Iz intervjua koji je Maksim Vasiljević, zapadnoamerički episkop Srpsko-pravoslavne Crkve, dao portalu Serbica Americana u siječnju 2019. prenosimo dio o krizi u Ukrajini.
Pitanje: Imamo i novije uzburkavanje na pravoslavnoj razini…
M. V.: Imamo uzburkavanje. Onaj tko prati povijest “iznutra” zna da sa sudovima treba čekati, a posebno treba izbjegavati osude. Povijest nas Crkve uči da se Božja Promisao objavljuje u potresima i paradoksnim događajima. Crkveni su sabori raskolnike primali u zajedništvo na najmanji znak kajanja. Sveti Ivan Zlatousti kao carigradski nadbiskup potpuno je “nekanonski” intervenirao izvan svoje jurisdikcije u Maloj Aziji i bio u svoje vrijeme osuđivan zbog toga, ali je to bilo pastirski blagotvorno i povijest je pokazala da njegova praksa ima spasonosne dimenzije. Spomenimo da je vaseljenski patrijarh 1219. godine potpuno ignorirao kanonsku situaciju na području države Stefana Nemanje, koja je, kako je važno istaknuti, pod jurisdikcijom Ohridskoga arhiepiskopa Dimitrija Homjatana (inače jednoga od najistaknutijih kanonista kasnoga Bizanta) i, u suprotnosti s kanonima, dodijelio “autokefaliju”. Danas smo svi ponosni i sretni zbog ovoga hrabroga, inače nekanonskoga čina.
Trenutačna previranja u Ukrajini privremen su problem i vjerujem da nema one geopolitičke dimenzije koje mu se pripisuju. Ako bi Crkva bila podijeljena zbog kanonskoga vrtloga, to bi značilo da nije bila tako velika, nego malena i već izgubljena. Iznijet ću svoje skromno mišljenje za koje znam da je “manjinsko”: vjerujem da krajnji cilj intervencije prvoprijestoljne [Carigradske] Crkve nije zauzimanje jednoga geografskoga prostora, nego uzdignuće u liturgijski svijet goleme većine ukrajinskoga naroda koji je – iz raznih opravdanih ili neopravdanih razloga – do sada ostao izvan dometa Euharistije istinske Crkve…
…Ali onaj dio Crkve koji se na tom području već nalazi u punini života Crkve ne treba negodovati, nego molitveno prepoznavati priliku za sunarodnjake da na drukčiji način uđu u milosni prostor iste Crkve.
Moramo vjerovati da će Crkva nadvladati kušnje i da će svatko biti zahvalan što su se upravo takve kušnje tek pojavile. Kristova Crkva povijesno pobjeđuje onda kada je prividno na gubitku. Možda je ovaj potez Carigrada na gubitku, kako to vide Moskva i mnogi drugi. Međutim, dugoročno gledano, možda je to kvasac nekoga dubljeg jedinstva koje će doći nakon našega naraštaja. Bartolomej je na sebe preuzeo križ jedne povijesne odluke i samo će daljnja povijest – a ne sadašnji trenutak – pokazati je li bio u pravu.1
– Razuman glas, upravo zato što episkop Maksim gleda otvorenih očiju na povijest, učiteljicu života. Koji je hrabar reći da je i Srpska pravoslavna Crkva 1219. zadobila autokefaliju na “nekanonski” način. Koji podsjeća da je Crkva i na najmanji mig kajanja bila spremna udijeliti oproštenje i radovati se povratku krivovjernika i raskolnika. Koji upozorava na to da ovakve geografske jurisdikcije, koje proizvode euharistijske raskole, više pokazuju kako je Crkva bijednička, a ne pobjednička. Koji vidi Crkvu kao Euharistiju, a ne kao neku zemaljsku premoć.
1 http://teologija.net/ako-ovo-bude-kraj-znacu-da-nije-ljubav-razgovor-sa-episkopom-maksimom-vasiljevicem/
Izvor: Crkva na kamenu