Ako je Bog ne samo razuman, nego sâmi Razum, kako vjera može biti nerazumna? Kako možemo suprotstavljati te dvije stvarnosti? Mnogi će reći da vjera zapravo i nije razumna (rationale), ali jest razložna (rationabile), tj. nije logički dokaziva (kao što su 2+2 logički dokazivo 4), ali daje razloge (otud razložna) da ne bude – nemoguća. Razumski ne možemo dokazati da sve u našoj vjeri mora biti tako kao što mi vjerujemo (vjerujemo, a ne znamo!), ali možemo dokazati da je moguće da tako bude.
Razum može puno toga u našoj vjeri, premda mi toga često nismo ni svjesni. U našemu podneblju prerijetko uključujemo razum u pitanja vjere te ju time banaliziramo i plešemo na granici praznovjerja. A razum može dokazati da Bog postoji (o tome ćemo jednom drugom zgodom), može nam pomoći da bolje upoznajemo tajne naše vjere, no treba reći i da postoji granica na kojoj razum kaže “to je sve od mene”. Tu uskače vjera! Tu znanje staje, a vjerovanje počinje. Zato možemo reći da je vjera zapravo nadrazumna jer dohvaća visine koje razum sam nije kadar dosegnuti. Vjerovati da je Otac Bog, Sin Bog, Duh Sveti Bog, ali da to nisu tri boga, nego samo jedan – to nije nerazumno, nego nadrazumno. To je vjera jer naš mali razum ne može u svemu shvatiti Razum, Logos – Boga! Kao što sv. Augustin jednom reče: kad bi Bog bio shvatljiv, ne bi bio Bog. Zar malo dijete može shvatiti svoje roditelje? Zar nismo svi mi ljudi u usporedbi s Bogom kao dvomjesečna beba u usporedbi sa svojim roditeljima? Ne isplati nam se plakati… Bolje je vjerovati Mu.
Cijelu kolumnu možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu