Često se može čuti tvrdnja kako je kršćanstvo religija koja ne poznaje, dapače prezire i odbacuje užitke i sve s njima povezane radosti i još k tomu svaki užitak proglašava grješnim. Tvrde također kako križ, koji je simbol kršćanstva, sadrži poziv na patnju i samoodricanje. Sve su to doista proizvoljne i površne tvrdnje neupućenih koji niti poznaju kršćanstvo niti znaju u čemu se sastoji istinska sreća.
Jedan od prvih Isusovih javnih nastupa bio je Govor na gori (Mt 5,1-12) koji sadržava osam (zapravo devet) Blaženstava. To su obećanja ne samo buduće, nebeske sreće i radosti, nego i ovozemaljske koliko god životne situacije o kojima blaženstva govore izgledale teške. Isus je svoje ovozemaljsko poslanje završio slavnim uskrsnućem kako bi i njegovi sljedbenici mogli uskrsnuti i živjeti vječni život neizmjerne radosti i sreće gledajući Boga licem u lice. Onima koji ga ljube Bog je pripravio nagradu kakvu čovjek sa svojim ograničenim spoznajnim sposobnostima ni zamisliti ne može (usp. 1 Kor 2,9). Na temelju Kristovih obećanja kršćanin je uvjeren u ispunjenje svih svojih želja i ta mu izvjesnost već sada ovdje na zemlji daje životnu snagu i radost. Nada je krjepost božanskoga podrijetla. Ona usmjerava kršćanina prema konačnoj životnoj svrsi. Kršćanin bi izdao svoga božanskog Učitelja kada bi se predao pesimizmu, tuzi, očaju i besmislu. Isto tako ne bi bio dosljedan i vjeran Kristu i istini o konačnom smislu života kada bi svoj život živio površno, isprazno i besmisleno.
Stupnjevi zadovoljstava
Da bi čovjek mogao moralno ispravno živjeti iskustvo užitka, potrebno je razmotriti i usporediti ga s drugim iskustvima u kojima osjeća zadovoljstvo i sreću. To su doživljaji iz svakodnevnoga života. Međutim, kada govorimo o njima, onda je to gotovo redovito površno i bez dubljega razmišljanja. To su iskustva različita podrijetla, intenziteta, trajanja i učinka. Zajednička im je osobina što čovjeka čine, uvjetno rečeno, sretnim i zadovoljnim. Postoji, dakle, određena gradacija, stupnjevitost čovjeku svojstvenog iskustva užitka. Razlikujemo ne samo teoretski, nego i iskustveno stupnjeve ljudskoga zadovoljstva koji se očituju kao užitak, radost, sreća i blaženstvo. Ova se iskustva međusobno veoma razlikuju. U svakodnevnom se govoru vrlo rijetko rabi izraz blaženstvo premda je to vrlo slikovit i osebujan izraz (blagodat, blagodarje). U tom se izrazu zrcali ne samo ljudska ovozemaljska želja za srećom, nego i činjenica da je ljudska težnja za srećom usmjerena prema nebu. Možda ga se upravo zato u hrvatskome jeziku htjelo sačuvati za posebno stanje čovjekove duše i tijela koje predstavlja ispunjenje svih čovjekovih težnji i želja.
Užitak je osjećaj, doživljaj koji je vezan uz više nesvjesne, odnosno instinktivne čovjekove tjelesne potrebe. Tako čovjek uživa kada zadovoljava potrebu gladi, žeđi, spolnoga nagona, plesanja, igranja … Iskustvo užitka moguće je i na višim razinama osobnoga života kada su angažirane i čovjekove racionalne i emotivne sposobnosti.. U to se ubrajaju doživljaji užitka o vlastitoj veličini, uspjehu, uživati u stjecanju znanja, uživati u umjetničkim doživljajima i dostignućima, uživati u vladanju, u osveti, itd.
Užitak je dakle snažan osjećaj koji traje kratko i brzo se iscrpi, prestaje. Upravo zato čovjek teži ponavljanju aktivnosti koje uzrokuju osjećaj i doživljaj uživanja.
Radost je osjećaj blagostanja koji je mnogo bogatiji od užitka. Rekosmo da je užitak kratkotrajan i odnosi se uglavnom na zadovoljenje čovjekovih instinktivnih, tjelesnih potreba, koje čim su zadovoljene prestaju. Radost je trajniji doživljaj i uključuje one čovjekovoj osobnosti svojstvene sposobnosti: razum – spoznaju, volju – odlučivanje, slobodu, kreativnost i sl. U zadovoljenju užitaka čovjek je u svojoj osobnosti uglavnom pasivan, jer ga svladava osjećaj potrebe sve dotle dok je ne zadovolji i doživi osjećaj užitka. Radost naprotiv pretpostavlja čovjekovu djelotvornost, kreativnost koja će smisliti i potruditi se da čovjek doživi to blago-stanje radosti. Doživljaje radosti pobuđuju naklonost, simpatija, nježnost, ljubav, poštenje, iskrenost, suosjećanje, umjetnost, kultura… Radost se doživljava i u susretu s drugima. Radost zbog nazočnosti drage osobe, spremnost učiniti nešto za drugoga, radost zbog zajedničkoga života, itd.
Punine zadovoljstva: sreća i blaženstvo
Sreća je osjećaj blagostanja koji se doživljava kada je svaka želja ispunjena i kada se više nema što poželjeti. To je stanje koje ne može nikada biti ostvareno u sadašnjim ovozemaljskim uvjetima, jer čovjek koji živi u vremenu i prostoru uvijek u sebi osjeća neutaženu glad i neugasivu žeđ koju nijedna ovozemaljska stvarnost i vrijeme ne mogu zadovoljiti. Čovjek i onda kada se iz sve duše raduje, osjeća želju za još više radosti, posebice je snažna želja da ta radost nikada ne prestane. Čovjek živi prolazne radosti u nadi da će te radosti biti sve stabilnije i dugotrajnije. Kada čujemo riječi “Sretan/sretna sam!”, to je uvijek relativno kratko sretno blago-stanje čovjeka, koje je nužno za čovjekov duševni mir i svekoliki napredak, ali to nije ona sreća koja je svladala sve granice ljudskih želja.
Blaženstvo je punina, vrhunac ljudskoga zadovoljstva, blagostanja. To je savršenstvo što se može dostići isključivo u susretu sa živim Bogom. To je iskustvo rajskih razmjera, koje jamči svu puninu sreće, odnosno još i više: To je savršeni doživljaj potpunog ispunjenja vlastitoga života i participiranja na božanskoj stvarnosti. Čovjek se vraća na početak i ostvaruje, ničim zasluženom milošću Božjom, savršenu sličnost s Bogom i puninu sreće u Božjoj blizini.
Prema punini sreće i blaženstvu
Ova različita iskustva koja smo opisali trebala bi predstavljati cjelinu koja polazi od onoga elementarnog tjelesnog užitka pa sve do punine sreće i blaženstva. Međutim u svakodnevnom životu ova se iskustva isključuju i jedno drugo sputavaju i ometaju. Krivo poimanje užitka sprječava doživljaj istinske sreće i njezine punine, tj. blaženstva. To se događa kod onih kojima je npr. seksualni užitak vrhunac “sreće”, ili onih koji žive za svoj trbuh, ili onih kojima je novac sve, kojima je igra ili nastup sve: pojave se, ostanu i nestanu s pozornice “zvijezda”. S druge strane krivo poimanje blaženstva sprječava čovjeka da doživi ćudoredno prihvatljiv užitak. To se događa kod osoba oporih, kiselih i krutih, koje žive život neprestane žalosti, crnine i mraka, bez trunke životne radosti, boja i svjetlosti. Užitak je svojstven ljudskoj naravi. Upravo zato kršćanin se pita kako treba živjeti užitak a da ga ne uzdiže do nedostojnih visina ili mu odriče svaku vrijednost do nečovječnih dubina.
Evo nekoliko načelnih tvrdnji.
- Užitak je potreba i sastavni je dio ljudske naravi i ovozemaljske stvarnosti. Užitak je svojevrsni odmor i poticaj koji čovjeku daje snagu prevladati životne poteškoće. Sveti Toma Akvinski kaže da “nitko ne može živjeti bez užitka”.[1]
- Užitak međutim može biti ozbiljna smetnja i može zaustaviti čovjekov hod i usmjerenje prema konačnoj svrsi. To se obistinjuje onda kada užitak ostavlja krivi dojam, kada stvara varljivu iluziju da se sreća već postigla. U tom slučaju čežnje navode čovjeka na čine koji za učinak imaju samo užitke i sputavaju ga i zasljepljuju te ne vidi široka obzorja i daljine prema kojima bi se trebao uputiti.
- Zato svaki pojedinac treba sebe odgajati za život u kojem zna kontrolirati svoje sklonosti prema raznim užitcima. On treba stvoriti uravnoteženost duha i tijela, ne dopustiti da prevladaju požude bilo koje naravi. Potrebu za užitkom ne treba obezvrijediti i zanemariti, ali isto tako ne smije joj se dopustiti da prevlada, jer se može ispriječiti na putu do konačne sreće i blaženstva na što je čovjek pozvan od svoga Stvoritelja. Neophodno je živjeti krjeposti umjerenosti i jakosti, koje izviru iz djelotvorne ljubavi i privrženosti neprolaznim vrjednotama koje jedino mogu dovesti čovjeka do sreće i blaženstva.
[1] Summa theologiae, I-II, q. 34, a. I, c.
Izvor: Preuzeto iz knjige: Ante Tonća Komadina, Moral ljubavi, Mostar, 2008.
