RAVNO – I ove godine hodočastili smo prema zavjetnom mjestu sv. Jakova. Okupio se lijep broj hodočasnika iz župa Ravnog i Trebinje. Iako se spomendan sv. Jakova slavio u ponedjeljak 25. srpnja, radi većeg odaziva hodočasnika njegov spomen slavili smo u subotu 23. srpnja. Najprije je bio blagoslov hodočasnika ispred crkvice sv. Martina na Bjeljavama u 8 sati te smo nakon blagoslova krenuli starim puteljcima, uspinjući se prema crkvici sv. Jakova. U 11 sati slavljena je sveta Misa koju je predslavio župnik don Ivan Bijakšić.
Hodočašće je uvijek zauzimalo važno mjesto u životu kršćana kao uostalom i u životu svih vjernika. Tijekom povijesti, kršćanin je polazio na put da slavi svoju vjeru na mjestima koja čuvaju uspomenu na Gospodina ili na onim mjestima koja predstavljaju važne trenutke povijesti Crkve. Hodočašće je po svojoj naravi obično vezano uza žrtve i odricanja. I dobro, odnosno milost, koju hodočasnik na svetom mjestu postiže upravo je nagrada i za ovakav izvršen napor. Dobra koja se traže mogu biti vrlo različita, te idu od ozdravljenja od neke bolesti do postignuća vječnoga života.
Kapelica sv. Jakova, sagrađena početkom 20. stoljeća, bila je zavjetna za sela Orahov Do, Plitki Do, Grabovi Do i Bjeljave, a podignuta je u brdima iznad ovih sela približno u težištu trokuta, tj. na približno jednakoj udaljenosti. Mjesto na kome je bila sagrađena zove se Raduš i tu su mještani ovih sela sagradili veliku gustijernu (čatrnju) iz koje su ljeti napajali stoku.
Svake godine 25. srpnja na dan sv. Jakova slavljena je sveta Misa, a župnik je dolazio iz Ravnog do Plitkoga Dola na konju jer nije bilo puta, a od Plitkoga Dola išlo se pješice kozjom stazom jer tim putem ni konj nije mogao proći. Toga dana znalo je biti i preko 300 osoba ne samo iz ovih sela, nego i iz svih susjednih, te rodbina i prijatelji. Nakon svete Mise svetkovina je nastavljena narodnim veseljem uz jelo i piće koje se donosilo te bratski podijelilo. Ovo je trajalo sve do sedamdesetih godina 20. stoljeća, a poslije, zbog izumiranja sela ovaj se običaj postupno ugasio. I ono malo puteva, odnosno, tzv. kozjih staza, zaraslo je u goru tako da se nije ni moglo doći do kapelice koja se u međuvremenu i urušila. Prije pet godina ponovo je oživjela tradicija hodočašća sv. Jakovu, a odaziv vjernika za ovakve uvijete bio je velik. Budući da je put bio neprohodan, župljani su se do sada organizirali, te bi tjedan dana prije sv. Jakova pročistili put kako bi hodočasnici mogli lakše doći do zidina crkvice gdje se slavila sveta Misa.
Pojavila se također i zamisao obnove porušene crkvice. Predstavnici svih obitelji rođenih u ovim selima prihvatili su ideju, održan je sastanak inicijativnog odbora, dali zaduženja i krenulo se u realizaciju, no, sve u Božje ruke!
Izvor: Crkva na kamenu