Razgovor s ministrom Davorom Čordašom

Za Hrvate je obnovljeno 5.600 kuća

Tijekom višegodišnjega rada u državnim institucijama, bilo kao predstojnik Ureda člana Predsjedništva, kao entitetski potpredsjednik ili kao ministar u Vladi, Vaš je zadatak gotovo uvijek bio jednak: raditi na povratku Hrvata, a kroz razne projekte – građevinske, gospodarstvene ili kulturalne – stvarati uvjete za održiv povratak, odnosno ostanak i opstanak, ali i, u skladu sa zakonima, raditi na jačanju prava hrvatskoga naroda na čitavom prostoru BiH. Gdje ste u svemu tome, zajedno sa svojim najbližim suradnicima, postigli najveće uspjehe?

– U proteklih 20 godina, s različitih pozicija, uvijek sam, kao što ste i rekli, bio na istom, za mene i najvažnijem zadatku za budućnost hrvatskoga naroda na ovim prostorima. Nije bilo lako, pogotovo na početku. Bilo je mnogo problema, ljudi su bili u strahu, većina njih nije ni pomišljala da se vrati. Oni najhrabriji, pojedinačno, počeli su se vraćati 1998. godine. Bilo je mnogo posla, trebalo je ljudima osigurati osnovne uvjete za život, što u tom razdoblju i nije bilo baš lako, ali uz mnogo napora stvari su se počele micati s mrtve točke. Postupno je počela obnova stambenih jedinica, infrastrukture, vjerskih i kulturnih objekata, a dalje se nastavilo s realizacijom projekata održiva povratka. Jedan od najvećih uspjeha jest da sam, zajedno s najbližim suradnicima, uspio izboriti se za bolji status i ravnopravniju raspodjelu sredstava namijenjenih za obnovu. Ako vam kažem da je pomoć Hrvatima prije moga dolaska na čelo Ministarstva bila od 3 do 7 posto, a da je sada u nekim segmentima i 50 posto, onda je posve jasno da je postignut nemali napredak i velik uspjeh. Zahvaljujući osmišljenoj politici i ispravnim procjenama, za Hrvate je obnovljeno 5.600 kuća, vraćeni su gotovo svi stanovi, ali i jedan dio zamijenjen ili prodan. Istodobno, obnovljen je i dobar dio vjerskih objekata, društvenih domova i infrastrukture, što je neosporan uspjeh i snažan poticaj Hrvatima da ostanu i žive na svojim ognjištima, a isto tako i jasna poruka i poziv onima koji bi se još željeli vratiti.

Često se u medijima mogu čuti izjave da se ne čini dovoljno na povratku  i opstanku Hrvata u tzv. manjem entitetu. Međutim, imajući u vidu sve projekte realizirane proteklih godina, onda se, poglavito u posavskome kraju, čini da je urađeno znatno više od mogućega i očekivanoga. No, u čemu je, unatoč svemu učinjenom, zapravo svih ovih godina, pa tako i danas, bila veća kočnica u kud i kamo brojnijem povratku u taj dio zemlje?

– Odgovorno tvrdim da se čini sve što se u danoj situaciji može. Istina, nije dovoljno da se riješe svi problemi, nema sredstava koliko je potrebno, a i ovo što se do sada uradilo, vjerujte, izvučeno je ‘na mišiće’. Ništa nije došlo servirano na tanjuru. Za sve do sada urađeno, uloženo je mnogo napora, mudrosti i vještine. Svakako, do sada je najviše na obnovi urađeno u Posavini – oko 4.000 stambenih jedinica, što i ne čudi s obzirom na činjenicu da je ondje i najviše porušeno. Ono što je važno, jest da na ovu problematiku nije stavljena točka te da i dalje postoji potreba i zainteresiranost da se zahtjevi tamošnje  populacije rješavaju. Međutim, valja imati na umu da je najveći neprijatelj povratku protok vremena. Masovniji povratak se zbio u prvih pet godina, i tu se priča gotovo završava. Hrvati se u tih pet godina nisu vraćali zbog straha, opstrukcije tadašnjih vlasti, ali i međunarodne zajednice. U tom vremenu samo 3% međunarodne pomoći primili su hrvatski povratnici. Ljudi koji su otišli prije više od 25 godina, već su se integrirali u nove sredine, formirali obitelji i teško da će se nakon toliko godina sada vratiti. Nije dovoljno osigurati nekomu samo krov nad glavom. Ključ održiva povratka i ostanka jesu radna mjesta kojih, nažalost, gotovo da i nema. Mi kroz projekte održiva razvoja pokušavamo pomoći da povratnici žive od svoga rada. To su, sigurno, najvrjedniji projekti. Imamo iznimnih primjera gdje ljudi sasvim pristojno žive od posla koji su pokrenuli uz našu pomoć.

Osim ulaganja u stambeno zbrinjavanje hrvatskih, ali i drugih povratnika, Vaše je Ministarstvo često, u sklopu programa održiva povratka, moralo preuzimati ulogu i drugih Vladinih tijela, pa je tako financijski podržavalo i realiziralo programe iz područja gospodarstva, kulture, prosvjete i umjetnosti. Na koje biste od takvih projekata stavili poseban naglasak?

– Svaki od tih projekata koje ste naveli ima svoj značaj i pridonosi kvalitetnijem životu povratnika. Međutim, posebno bih izdvojio projekte kroz koje smo pomogli ljudima da pokrenu svoj vlastiti posao, i žive od svoga rada. Zaista imamo mnogo pozitivnih primjera, gdje smo pomogli ljudima u podizanju voćnjaka, ribnjaka, pčelinjaka, potom u otvaranju manjih poduzeća i zadruga te obrtničkih radnji. Danas ti ljudi, zajedno sa svojim obiteljima, žive na svojim imanjima i, što je najvažnije, zadovoljni su. Neki od njih svake godine proširuju proizvodnju i zapošljavaju radnike. Takvi će projekti uvijek imati prioritet i nailazit će na potporu i odobravanje ministarstva. Želio bih istaknuti i obnovu društvenih domova u nekim mjestima, čemu smo pridavali osobitu važnost. Obnovljeno je na desetke takvih domova i na terenu se pokazalo da u povratničkim mjestima i to ima veliko značenje za život ljudi. Takvi domovi povratnicima služe u različite svrhe, ali prije svega za druženje, okupljanje, ali i za sve vrste sastanaka.

Može li se danas, nakon više od dva desetljeća od rata i njegovih posljedica koje su najviše vidljive opustošenim područjima, uopće više govoriti o povratku izbjeglica ili se ipak treba usmjeriti na drugu vrstu povratka u zavičaj, primjerice nakon umirovljenja u inozemstvu? Na koji je način do sada, ali i u budućnosti, ministarstvo na čijem ste čelu bilo i može biti daljnji poticaj?

– Već sam rekao da je prvih pet godina ključno za povratak izbjeglih i raseljenih, a kroz to je vrijeme, nažalost, jako malo sredstava izdvajano za povratak Hrvata, što je pridonijelo situaciji na terenu kakvu trenutačno imamo. Teško da se više može pričati o bilo kakvu masovnijem povratku, ali mi ćemo, onoliko koliko mognemo, i dalje na tome raditi, prije svega na tome da se povratnicima pomogne kroz projekte održiva razvoja i zapošljavanja te da na taj način zadržimo sve one koji su se vratili. Ministarstvo će, s tim ciljem, sasvim sigurno i u nadolaznome razdoblju pružati pomoć izbjeglim i raseljenim, kako kroz obnovu, tako i kroz druge projekte te na taj način stvoriti takav ambijent i klimu da ljude zainteresiramo za povratak.

Prema dostupnim statističkim podatcima, prije Vašega dolaska na čelo Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe RS-a, ulaganja u održiv povratak Hrvata, pogotovo u nekim općinama, gotovo da i nije bilo. S čime ste se sve morali suočiti i na što ste se najprije usmjerili svoju pozornost preuzimanjem ove dužnosti?

– Dolaskom na čelo Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, dočekali su me brojni problemi. Kako je već rečeno, u nekom prethodnom razdoblju samo 3% sredstava se izdvajalo za pomoć Hrvatima, a proračunska sredstava tada su bila trostruko veća nego danas. Kada ovo kažem, vjerujem da vam je sve jasno. Odmah po preuzimanju dužnosti založio sam se za ravnopravniju raspodjelu sredstava te sada Hrvati ravnopravno participiraju u raspodjeli proračunskih sredstava, i ne samo tih nego  i donatorskih. Svi raspoloživi resursi su usmjereni na stvaranje što povoljnijeg ozračja za povratak Hrvata. Ponavljam, radilo se na obnovi stambenih jedinica, projektima održiva povratka, obnovi crkava, društvenih domova, infrastrukture. Situacija se postupno mijenjala na bolje, tako da je samo za jednu godinu za Hrvate osigurano više pomoći nego kroz četiri u nekom prijašnjem vremenu. Rezultati su itekako vidljivi, na tisuće obnovljenih kuća, na desetke vjerskih objekata, desetak društvenih domova, kilometri asfaltiranih ili uređenih cesta, kao i brojni drugi projekti koji su pridonijeli kvalitetnijem životu Hrvata povratnika. Želim napomenuti i ovo: svakodnevna komunikacija i boravak na terenu s ljudima koji su tražili našu pomoć pridonijeli su da usmjerimo sredstva u one projekte koji su u tom trenutku bili prioritetni za povratnike.

Osim ulaganja u posavsku i banjolučku regiju, odnosno one krajeve tih regija u kojima su u većoj ili manjoj mjeri živjeli i danas žive Hrvati, nije zanemareno ni područje od Bijeljine do Trebinja. Budući da su u tim predjelima katolički vjernici, uglavnom Hrvati, okupljeni u sedam župa (Bijeljina, Zvornik-Srebrenica, Pale, Goražde, Nevesinje, Stjepan-Krst, Trebinje), projekti su najvećim dijelom realizirani u dogovoru s predstavnicima Crkve. Gdje se na tom području, za Vašega mandata, ta pomoć najviše osjetila?

– U suradnji s predstavnicima Crkve, koji su u stalnom kontaktu sa svojim vjernicima, realizirani su  projekti kako bi i Hrvati na tom području dobili potrebnu pomoć na koju imaju pravo i bolje uvjete za život. Već sam govorio o tome u kojem je smjeru išla naša pomoć te što je i koliko obnavljano. Najviše se uložilo u obnovu vjerskih objekata jer su upravo svećenici bili i prvi koji su se vraćali na porušene crkve i župne kuće. Pomogli smo obnovu crkvenih objekata u Nevesinju, Trebinju, Bijeljini, Stjepan-Krstu, Rogatici, a uloženo je kroz razne projekte oko 200.000 KM. Istodobno je obnovljeno pedesetak kuća, ali i dodijeljena pomoć za projekte održivosti.

Hrvati u mnogim općinama RS-a danas imaju i svoje zakonite predstavnike, bilo da je riječ o odbornicima u općinskim skupštinama ili čak predsjednicima skupština, što umnogome nudi sigurnost povratnicima, a istodobno se lakše rješavaju ponekad dosta zamršena administrativna pitanja. Što je već sada potrebno više uraditi da se – ne samo kod trenutačnih povratnika, nego i onih koji se planiraju na različite načine vratiti – potakne i animira veći broj Hrvata katolika na izlazak na izbore i biranje onih predstavnika koji će sutra znati zakonito štititi njihova ljudska, nacionalna, vjerska i druga prava i slobode?

– Zaista je to važno, jer svugdje gdje Hrvati imaju svoje predstavnike, to se itekako osjeti. Povratnici u tim mjestima mnogo lakše i brže rješavaju goruće probleme i ostvaruju svoja zakonom zajamčena prava. Od iznimne je važnosti da Hrvati, gdje ih ima, imaju svoje predstavnike koji će zastupati njihove interese. Zbog toga je nužno da se angažiraju, pogotovo mladi, da što više ljudi izađe na izbore i da glasuju za svoje istinske predstavnike, jer je to jedini način da se popravi položaj hrvatskoga naroda na ovim prostorima. Ne smije se dogoditi da Hrvatima drugi biraju predstavnike ili da im predstavnici budu pojedini Hrvati koji žive u Zagrebu ili bilo gdje izvan BiH, a koji dođu pred izbore samo radi osobne promidžbe i koristi. Osim toga, mora se nastupati jedinstveno, bez podjela, jer je to jedini način da Hrvati osnaže svoj položaj. Moramo se sami izboriti za ono što želimo, jer nam nitko drugi neće to dati. Danas imamo svoje vijećnike u Brodu, Derventi, Modriči, Šamcu, Pelagićevu, Kotor-Varoši, ali i u Vijeću naroda u Banjoj Luci te u Vladi RS-a, kao i dopredsjednika RS-a.

Teška i nezahvalna zadaća rada na održivu povratku, kao i na svemu što ona sa sobom povlači, zasigurno su zahtijevala i znatno veću suradnju i brojne kompromise s drugim razinama vlasti. U kojoj je mjeri ta suradnja ostvarena s mjerodavnim državnim ministarstvom i koliko je sve to pomoglo u realizaciji projekata na terenu?

– Naravno, bez potrebne mudrosti i zdrava kompromisa ne bi bilo moguće gotovo ništa uraditi. Suradnja je bila ključ realizacije projekata na terenu. Nije bilo lako izboriti se za veću zastupljenost Hrvata u svim projektima. Sve je išlo sporo, čak i uz brojne opstrukcije iz različitih centara moći, nesklonih Hrvatima. Pa ipak se uspjelo izboriti i uključiti hrvatske povratnike u brojne programe i projekte koji su naprijed već spomenuti. Sudjelovanjem u radu Komisije za izbjeglice na državnoj razini, uspjeli smo osigurati milijune KM, a isto tako uspjeli smo uključiti Hrvate i u sve donatorske programe, što je također bilo veoma značajno. Inače, da nismo bili prisutni i da se nismo uporno zauzimali, Hrvata u ovim programima ne bi bilo ni u tragovima.

Uz Vaše najbliže uredske suradnike, zamjenike i pomoćnike, Vaši su prvi suradnici na terenu bili predstavnici Katoličke Crkve, odnosno u prvom redu župnici i samostanski gvardijani koji su najbolje poznavali stanje katoličkih vjernika na svome terenu. Je li to istinsko povjerenje u svećenike korijen zapravo imalo u već odavno rođenu duhovnom zvanju u Vašoj obitelji, odnosno u rastu zvanja Vašega sina fra Augustina, svećenika Hercegovačke franjevačke provincije?  

– Moje povjerenje u svećenike i suradnja s njima u obnašanju službe nisu nipošto vezani samo uz duhovno zvanje moga sina. To povjerenje i suradnja su postojali i prije nego što se u njemu pobudilo zvanje za svećeničko-redovnički život i djelovanje u Franjevačkom redu i Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Moja privrženost Crkvi proizlazi iz katoličkoga odgoja u obitelji te sam počeo ministrirati s osam godina. Vezanost uza svećenike nastavljena je u vrijeme studija u Sarajevu, a kasnije je jačala i proširivana. Već sam napomenuo kako su se upravo svećenici prvi i vraćali na ruševine crkvi te su upravo oni i bili moji i naši prvi i jedini suradnici na terenu. Mogu reći da bez njih povratka i obnove ne bi ni bilo ili bi ga bilo u znatno manjoj mjeri. A kada ste spomenuli i moga sina, jedna zanimljivost: on i stariji sin često su sa mnom obilazili porušene krajeve u Posavini. Tako je fra Augustin bio i na Plehanu prije 18 godina kao dječačić, a ove je godine na patron župe – Sv. Marka – služio sv. Misu upravo na Plehanu. Stoga mogu reći da je ta povezanost obostrana ili čak višestrana. Inače, ako očuvamo svoj vjerski i nacionalni identitet, kao Hrvati ćemo zasigurno opstati. Kako ondje gdje nas danas gotovo više ima, tako i u onim krajevima gdje smo danas manjina.

Najjužniji dio područja koje pokriva i Vaše Ministarstvo, u crkveno-administrativnome pogledu ulazi u sastav dviju hercegovačkih biskupija – Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, čiji su vjernici u više navrata osjetili raspoloživost i susretljivost i Vas i Vaših suradnika. No, što u predstojećem mandatu od Vas kao predstavnika hrvatskoga naroda u institucijama RS-a i Crkva i hrvatski narod mogu očekivati? Misleći konkretno na područje od Trebinja i Ljubinja, Stjepan-Krsta i Berkovića, Nevesinja i Foče?

– Kao prvo moramo se izboriti da politički opstanemo na prostoru RS-a, ali i na razini BiH i FBiH, a prilika za to su predstojeći izbori. Sami u RS-u ne bismo mogli gotovo ništa. Bez naše snažne pozicije u institucijama BiH, počevši od člana Predsjedništva pa dalje, mi pozicije u RS-u ne bismo ni imali. A kada se to dogodi, mogu već sada reći da ni jedan prostor neće biti izostavljen, tako ni ovaj o kojemu govorimo. Želio bih da se uz naše svećenike u taj rad uključe i ljudi podrijetlom s tih prostora – Nevesinja, Stjepan-Krsta, Trebinja i dr., neovisno o tome gdje sada žive, jer samo na taj način možemo učiniti da ti krajevi ožive i vrate stari sjaj koji su imali stoljećima.

* * *

U razdoblju od 2011. do 2018. Ministarstvo za izbjeglice i raseljene osobe RS-a, na čelu s ministrom Davorom Čardašom, za potrebe povratka Hrvata u entitetu RS, prema podacima objavljenim u knjizi „Ulaganje u povratak Hrvata na područje Republike Srpske 2011.-2018.“ u izdanju Ministarstva za izbjeglice RS, lipanj 2018., uložilo je:

a) u obnovu vjerskih objekata 2,422.500 KM, od čega u župama na području hercegovačkih biskupija koje, u civilno-administrativnome dijelu ulaze u sastav RS-a, 100.500 KM (pomoć u obnovi župne crkve sv. Ivana Krstitelja na Stjepan-Krstu, općina Berkovići; pomoć za izgradnju/obnovu župne crkve Uznesenja BDM u Nevesinju i župne kuće u Foči na Drini; pomoć za obnovu kapelicâ u selima Dubljani i Kotezi u općini Trebinje, kao i za obnovu kapelice sv. Mihovila na katoličkome groblju u Podglivlju u Trebinju)

b) u obnovu infrastrukture 4,236.660 KM, od čega na župama hercegovačkih biskupija koje, u civilno-administrativnome dijelu ulaze u sastav RS-a, putem lokalnih civilnih vlasti uloženo je 39.854 KM (izgradnja vodovodne mreže te rekonstrukcija mosta i proširenje puta u mjestu Seljani, općina Nevesinje, kao i elektrifikacija sela Donji Brštanik u općini Berkovići, a elektrifikacija sela Seljani je plaćena iz drugih izvora.)

c) u obnovu društvenih domova za potrebe Hrvata povratnika u RS 1,238.025 KM

Anton-Toni Šarac, prof.