Srpski patrijarh Irinej Gavrilović dao je božićni intervju televiziji Hram u Beogradu, 3. siječnja 2018. Iz toga razgovora uzimamo jedno pitanje TV Hrama i odgovor Patrijarha, koji se tiče ekumenskih odnosa između Srpske pravoslavne Crkve i Katoličke Crkve u hrvatskom narodu, napose u Hrvatskoj, i mogućega pohoda pape Franje Srbiji.
Pitanje TV Hrama: Dok ne dođe do jedinstva, ili kako neki kažu, pomirenja, bi li odnosi između Katoličke Crkve i Pravoslavne Crkve ipak mogli biti na nekom višem – pozitivnijem odnosu sada, i bi li ono o čemu se priča već godinama, možda desetljećima, dolazak Rimskoga pape u Srbiju promijenio malo tu sliku?
Patrijarh: Sigurno da postoje želje za stvarnijim jedinstvom i stvarnijim – bliskim kontaktima jedne i druge Crkve. Ali ono što mi očekujemo i želimo jest da ta želja za jedinstvom bude iskrena… Dakle, da bi se stvarno činili neki koraci u tom smjeru, mora biti iskrena želja i vidjeti iskrenu potrebu za takvim djelom… Što se tiče želje Rimskoga biskupa – upotrebljavam tu riječ biskup jer je i sam Papa nazvao sebe biskupom Rima – da posjeti Srbiju, to su dobre želje i mi ih pozdravljamo. To bi dobro bilo našem narodu. S obzirom na naše odnose, na žalost, s našim najbližim susjedima Hrvatima, koji su odnosi zasnovani na velikim historijskim nepravdama i zločinima, i nama je stalo, iako smo postradali, da se, ipak, jer živimo u neposrednoj blizini s drugima, ti odnosi poboljšaju prije svega jer smo ljudi i kršćani. I ne bi trebalo biti nikakvih problema, da je iskrenosti, da se ta blizina i kontakti uspostave. Vjerojatno bi tomu mnogo pridonio posjet Rimskoga biskupa Srbiji. Međutim, upravo zbog tih odnosa, historijskih, koji su još uvijek svježi i bliski, smatramo da još tomu nije prilika, nije vrijeme. Ne bismo željeli da se bilo što dogodi, što bi još više opteretilo naše odnose povodom toga posjeta. A i same prilike među naša dva naroda su, na žalost, veoma loše. Ne samo u prošlosti nego i danas nisu onakve kakve bi trebale biti. Ja sam u jednom svom obraćanju, kada sam bio u Bosni, rekao da nas iznenađuje šutnja Rimokatoličke Crkve. Crkva u Hrvatskoj šuti. I danas se zbiva mnogo nemilih događaja, Crkva šuti. Što nije dobro. Narod kaže šutnja je znak odobravanja. Ja znam da i tamo, pored nekih ličnosti koje se ističu i podgrijavaju te neprijatne osjećaje, da ima i dobrih i čestitih ljudi koji drukčije razmišljaju. Ali i oni šute. Tako da je krajnje vrijeme da Crkva, koja je u velikoj mjeri pridonijela tim odnosima, podigne svoj glas u interesu istine, pravde, u interesu zajedničke vjere. Iako smo podijeljeni, ta podjela traje odavna, ipak je mnogo onoga što nam je zajedničko. I na tom zajedničkom bi trebalo graditi i sadašnjost i budućnost.
Iz ovoga božićno čestitarskog odlomka ističemo neke naglaske:
– Postoji želja za jedinstvom, s obje strane, ali ta želja treba biti iskrena, ističe Patrijarh – a, očito, s hrvatsko-katoličke strane ne može se reći da je iskrena!
– Što se tiče želje Rimskoga biskupa da pohodi Srbiju, to su dobre želje, to bi koristilo našemu srpskom narodu – ali, očito, nije sve što bi koristilo ujedno i dobro! Smatra li Patrijarh da bi barem te Papine “dobre želje” bile iskrene?
– A do poboljšanja tih odnosa s našim susjedima Hrvatima, s Katoličkom Crkvom u tome narodu, odnosa zasnovanih na historijskim nepravdama i zločinima, i nama Srbima koji smo postradali, također je stalo, ljudi smo i kršćani – tj. te historijske nepravde i zločine Hrvati su počinili, a mi Srbi postradali, pa ipak želimo poboljšanje! I očito su te želje iskrene.
– Vjerojatno bi toj uspostavi dobrih odnosa mnogo pridonio i Rimski biskup – ali nije vrijeme za poboljšanje!
– A zbog tih historijskih odnosa, koji nisu toliko ni historijski, jer su nam “svježi i bliski”, smatramo da nisu prilike, nije vrijeme, da Rimski biskup posjećuje Srbiju – nije kairos! To vrijeme teče od 1980. I od tada se ponavlja ista fraza: Nisu dozrela vremena, uvjeti, prilike!
– Zašto? – Ne bismo željeli da se nešto dogodi što bi još više opteretilo naše ionako loše odnose prilikom toga posjeta – bolje je ostati na ovoj razini ekumenskoga optuživanja, gledati balvane u oku susjeda, a ne vidjeti ni truna u svome oku!
– Ne bi trebalo biti nikakvih problema da se ti odnosi uspostave, da je samo iskrenosti – tj. da nije perfidije i šutnje. “Crkva u Hrvatskoj šuti!” Za čudo Božje, Patrijarh izgovara punim plućima Hrvatsku. Je li samo zato što Katoličku Crkvu u njoj ovako nemilosrdno optužuje?
– Nas iznenađuje šutnja Katoličke Crkve; a narod kaže da je šutnja odobravanje – Crkva dakle u Hrvatskoj šuti, odobrava, štoviše, “u velikoj je mjeri pridonijela takvim odnosima”, historijskim nepravdama i zločinima!
– Patrijarh zna da ima, doduše, u Crkvi u Hrvatskoj “dobrih i čestitih ljudi”, koji “drukčije razmišljaju”, ali i oni šute – a budući da šute i odobravaju, ne mogu ni oni biti ni dobri ni čestiti! Odakle Patrijarh zna da neki dobri i čestiti “drukčije razmišljaju” ako i oni šute?
Pa ima li išta od čega je vrijeme? Ima. Krajnje je vrijeme da Katolička Crkva “podigne svoj glas u interesu istine, pravde, u interesu zajedničke vjere”.
Podsjećamo čitatelje na Izjavu hrvatskih biskupa, svih bez iznimke. Nakon održavanja godišnjega sabora, 14. listopada 2017. Biskupi su dali priopćenje u kojem čitamo i ovu rečenicu: “Imajući u vidu sve što su hrvatski biskupi činili i govorili tijekom Domovinskoga rata u evanđeoskom i ekumenskom duhu, biskupi smatraju neprimjerenim i neutemeljenim prozivanje katoličkih biskupa i vjernika od strane srpskoga Patrijarha Irineja te se ne prepoznaju u tim Patrijarhovim riječima”.
Ne znam zašto se ovoliko mučim da opišem ekumensku kontradiktornu situaciju kako je vidi Patrijarh kada su mu hrvatski biskupi već davno sasvim primjereno i utemeljeno odgovorili jednom proširenom rečenicom i na ove najnovije optužbe. Koga on zapravo optužuje? I zašto mu je stalo do toga da se i ovako ranjena srpsko-pravoslavna i hrvatsko-katolička ekumena još više ranjava umjesto da se iscjeljuje i poboljšava?
Izvor: Crkva na kamenu