U prošlom broju Crkve na kamenu predstavili smo bogooblične krjeposti – vjeru, ufanje i ljubav (1 Kor 13,13) – onako općenito. Protumačili pojmove i vidjeli da su te Bogom ulivene krjeposti nužne za odrasle osobe s uporabom razuma i slobode da bi se spasile. Nužne nuždom samoga sredstva, tj. ne možemo se spasiti drugim činom i načinom osim vjerom odnosno nadom i ljubavlju. Malu djecu krstimo snagom vjere njihovih roditelja očekujući da će i krštena djeca kada uzrastu slobodno i svjesno prihvatiti taj Božji dar koji su im roditelji posredovali, a ne zbog toga što im je to netko naredio i zaprijetio. To znači: ako nemamo određena sredstva, instrumente, ne možemo izvršiti neku operaciju. Tako, ako nema vjere u Spasitelja, nema ni spasenja. Iz ovoga života težimo za vječnim s pomoću vjere. Stalno se pretpostavlja da je riječ o odraslim osobama koje se odgovorno služe zdravom pameću i voljom. Sada bismo o svakoj bogoobličnoj krjeposti pojedinačno, posvećujući im tri sljedeća broja našega mjesečnika, sve na temelju biblijskoga, svetootačkoga i razumskoga razlaganja i dokazivanja.
Sveti Augustin veli: Čitao sam u grčkoj i rimskoj mitologiji svakakvih priča, nevjerojatnih i još nevjerojatnijih. Ali nisam nikada čitao da bi se neki bog utjelovio da potraži čovjeka i da ga spasi. A upravo se to dogodilo u kršćanstvu. Po vječnoj odredbi Boga Oca vječni Sin ili druga Božanska osoba Duhom Svetim postaje čovjekom, da ljude spasi od grijeha, vječne smrti ili pakla.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu