Kako bismo stvarno spoznali što je istinski mir najbolje se poslužiti Svetim Pismom. Teško se varamo ako mislimo da je ono pisano samo za neka davna pokoljenja i da ta Božja riječ nije upućena svim generacijama, pa i nama danas. Evo nas s prorokom Jeremijom (Isusa su povezivali s ovim velikim prorokom – usp. Mt 16,14), koji kaže da ga je Bog postavio “za proroka svim narodima” (Jr 1,5). U Jeremijinoj knjizi dva se puta ponavlja ovaj tekst: “I olako liječe ranu naroda moga, vičući: ‘Mir! Mir!’ Ali mira nema. Nek’ se postide što gnusobu počiniše, no oni više ne znaju što je stid, ne umiju se više crvenjeti” (Jr 6,14-15; Jr 8,11-12). Ovdje se jasno kaže da je ljudska pokvarenost toliko ugrozila čovjeka da on više ne razlikuje dobro i zlo: ljudi više ne znaju za stid, ne umiju se čak ni zacrvenjeti. Ma, pogledajmo današnji svijet, onaj dalji kao i ovaj bliži. Ljudi su izgubili svaki obraz. Sve su vrijednosti okrenute na glavu, i nitko se zbog toga čak i ne stidi. Štoviše, time se mnogi ponose i diče, jer to je kao napredno, moderno i poželjno. “Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu” (Jr 2,13). Ispucani kladenci (zdenci) jesu: čast, vlast, moć i slava, te dakako novac i ostala materijalna dobra. Neobuzdana, nepromišljena, nerazumna trka za stjecanjem ovosvjetskoga toliko je zarobila čovjeka (i to u svim društvenim sferama) da je vrlo lagano napustio Boga, Izvor vode žive. “Jezik im je strijela ubojita, na ustima riječ prijevarna. ‘Mir s tobom’, pozdravljaju bližnjega, ali mu u srcu zamku spremaju” (Jr 9,7). Takvo ponašanje ne može proći nekažnjeno.
Cijelu kolumnu možete pročitati u tiskanom izdanju.