Znam da se Stepinčeva beatifikacija ne može dokinuti. Kada bi se ona dokinula, onda bi bila u pitanju i kanonizacija sv. Ivana Pavla II., pape, koji je proglasio Stepinca blaženikom i mučenikom u Mariji Bistrici. Mi hrvatski katolici možemo blaženoga Stepinca liturgijski častiti, bogoslužno štovati, posvećivati mu, poštujući pravila, kapelice, crkve i župe kao da je proglašeni Svetac.
Stepinac je dizao glas za vrijeme tih propalih tvorevina. Imamo dojam da današnja Crkva u Hrvata ne diže dovoljno snažan glas protiv nekih anomalija kojima je korijen u visokoj politici. Što mislite je li Crkva mogla i može li još uvijek dići svoj proročki glas protiv nekih političkih struktura koje ne rade na dobro čovjeka i onih koji su ih izabrali na ta mjesta?
– Ako pomno pođeš proučavati izjave i priopćenja Biskupskih konferencija i u BiH i u RH, vidjet ćeš stalne reakcije biskupâ, predsjednikâ samih BK, njihovih vijeća za “pravdu i mir”. Drugo je to što se taj glas ne sluša. Primjer nam je sveta Misa u sarajevskoj katedrali umjesto na Bleiburškom polju, kako je bilo predviđeno, ali zbog koronavirusa izmijenjeno. Biskupi su izdali jasno teološko i pravno priopćenje, iza kojega je Nuncijevim glasom i Sveta Stolica stala, ali tko to može čuti od silne raje i njezine još silnije graje ulicom Ćemalušom u otomansko doba imenovanom, odnosno Franza Ferdinanda od 1914. preinačenom pa Aleksandra Karađorđevića od 1918. naslovljenom te Ante Pavelića od 1941. nazvanom i konačno maršala Tita od 1945. ustaljenom do danas!
Nisu u nas političke strukture takve da na njih biskupski glasovi mogu utjecati, jer te su strukture ponizne sluškinje europskih glasova i komisija!
Cijeli razgovor možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu