Tko se može s njime natjecati u praštanju, ljubavi, milosrđu, dobroti, plemenitosti, pravdi, blagosti i prihvaćanju? Takav se nije rodio. A mi i dalje psujemo: i sunce, i kruh, i nebo i zemlju, majku jedni drugima, i svoje najveće svetinje. Što je zaslužio čovjek kojemu su svakodnevica takve psovke? Što je zaslužio narod koji svakodnevno psuje svoje najveće svetinje?
Što je zaslužio narod koji psuje kruh: da nema što jesti, da umre od gladi, da skapava od žeđi, da vapi za kruhom. Da vidi što znači život bez kruha. I da mu nikad ne padne na pamet da ga psuje! Ali, sreća naša da Bog naš nije osvetnik.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu