Talijanska agencija SIR [Servizio Informazione Religiosa] objelodanila je 6. studenoga 2018. intervju s predstavnikom Moskovskoga patrijarhata Hilarionom, mitropolitom Volokolamska: “Bila je to vrlo teška odluka, ali nažalost, posljednji koraci koje je poduzeo Carigrad nisu ostavili nikakva izbora”. Od ove pretpostavke polazi mitropolit Hilarion, voditelj Odjela za vanjske crkvene odnose Moskovskoga patrijarhata, koji tumači razloge koji su potaknuli Moskvu da razvrgne zajedništvo s Ekumenskim carigradskim patrijarhatom nakon što je potonji odlučio udijeliti autokefaliju pravoslavnoj Crkvi u Ukrajini. “Nismo zatvorili vrata dijalogu”, podsjeća Hilarion i odmah razuzlava “čvor” ukrajinskoga pitanja: “Svršetkom kolovoza, patrijarh je Kiril posjetio Carigrad kako bi bratski razgovarao o situaciji s patrijarhom Bartolomejem. Naša Sinoda moli i nastavlja moliti da se takva delikatna pitanja rješavaju s pomoću sve-pravoslavnih odluka. Usput, druge Crkve očituju ista očekivanja. Međutim, Carigrad, slijedeći i postupajući po teoriji posebna statusa koji uživa Carigradski patrijarh, usporediv sa statusom Pape u katoličkom svijetu, odbacio je sve prizive koji su tražili pomirbenu rezoluciju problema i svojim postupcima uništio jedinstvo pravoslavnoga svijeta”.
Jeste li razgovarali o “raskolu”? Što to točno znači za budućnost međupravoslavnih odnosa?
– Carigradski je patrijarhat stvorio uvjete za raskol priznavši raskolničke strukture u Ukrajini, a nakon što je odlučio udijeliti autokefaliju ukrajinskim vjernicima i, prema tomu, stvoriti paralelnu strukturu na području kanonske Crkve koja je bila sa svojim narodom, od teških vremena. Poduzimajući takvu odluku onemogućen je nastavak euharistijskoga zajedništva s Carigradom te Sinod Ruske pravoslavne Crkve samo uzima na znanje ovu dramatičnu činjenicu. Donesena odluka ne može ne imati utjecaja na sav pravoslavni svijet. Kao što je primijetio srpski patrijarh Irinej, nedavne odluke Carigradskoga patrijarhata, dovode ne samo do pogoršanja raskola na kanonskom području Ukrajinske pravoslavne Crkve, nego otvaraju vrata novim podjelama u drugim mjesnim Crkvama. Osim toga, uništeni su mehanizmi međureligijskoga dijaloga i suradnje koji su se razvijali već dulje vremena. Sve pomjesne Pravoslavne Crkve jednake su u svome dostojanstvu, a Patrijarhat carigradski, prvi po časti, do sada je djelovao kao koordinator međupravoslavnih djelatnosti.
Ukrajina je zemlja sukoba. Koliko je u tako osjetljivu kontekstu otežavajuća podjela Crkava? Hoće li biti opasnosti za mir, u odnosu na vlasništvo nad crkvama i samostanima?
– Pokušaji državnih vlasti Ukrajine da reformiraju vjersku situaciju ne uzimajući u obzir mišljenje većine vjernika, imali su ozbiljne posljedice za građanski mir u zemlji koja je iscrpljena sukobom. Vjera živi u srcima ljudi. To je srce i duša jednoga naroda. Podjelu, koja se širi zemljom, stvorili su oni koji, miješajući se u crkvene poslove, navode sve da vjeruju u ideju legalizacije raskola i uspostave nove strukture Crkve. Čak i prije, župe kanonske Crkve često su bile podvrgnute napadima vandala; zaplijenjene su crkvene građevine tako što su bile ignorirane odluke o njihovu povratu. Šizmatici sada otvoreno osvajaju velika svetišta ove zemlje. Na primjer, nedavno Sinod raskolničkoga “Kijevskoga patrijarhata” dodao je naslovu Philareta Denisenka: “Jero-arhimandrit Kijevskih špiljskih manastira”. Ali ove drevne pravoslavne nastambe, svete milijunima pravoslavnih Ukrajinaca, nisu podređene njemu. One pripadaju kanonskoj Ukrajinskoj pravoslavnoj Crkvi [Moskovskoga patrijarhata]. Stoga je to bio način da posegne za vlasništvom najvećih samostana u Ukrajini.
Ne vjerujete da bi ukrajinska vlada mogla igrati važnu ulogu kao mirotvorka?
– U ovom trenutku ukrajinsko Ministarstvo kulture priprema “inventar” crkvenih zgrada koje Ukrajinska pravoslavna Crkva ima na korištenje. Izražene su nakane za revidiranjem svih isprava, poštujući Crkvu koja se koristi tim zgradama. Ministar vanjskih poslova Pavlo Klimkin izjavio je da “Moskovski patrijarhat nema nikakve veze s Ukrajinom”. Osim toga, Verhovna Rada [ukrajinski Sabor, Parlament] već je uzeo u razmatranje diskriminatorne nacrte zakona, koji praktično legaliziraju neprijateljska preuzimanja zajednica Ukrajinske pravoslavne Crkve, i propisuju nove nadzore nad crkvenim životom. Nedavno je predsjednik Ukrajinskoga parlamenta Andrij Parubij rekao da kanonska Ukrajinska pravoslavna Crkva “nije Crkva”. Moram sa žaljenjem kazati da je Carigrad, donoseći odluku o legalizaciji ukrajinskih raskolnika, pogoršao vjersku situaciju u Ukrajini. Carigrad je licemjerno tražio suzdržavanje od nasilja. Srpski patrijarh Irinej nedavno je mudro izjavio da je, pišući tako, Patrijarhat, čini se, zatvorio jedno oko o predvidivim posljedicama svojih postupaka, perući ruke poput Pilata.
Ali rekli ste da nismo suočeni s nepovrativim procesom. Koji bi bili uvjeti za povratak jedinstvu?
– Potrebno je vratiti se normama crkvenoga reda koje je Pravoslavna Crkva već stoljećima obdržavala. Ono što nam je potrebno jest to da Ekumenski patrijarh prekine svoje pokušaje u preuzimanju nad-jurisdikcijske vlasti poništavajući odluke Ekumenskih koncila i ne napada teritorij drugih Crkava. Želim se nadati najboljemu.
Tijekom Biskupske sinode o mladima susreli ste se s papom Franjom. Što Vam je rekao? Jeste li zabrinuti?
– Naravno, prekid zajedništva s Carigradskim patrijarhatom ne može ne utjecati na međukršćanski dijalog. Napomenuo bih da, prema odluci Svetoga sinoda Ruske pravoslavne Crkve, od 14. rujna, predstavnici Moskovskoga patrijarhata ne mogu više sudjelovati u dijalogu s drugim Crkvama i kršćanskim zajednicama koje uključuju su-predsjedanje predstavnika Carigrada. To se, na primjer, odnosi i na sudjelovanje u radovima Mješovite međunarodne komisije za teološki dijalog između Rimokatoličke Crkve i Pravoslavne Crkve. Dok sam bio u Rimu, obavijestio sam o toj odluci papu Franju i kardinala Kurta Kocha, predsjednika Papinskoga vijeća za promicanje kršćanskoga jedinstva, koji je supredsjedatelj Mješovite komisije u ime Rimokatoličke Crkve. Obojica su izrazila svoju duboku zabrinutost zbog trenutačna stanja. Svima je jasno da bez sudjelovanja Ruske pravoslavne Crkve, koja brojčano predstavlja polovicu pravoslavnoga svijeta, pravoslavno-katolički dijalog gubi svoje značenje pod mnogim vidovima. Ne treba isticati da će se bilateralni odnosi Moskovskoga patrijarhata s Rimokatoličkom Crkvom i drugim kršćanskim konfesijama i dalje razvijati i, možda, imati više točaka na dnevnome redu.
Izvor: Crkva na kamenu