Blaženi Alojzije Stepinac (1898.-1960.) svima nam je znana crkvena osoba koju istinski štujemo i u koju se životno uglêdamo. Ove godine obilježavamo 60. obljetnicu njegova rođenja za nebo, 10. veljače 1960. Učinilo nam se vrijednim obratiti pozornost na njegov bogoslovski život u Rimu gdje je, mogli bismo za njega kao odrasla svećeničkog pripravnika reći, napredovao u mudrosti i milosti kod Boga i ljudi, kako evanđelist napisa za dječaka Isusa (Lk 2,52).
Nakon nekoliko godina životnih traženja svjetla s visina (1916.-1924.), mladi se Stepinac u svojoj 26. godini života odlučuje poći u bogosloviju. Premda bi mu više godio austrijski Innsbruck zbog dobra poznavanja njemačkoga jezika, ipak je odlučeno da pođe u Rim, središte katoličanstva. Sedam godina u Rimu (1924.-1931.) zasigurno je utjecalo na njegov čvrsti vez sa Svetom Stolicom koji će se u nadolaznim godinama pokazati presudnim.
Blaženi je Stepinac za vrijeme svoga boravka u Rimu živio u Papinskom zavodu Germanicum-Hungaricum, gdje je kućni jezik njemački, dok je na latinskom studirao na Papinskom sveučilištu Gregorijani. Za kolege bogoslove uvijek je bio šutljiv, povučen, dok ga je njegov duhovnik smatrao “potpunim čovjekom”. To je potvrdio i njegov rektor koji ga je po završetku studija opisao ovim riječima: “posve plemenite naravi, u svemu vrlo čvrst, istinski pobožan, u disciplini vjeran, vrlo marljiv”.
Na fakultetu nije bio odlikaš, ali, kako sam kaže, ocjenama se nije nikada opterećivao samo da stekne potrebno teološko znanje. Ljeti je nastojao što prije završiti ispite kako bi otišao u zavodski ljetnikovac San Pastore u blizini Rima. Mirna priroda i domaće životinje podsjećale su ga na rodni mu Brezarić ili zavičajni Krašić. U to vrijeme pitomci nisu mogli ići kući na velike praznike pa je bogoslov Stepinac u Rimu proveo punih i neprekinutih sedam godina stekavši doktorate – iz filozofije (1927.) i iz teologije (1931.).
Za svećenika je zaređen 26. listopada 1930. u zavodskoj crkvi sv. Petra Kanizija. Mladu je Misu proslavio na svetkovinu Svih Svetih u papinskoj bazilici Svete Marije Velike. Za mladomisničko geslo uzeo je Pavlovu poruku Galaćanima: “A ja, sačuvaj Bože, da bih se ičim drugim hvalio, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kojemu je svijet meni raspet, i ja svijetu” (Gal 6,14). Blaženi je Stepinac svoj svećenički križ prigrlio i nije ga ispuštao do posljednjega daha svoga života. Neka i nama od Boga isprosi postojanu ljubav prema Kristu i njegovu križu!
Zvonimir Rezo
Izvor: Crkva na kamenu