Carigrad: Moskva igra na kartu čas teologije, čas politike

Foto: Cnak

Carigrad je potkraj prvoga tisućljeća i nakon toga dijelio, bez ikakva protivljenja, tomos autokefalnosti većini pravoslavnih Crkava, pa tako i Ukrajini i Rusiji.

Ista talijanska agencija SIR objavila je istoga 6. studenoga 2018. razgovor s predstavnikom Carigradskoga patrijarhata arhiđakonom Krisavgisom:
Nijedna odluka nije donesena naprečac. Pitanje nezavisnosti Ukrajinske pravoslavne Crkve od Moskve bilo je na dnevnom redu Crkava barem tri desetljeća. Carigradski patrijarhat pokušao je rješavati problem dijalogom, ali Moskva je uvijek odbijala sudjelovati u obostranim ili višestranim raspravama. To je “obrambena linija” Carigradskoga patrijarhata, odnosno razlozi koji su vodili patrijarha Bartolomeja da prihvati zahtjev za “autokefalijom” ukrajinskih pravoslavnih vjernika.
Zašto je Carigradski patrijarhat odlučio nastupiti s udjelbom autokefalnosti ukrajinskoj Crkvi, stavljajući u opasnost jedinstvo pravoslavnih Crkava, s raskolom koji će imati vrlo ozbiljne posljedice tijekom vremena?
– Vrlo je pogrješno predstaviti udjelbu autokefalije Crkvi u Ukrajini kao nešto iznenadno ili nedavno. Pitanje je postavljano, raspravljano i prozivano više od tri desetljeća, tijekom kojih su doslovno milijuni pravoslavnih kršćana u Ukrajini nepravedno i nepropisno isključeni iz zajedništva i odsječeni od komunikacije sa svim ostalim pravoslavnim Crkvama. Zašto Moskva sada pita Carigrad umjesto da ispituje svoje akcije oko rascjepa u Ukrajini kroz tako dugo vrijeme? Ovaj je raskol stvoren bez ikakva razloga osim zbog zloporabe moći koja je milijune pravoslavnih vjernika navela da plaća danak takvim politikama. Zato je politika ušla u igru, ali ne sada. Nije etički – pogotovo za vjerske vođe – pokušati igrati s obje strane stola, koristeći se teologijom i politikom, kako već zatreba.
Moskovski je patrijarhat ustvrdio da sadašnja raskolnička situacija nije nepovrativ proces. Ali uvjet je da Carigradski patrijarhat povuče svoju odluku. Jeste li spremni ponovo razgovarati o tom pitanju, uspostavljajući proces ustrajna dijaloga?
– Kroz najmanje dva desetljeća, Ekumenski je patrijarh u više navrata tražio, poticao i osobno posredovao da bi se uspostavio proces dijaloga za rješavanje ovoga problema, ali je Moskovski patrijarhat sustavno izbjegavao, odbacivao i suspendirao sve napore u obostranim ili višestranim razgovorima.
Teško je razumjeti kako jedna Crkva koja je uporno suspendirala i prekidala razgovore oko rješavanja crkvenoga pitanja u Ukrajini – ta ista Crkva, koja je svjesno bojkotirala jedini sve-pravoslavni Sabor u tisuću godina, gdje su se ta pitanja mogla potaknuti i rješavati – sada preporučuje dijalog i raspravu!
Mnogi se pitaju kako je moguće da jedno više političko negoli teološko pitanje dovede do podjele Crkava. Kako Carigradski patrijarhat odgovara na ovu argumentaciju?
– Malo je ironično – iako je zapravo prilično tragično – da Moskovski patrijarhat smatra ukrajinski problem političkim. Možda je to tako što se percipira kroz “vizuru ruskoga svijeta”. Ali isključiva motivacija i jedina namjera Ekumenskoga patrijarha jest rješavanje crkvenoga problema koji je Ruska Crkva stvorila i raspalila vjerojatno iz političkih razloga. Postoji vrlo malo nacionalnih pravoslavnih Crkava koje se mogu pohvaliti punom neovisnošću o politici.
S druge strane, dok kritičari ismijavaju i ozloglašuju Ekumenskoga patrijarha što nema slobode, činjenica je da Ekumenski patrijarh uživa veću slobodu od, primjerice, Ruske Crkve. U slučaju Carigrada, nema nikakve priče o kompliciranu ponašanju s komunističkim čelnicima, niti bilo kakve nacionalne potpore političkim vođama za vojne kampanje.
Moskovski patrijarhat smatra da je Carigrad izgubio ulogu prvoga među jednakima [“primus inter pares”] u međupravoslavnim odnosima, jer polovica pravoslavnih kršćana u svijetu nije u zajedništvu s njim. Što mislite o toj izjavi? Kakva se budućnost danas ukazuje?
– Moskva se dugo odupirala i redovito je priječila vodstvenu ulogu Carigrada na temelju moći i broja. Ali, bilo bi besmisleno da Moskva stavlja u raspravu ovo vodstvo na temelju povijesti Crkve i crkvenih kanona. Ponekada se pitam kako se Moskva usuđuje okrivljivati Carigrad zbog monopola! Moskva bi se trebala prisjetiti da je, kao i mnoge – ako ne i većina – pravoslavnih Crkava uzdignutih nakon prvoga tisućljeća na status “autokefalije”, i Rusija zadobila neovisnost od samoga Carigrada istim širokim i dugim procesom kojim je Ukrajina s pravom zatražila svoju samostalnost.
Kao što poslovica kaže: “Ne možete tortu i imati i jesti”. Ne može se prihvatiti pravo Carigrada da udjeljuje autokefaliju nekim Crkvama, a potom staviti u pitanje postupke Carigrada kao “papinske”, kada to isto čini i drugim Crkvama.
Ako su kršćani podijeljeni, kako se možemo nadati da svijet bude ujedinjen i u miru. Patrijarh Bartolomej, kao i njegovi prethodnici, čovjek je jedinstva. Kako proživljava ovo stanje? Kakve su nade sada?
– Ekumenski je patrijarh bio strpljiv već desetljećima s obzirom na pitanje Ukrajine, nadajući se i moleći da Ruska Crkva preuzme odgovarajuće inicijative u rješavanju mjesnih problema, umjesto da nasumice izbacuje etiketu “raskolnikâ” na milijune nevinih pravoslavnih kršćana. Trebali bismo se sjetiti da je prva akcija, koja je proglasila raskol u Ukrajini, buknula iz Rusije prije više godina. Isto tako, prva akcija, koja proglašava izopćenje protiv Carigrada, upravo je nedavno preuzela Rusija. Ekumenski patrijarh nije reagirao protiv odluke Rusije da presiječe zajedništvo s milijunima pravoslavnih kršćana u Europi i Velikoj Britaniji, Australiji i Aziji, Sjevernoj i Južnoj Americi, pa čak ni na Gori Atosu!
– Carigrad se poziva na to da mu je Efeški koncil 431. dao naslov patrijarhata, a Kalcedonski koncil 451. ovlastio ga da ima jurisdikciju nad Malom Azijom (Turskom) i Tracijom (Grčkom, Bugarskom i europskim dijelom Turske). Autonomija je djelomična samostalnost koja pretpostavlja ovisnost o patrijarhu od kojega se dotična Crkva donekle osamostalila, a autokefalija je ostamostaljenje i od patrijarha, ali tako da ostaje s njime u euharistijskom zajedništvu. Carigrad je potkraj prvoga tisućljeća i nakon toga dijelio, bez ikakva protivljenja, tomos autokefalnosti većini pravoslavnih Crkava, pa tako i Ukrajini i Rusiji, a nakon Listopadske revolucije 1917. Ruski je patrijarhat igrao na kartu dodjele tomosa autonomije pojedinim satelitskim državama Sovjetskoga Saveza: Estoniji, Letoniji, Bjelorusiji, Češkim zemljama i Slovačkoj, valjda na bazi “moći i broja”. Danas ovim raskolom Ranjena ekumena još krvavije krvari. Vjerujemo da Isusova molitva na Posljednjoj večeri “Da svi budu jedno” nije bez pozitivna učinka.

Izvor: Crkva na kamenu