Idući u susret 25. obljetnici biskupstva dijecezanskoga ordinarija Ratka Perića, donosimo njegov razgovor s njegovim školskim kolegom o. Vatroslavom Halambekom, isusovcem, tadašnjim urednikom Hrvatske sekcije Radio Vatikana, vođen 4. rujna 1992. godine.
RV: Za desetak dana bit će biskupsko ređenje. Kako teku pripreme?
– Pripreme i promjene. Biskup je Žanić imenovao Pripremni odbor za ređenje, koji se sastoji od nekoliko svećenika. Taj se Odbor nedavno sastao u Neumu i odlučeno je da ređenje bude ne u Mostaru, nego u Neumu, na moru. Dakle istoga dana, 14. ovoga mjeseca, na blagdan Uzvišenja svetoga Križa, na obljetnicu posvete mostarske katedrale, u 10 sati, u nedovršenoj neumskoj crkvi “Gospe od zdravlja”. Da je ostalo po planu, ređenje bi bilo u katedrali posvećenoj 1980. Majci Crkve, Gospinu blagdanu, ali, evo, i u Neumu je crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji, Gospi od zdravlja, baš ono što nam je u ovom ranjenom i bolesnom trenutku osobito potrebno.
RV: Razlozi za tu promjenu očito su praktične naravi…
– Razlog je ratno stanje. Dne 11. lipnja, kad je bilo proglašeno imenovanje, Mostar je oslobođen od okupatora, ali od tada do sada svaki se dan s Čobanova Polja kod Nevesinja i s Hrguda iznad Stoca granatira ionako razoreni grad na Neretvi. Dakle, zbog sigurnosti sudionika i vjernika, radi smještaja i primanja gostiju sve se premješta u Neum, gdje su uvjeti pogodniji, gdje župnik don Aleksandar Boras, gradonačelnik Bender i sve osoblje u drugim ustanovama stoje pri ruci.
RV: Zareditelji ostaju isti. Po kojem su načelu izabrani?
– Glavni zareditelj bit će uzoriti gospodin kardinal Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebački, a suzareditelji nadbiskup Josip Uhač, tajnik Kongregacije za evangelizaciju naroda iz Rima, i biskup Pavao Žanić iz Mostara, moj Ordinarij. U tom izboru ima, osim simbolike: Mostar, Zagreb, Rim, također i neke moje životne povezanosti s tim gradovima, institucijama i osobama: u Zagrebačkoj sam nadbiskupiji rođen, završio gimnazijsko školovanje i skolastičnu filozofiju na Bogoslovnom fakultetu, na kojem sam i predavao u posljednje vrijeme. U Rimu sam proveo šest godina studija: teološki i postdiplomski, i 12 godina u Svetom Jeronima. Osim toga, rimska Kongregacija za evangelizaciju naroda mjerodavna je za naše biskupije u B-H, pa je dolično da netko odatle sudjeluje u ovom liturgijskom činu. I konačno Mostar, gdje sam primljen u sjemenište i u svećeništvo. Zapravo, inkardiniran sam, uključen, u Trebinjsku biskupiju, kojoj Neum pripada, pa je, evo, silom prilika izabran Neum. Kroz mnoga stoljeća nije bilo biskupskoga ređenja na području Trebinjske biskupije, kojoj smo prije nekoliko godina proslavili tisućljeće postojanja.
RV: Bio si u Mostaru ovoga ljeta? Kakvi su ti dojmovi?
– Bio sam tri puta u Mostaru: 9. kolovoza zajedno s biskupom Žanićem, misio u katedralnoj kripti i razgledao razvaline biskupije i katedrale; zatim 17. kolovoza s kardinalom Etchegarayom, koji je došao u Mostar kao poseban Papin izaslanik. Posjetili smo dobar dio grada: razrušene mostove, dvije bolnice, groblje u parku, vjerske muslimanske predstavnike u gradu. I treći put 23. kolovoza zajedno s vrhbosanskim nadbiskupom Puljićem, koji je bio izišao iz Sarajeva i zaželio vidjeti Mostar.
Dojmovi? Granatirano, bombardirano, spaljeno, razrovano, razbijeno, razoreno, i sve tako. Ne bi čovjek mogao pomisliti da ljudske spodobe koje su Mostar pretvorile u ruševine i pogorjeline mogu uopće pripadati ljudskoj vrsti. To su bića kojima nedostaje pameti, poštenja i kulture, koje su ispod svakoga ljudskoga dostojanstva. Opijeni oružjem i ratom, obiluju: nagonom za klanjem i paljenjem. Bolesno, tragično i mračno, što drugo reći. I što je najžalosnije, to su nam do jučer bili prvi susjedi, s kojima smo čorbili i podnosili teret i žegu dana ne desetljećima nego stoljećima. I s tima nam je opet živjeti, surađivati. Kako i gdje? Po ljudsku gledano, ne znamo, ali Bog zna putove i načine. Prepuštamo se njegovoj Ruci i Odluci.
RV: Netko se duhovito izrazio da tvojim imenovanjem Mostarska biskupija dobiva u ljudstvu, ali ne i u tehnici. Što veliš na to?
– Ljudi će sigurno reći da je u ovom trenutku Hercegovini i Bosni potrebno i ljudstvo i ratna tehnika da se zavede pravedan mir na onim prostorima. Ne može se više izdržati pod neprestanim granatiranjem i uzbunama, općim i zračnim. Ljudi su više prožeti osjećajem smrti nego radošću nad životom. Svjetske sile imaju i ljudstva i tehnike da onu bezumnu agresiju privedu kraju. Vidimo kako oklijevaju i kako se protiv najkrvavijega zločina bore beskrvnim konferencijama i komisijama.
Ovim imenovanjem i ređenjem sigurno ne će doći nikakva ljudska tehnika. Ali bilo bi mi drago da se mudri i dobri Bog posluži svojim putovima pa onim biskupijama i vjernicima pomogne i po ljudima i po svojoj Božjoj tehnici, vještini, milosti. Njegova je tehnika jača od svake ljudske. U njegovim smo rukama. On bdije nad Hercegovinom u ovom njezinu gorkom trenutku. On nas propušta kroz ovu tešku kušnju, kao što je propustio svoga Sina, ne da pokleknemo, nego da pobijedimo, kao što je i Krist pobijedio. Kušnje su za to ne da u njima očajavamo, nego da u njima ojačamo, da kroz mnoge nevolje uđemo u Kraljevstvo Božje.
RV: To vam je uostalom i biskupsko geslo, pa neka bude sretno i s blagoslovom.
Izvor: Crkva na kamenu
