U bolničkoj sobi smještena su četiri kreveta i svi su popunjeni bolesnicima. Nisu teški bolesnici. Mogu ustati, šetati se, jesti… Tu su na pretragama zbog nekih lakših bolesti. Prilikom prvog pohoda spomenuo sam im da bi bilo dobro da se ispovjede, pričeste i prime bolesničko pomazanje jer preko tih sakramenata Bog pomaže bolesniku. Nitko od njih nije pristao primiti niti jedan sakrament. Ta nismo mi teški bolesnici, opravdavali su svoje neprimanje sakramenata. Kako nisu teški bolesnici a nije ni božićno ni uskrsno vrijeme, nisam ni ja inzistirao toliko na tome da prime neke od sakramenata. Prilikom daljnjih pohoda nisam im više spominjao sakramente nego bih ih samo pozdravio, upitao kako su i odakle su i kako im je u bolnici, više sam to činio da šutke ne prođem kroza sobu negoli što bi mi ti podaci trebali. Ostali su u bolnici nekoliko tjedana. Kroz to vrijeme pohodio sam ih više puta.
Možda nakon moga petog pohoda jedan od njih izišao je iz sobe za mnom na hodnik. Vidim da mi nešto želi reći samo da drugi ne čuju.
– Velečasni, nešto bih vas pitao?
– Samo pitaj, ako vam što mogu pomoći?
Mislio sam da će tražiti da mu u Karitasu potražim lijekova jer bolesnici to ne žele tražiti javno.
– Bih li se ja mogao ispovjediti?
– Pa radi toga me Crkva i odredila da obilazim bolesnike.
– Ali ja se godinama nisam ispovijedao?
– Svatko tko je kršten a nema neke zapreke za ispovijed i kaje se za grijehe i želi se popraviti, može se ispovjediti.
– Kakva zapreka može biti za ispovijed?
– Na primjer, ako netko živi nevjenčano i ne želi se vjenčati a htio bi se ispovjediti.
– Onda u mene nije taj slučaj. Ja sam se bojao da godine neispovijedanja možda nisu zapreka. Čim ste vi prvi put ovdje spomenuli da se možemo ispovjediti, ta mi misao nije dala više mira. U meni je nastala neka čudna borba. Nešto mi je govorilo: ispovjedi se; ti to moraš učiniti; ako sad to ne učiniš, kad ćeš; ovdje imaš nepoznata svećenika koga nikada više nećeš sresti u životu, iskoristi tu priliku. A opet nešto me s druge strane ometalo: ne, nemoj to sada ovdje pred svijetom; ta godinama se nisi ispovijedao što bi i sada pogotovo ovdje pred nepoznatim svećenikom. A vi prilikom pohoda više niste spominjali ispovijed. Što ste vi više šutjeli, mene je sve nešto žešće poticalo na ispovijed. Nisam mogao više izdržati ovu unutarnju borbu zato sam vam pristupio. Ja to ne bih danas učinio jer sam i zaboravio što sve treba uraditi, nego ako imate uza se neki molitvenik da mi ga pozajmite da se malo pripravim pa sljedeći put kad dođete ispovjedit ću se.
Dao sam mu brošuricu Kako se ispovijeda i rekao mu da se ništa ne boji jer i ja ću mu pomoći da to što bolje obavi.
Prilikom sljedećeg moga pohoda bolesnik se ispovjedio i pričestio. Ispovijed je bila dugačka i temeljita. Nakon primljenih sakramenata bolesnik je sa suzama zahvaljivao na ovome daru. Ostao je u bolnici još neko vrijeme. Kad bih mu god došao u pohod, on bi mi se stalno ispričavao kako ne može dovoljno da mi zahvali na ispovijedi. Stalno se trudio da mi protumači kako oni koji se redovno ispovijedaju a nemaju teških grijeha možda ne uviđaju veličinu dara koji nam je Bog podario po sakramentu svete ispovijedi.
Izvor: Preuzeto iz knjige: Radoslav Zovko, Priče bola i radosti, Mostar, 2005.
