U potrazi za odmorom

Mnogo je toga, pa i odmor, znatno ljepše i privlačnije dok je kao želja u našim mislima, nego sama realizacija tih planova. Između naše vizije odmora i načina na koji provedemo te dane, bitna je razlika. Zašto je to tako i mora li uvijek tako biti? Planovi se kuju, dani odbrojavaju, najčešće i koferi spremaju i odmor može početi. Neki se odmaraju u tišini svoje sobe, neki na planini, a najčešća adresa za odmoriti se, nama Hercegovcima, jest predivno Jadransko more. Sunce, more, zanimljiva knjiga, dobra hrana i obitelj na okupu možda jesu dobar preduvjet, ali nisu jamac pravoga odmora.
Pričajući nedavno o odlasku nezadovoljnih ljudi u inozemstvo, moj župnik reče: “Nije Njemačka jamstvo naše sreće jer svugdje vodiš sebe sa sobom.” Parafrazirala bih njegove riječi i rekla da čitav Jadran i sve turističke blagodati koje ga krase ne mogu nikoga odmoriti ako se sami sa sobom i u sebi ne odmorimo. Mi smo samima sebi najveći umor i najveći odmor. Ništa nas vanjsko ne može odmoriti, jer su mir i odmor stanje moje i tvoje duše. Slijedom tih misli prisjećam se izreke: “Mirna duša je najbolja ležaljka za odmor”, koja nas upućuje na ono bitno. Duhovni oci nas savjetuju, kada je riječ o odmoru, kako je za pravi odmor prvo potrebno valjano se ispovjediti. Promisliti svoje grijehe i vidjeti što je to što nam dušu tako otežava pa smo umorni. Možda je primjerice, upravo oprost nekome ključ našega istinskog odmora!

 

Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju.