Sadašnjost i budućnost Crkve nije u prilagodljivosti i popustljivosti svijetu i vremenu. Još manje u pukom i besplodnom kritiziranju ili, pak, izbjegavanju zahtjevnosti vjere koja poziva na žrtvu i odricanje, odgovornost i ljubav. Također, ne bi se trebalo ići linijom manjeg otpora, odnosno lakšim putom “jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!” (Mt 7,13-14). O budućnosti Crkve, u jednoj radijskoj emisiji 1969. godine, teolog Joseph Ratzinger kaže: “Budućnost Crkve, opet kao i uvijek, preoblikovat će sveci, ljudi, odnosno oni čiji umovi istražuju dublje od parola današnjega vremena, koji vide više nego što drugi vide, jer su u svom životu prihvatili širu stvarnost. Nesebičnost koja ljude čini slobodnima, postiže se samo strpljenjem malih, svakodnevnih činova samoodricanja. Ovom svakodnevnom strašću, koja jedino čovjeku otkriva na koliko načina robuje vlastitom egu, ovom svakodnevnom strašću i samo njome, čovjeku se polako otvaraju oči. On vidi samo koliko je živio i patio. Ako danas jedva više možemo postati svjesni Boga, to je zato što tako lako izbjegavamo sebe, bježimo iz dubine našega bića pomoću raznih užitka. Tako naše vlastite unutarnje dubine ostaju zatvorene za nas. Ako je istina da čovjek može vidjeti samo srcem, koliko smo slijepi”! Uistinu, jedini način obnove Crkve jest put svetosti i drugoga puta nema.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu