Upravitelj nevesinjske župe don Ante Luburić, započeo je krajem siječnja, uoči IV. nedjelje kroz godinu s pastoralnim obilaskom vjerničke zajednice u Podrinju, filijalama Nevesinja.
Čajniče, 30. siječnja 2016. Neuobičajeno toplo vrijeme za ovo doba godine pomoglo je da vjernici ovoga malog mjesta, nad kojim bdije sv. Mihovil Arkanđeo od pamtivijeka i sv. Benedikt od modernoga vremena, zaštitnici i zagovornici pred prijestoljem Božjim, nesmetano prisustvuju redovitomu mjesečnom misnom slavlju. Radost je svakoga svećenika kada može uzajamno sa svojim pukom osjećati ljepotu iščekivanja Riječi Gospodnje i dijeljenja Kruha Života sa stola Gospodnjega. Upravo ovakvim emocijama bio je obojen i ovaj svečani dan.
Doprinos osjećaju zajedništva u Kristu dao je i o. Momir Vasiljević, protojerej-stavrofor, paroh Prve parohije čajničke, koji je sa svojim sinom Božidarom, studentom Pravoslavne teologije u Beogradu, u duhu istinskoga ekumenizma prisustvovao svetoj Misi, pa se na taj način ovaj grad, iako samo nekoliko dana nakon službenoga kalendarskog završetka, upisao u aktivnosti Osmine za jedinstvo kršćana u Kristu.
Lukino Evanđelje ove nedjelje, koje je bilo nastavak na ono od prethodne, potaknulo je župnika don Antu da u svojoj propovijedi, zajedno s prisutnim vjernicima i gostima, razmišlja o događaju koji se odvijao u sinagogi, u Nazaretu, odmah u početku Isusova javnog djelovanja i njegova prvoga i, čini se, jedinoga posjeta zavičajnom gradu.
Isus, pročitavši Pismo proroka Izaije o Pomazaniku koji ima doći, koji će biti blagovjesnikom siromasima, koji će osloboditi sužnje, vratiti vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene i proglasiti Godinu Božjega milosrđa, sjede na svoje mjesto i progovori do tada nečuvene riječi:
“Danas se ispunilo ovo Pismo…” (4,21). Time zapravo izlaže vrhunsku točku samoobjave. On sam jest ispunjenje i dovršetak Staroga Zavjeta. On sam, dakle, taj je Pomazanik, Mesija, Krist, kojega su stoljećima čekale vjerne duše. Nakon prvotnoga divljenja i ushita zažamorila su šaputanja: “Nije li ovo sin Josipov?” (4,22).
Da, to je Isus iz Nazareta. Sin Božji, utjelovljena ljubav Božja, poslana na zemlju u liku ovoga čovjeka što tako divno govori.
Ali, Njegovim sugrađanima nisu dovoljne Njegove riječi. Ta On je samo “drvodjeljin sin” (Mt 13,55). Kako sada tvrdi da je, ni više ni manje, nego sami Mesija?! Ako je ipak tako kako tvrdi, neka dokaže. Neka i svoj grad “počasti” kojim čudom kao ono neki dan kada je oslobodio opsjednutoga od đavolske sile u Kafarnaumu (Mk 1,23-26). Neka ih impresionira kakvim čudotvornim ozdravljenjem ili egzorcizmom! Neka slijepac progleda, oduzeti prohoda, neka tako odagna sumnju u svoje božansko podrijetlo. Ljudi, kao i danas tako i onda, žele senzaciju, što nikako nije Isusov “stil” djelovanja. Stoga i nije učinio nijedno čudo. Prema sv. Luki: samo živu glavu iznio. “On prođe između njih i ode!” (4,3).
Nakon misnoga slavlja, vjernici su sa svojim svećenikom i o. Momirom nastavili druženje u obližnjem ugostiteljskom dočeku uz kavu i čaj, gdje su razmijenili iskustva i riječi uzajamne podrške. Tim povodom o. Momir pozvao je don Antu da idućom prigodom bude gost na bogosluženju u čajničkoj pravoslavnoj crkvi Uspenja Presvete Bogorodice, te da se njihovo susretanje nastavi u dobrom duhu s kojim je i započelo.
Već tradicionalno, prije svakoga pohoda Čajniču, don Ante je sa suradnikom i pratnjom obavio molitveni pohod mjestu stradanja blaženih Drinskih mučenica u Goraždu, gdje su upalili lampione i pomolili se na mjestu njihova mučeničkog stradanja preporučujući sve ove ljude i krajeve njihovu zagovoru kod Boga.
Foča, 1. veljače. Dan kasnije, jedna od prostorija župne kuće u Foči, koja za župnikova pohoda postaje molitveno-liturgijski prostor za fočanske katolike, bila je mjesto okupljanja tridesetak vjernih duša ovoga mjesta i kraja, koji su došli sudjelovati na svetom misnom slavlju, prvom u ovoj godini.
Nedjeljno misno razmišljanje započeli smo prvim čitanjem iz Knjige proroka Jeremije, a tema je Božji poziv. A svaki Božji poziv traži i čovjekov odaziv.
Danas smo svjedoci Božjega poziva velikom pozvaniku, proroku Jeremiji, kojemu Bog jasno daje na znanje da je on odabran i pozvan prije začeća i rođenja: ”Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima ja te postavih” (Jr 1,5).
Proročki poziv bio je ponajprije zov na žrtvu radi općega dobra. Prorok se treba suprotstaviti općem uvriježenom mišljenju – globalnom svjetonazoru. A da bi se prorok mogao suprotstaviti općem mišljenju, za to je trebalo puno hrabrosti i bezuvjetna Božja pomoć. Stoga Bog već unaprijed od njega traži hrabrost i kaže mu: ”Ne dršći pred njima, da ne bi morao učiniti te (doista) uzdršćeš pred njima” (Jr 1,17).
Drugim riječima, sama pomisao na strah vodi u propast prorokovo poslanje. Izaći pred svijet koji ne poznaje Boga, nego je vođen svojim strastima, svojim ugodama i svojim prohtjevima isto je kao kada bi izišao pred opasnu zvijer. Doduše, dok joj se umiljavaš i dok joj laskaš, još ima neke nade da te ne će napasti, ali ako joj se suprotstaviš, trebaš računati na žestok napad. Treba li posebno naglašavati ili govoriti kako to izgleda suprotstaviti se današnjem svijetu?
Kao što čitamo u današnjem Evanđelju kako su Isusa njegovi mještani izbacili iz grada želeći ga strovaliti niz liticu, jer im se nije svidio Njegov govor, tako i danas mještani ”globalnoga sela” žele Boga izbaciti iz javnoga života i strovaliti ga niz liticu u ropotarnicu povijesti. Boga se ne može istjerati iz ovoga svijeta jer taj svijet pripada Bogu. Pravoga Proroka ne može se ušutkati, jer ako ga se i ubije, ustat će novi, još glasniji proroci – to je povijesno iskustvo Crkve. Jednako tako Božji poziv traži odaziv. Jedinstvena prilika. Ne odazvati se Božjem pozivu za vjernika znači duhovnu smrt.
Poslije Mise, prisutni misari nastavili su sa svojim svećenikom razgovor u kućnim prostorijama krijepeći se onim što se u kući našlo i što su sa sobom donijeli, s nadom u skori susret u korizmenom vremenu koje je već pred vratima, kada će zajednički započeti korizmenu pripravu za najveći kršćanski blagdan Uskrs.
Pod Misama u Čajniču i Foči pjevanje je animirao Ivan S. Vukčević, bogoslov Kotorske biskupije u Sarajevu.
U radnom vijeku jednoga svećenika upisano je nebrojeno susreta, događaja i svaki ima svoju težinu koja se vremenom gubi u moru drugih događaja koji nam čine svakodnevicu. Kršćanski izazov koji u sebi nosi područje Podrinja, pri svakom pohodu ipak ostavlja po jedan trag koji se teško može zaboraviti, jer podizati iz posve raspršena i zapostavljena gradiva stabilnu zajednicu, odgajati je i duhovno je krijepiti, na obostrano zadovoljstvo, mora biti cilj svakoga odgovornog svećenika, opasanoga krjepostima strpljenja i razboritosti, koje uza sve pozitivne i intelektualne osobine, stjecane tijekom formacije, ipak u svećeniku najviše vrijede i donose najbolji plod.
