdje je i mjesto za ispovijedanje. Drugi opet kažu: mi ćemo na ispovijed kod svoga župnika jer smo se naučili kod njega ispovijedati.
Sve bi to dobro bilo kad bi nam netko mogao jamčiti da ćemo ozdraviti i da ćemo moći otići kući. Ali, na žalost, to nam nitko na ovome svijetu ne može jamčiti, može nas samo tješiti i obećavati da će se naše želje ispuniti. I čini mi se da su te nesigurne nade i nerealne želje često uzroci propuštanja ponuđenih prilika koje se ne će više nikada ponoviti.
Stariji bolesnik leži na krevetu u teškom stanju, ništa već danima ne jede, živi od infuzije, smršavio i tjelesno prilično propao. Nudim mu svete sakramente, a on mi odgovara da bi radije to obavio dok se stanje malo popravi. Govorim mu, dobro bi bilo da se stanje popravi samo što će biti ako se ne popravi. Dolazim sutradan, bolesnik nije dočekao popravak stanja, umro je.
Mladi bolesnik došao u bolnicu i tek legao u bolesnički krevet. Nešto ga srce probada pa ga liječnik opće prakse spremio u bolnicu da to malo detaljnije pregleda. Nudim mu sakramente za bolesnike, a on mi odgovara:
– Pa zar ću ja ovako mlad umrijeti? Ja ne znam što Bog s vama planira, nego Uskrs je na pragu pa bi dobro bilo da se ispovjedite sada jer tko zna koliko ćete još ostati u bolnici. On mi odgovara da će to obaviti kad se vrati kući. Nakon nekoliko dana mladiću je iznenada pozlilo i nije se vratio živ kući.
Bolesnik srednjih godina, prilično iscrpljen od opake bolesti. Vidi se po izgledu da je “kraju”, samo je pitanje hoće li smrt doći danas ili sutra. Preporučujem mu sakramente koje je Isus ustanovio za bolesnike. On kaže da je njegov župnik obećao doći, obići ga, on je s njime dobar, pa će on to obaviti. Dobro je da se župnik brine o svojim bolesnicima i obilazi ih ali kad će to biti, hoće li bolest i smrt čekati dok župnik dođe?
Osoba sedamdesetih godina polazi na tešku operaciju. Nudim mu svete sakramente koje Crkva preporuča primiti prije svake ozbiljnije operacije, ali on odgovara da bi to radije poslije operacije. Tumačim mu da se lijekovi ne uzimaju kad se ozdravi, nego da se ozdravi, pa se tako i sakramenti daju pri polasku na operaciju, a ne poslije operacije. Ne smijem mu ni spomenuti što ako operaciju ne preživi. Bolesnik je ostao pri svome. Operaciju je preživio, ali je nakon nekoliko dana provedenih na aparatima u intenzivnoj njezi preminuo.
Kod teškoga bolesnika okupila se rodbina i prijatelji da ga posjete i utješe. Kad sam se pojavio na vratima sobe, netko od prisutnih me upozori: “Nemojte, velečasni, ulaziti k njemu da ga ne uplašite.”
Zašto se neki kršćani i kršćanski bolesnici boje svećenika kao da im on nosi smrt, a ne Isusa koji daje i ovaj i vječni život? Ako će itko bolesniku pomoći, onda je to Isus, Sin Božji, kojega mu svećenik donosi. Je li ovdje, u ovom postupku straha od svećenika, u pitanju nepoučenost, nevjera…? Sutradan ovoga bolesnika nisam zatekao u bolnici, je li mu ovaj prijatelj iz posjeta doista bio prijatelj koji mu je spriječio susret s Isusom?
S ovakvim i sličnim prilikama često se susrećemo, ne samo u bolnici nego svugdje u životu. I ne samo što se tiče primanja svetih sakramenata, nego i svih oblika prigoda i prilika za činjenje dobra kao što su: donošenje pravih odluka od crkvenih poglavara i državnih vlasti, prilika za pošten rad, učenje, ženidbu, udaju, rađanje i odgoj djece, popravljanje svojih osobnih pogrješaka, pomirenja zavađenih, savjetovanja nepoučenih, čuvanje okoliša, čuvanje duševnoga i tjelesnoga zdravlja…
Postavljamo li sebi ikada pitanje je li ovo posljednja prilika koju mi Bog nudi? Mnogi olako propuštaju prilike koje im se daju. Zato koristi svaku priliku za činjenje dobra jer se nikad ne zna koja je posljednja i koja odlučuje o sudbini tvoga ili tuđega života, osobito života vječnoga!
Izvor: Preuzeto iz knjige: Radoslav Zovko, Moji susreti i sjećanja, Crkva na kamenu
