Dobro nam je poznato da se po završetku Drugoga svjetskog rata komunistički režim, shodno svom ateističkom svjetonazoru, posebno obrušio na Katoličku Crkvu. Na njegovoj je meti bila tako i Družba sestara milosrdnica, koja je u to vrijeme bila najbrojnija ženska redovnička zajednica, s vrlo razgranatom djelatnošću i velikim materijalnim dobrima, koja su sva bila u službi njezine djelatnosti. Otimanje njezine imovine, progoni, uhićenja, otkazi, montirane osude i nasilne smrti imale su tada svrhu ozloglasiti ju i onemogućiti u javnom djelovanju.
Vezano za zdravstveno djelovanje naše Družbe i naš dolazak u Trebinje, moramo istaknuti da je ona imala dvije vlastite bolnice – u Zagrebu (danas: KBC “Sestre milosrdnice”) i u Zemunu. Obje joj je komunistički režim u poraću nacionalizacijom oteo. Sestre u Zagrebu dobile su tada otkaz iz te i svih zdravstvenih ustanova u kojima su radile, što je bio slučaj i s ostalim sestrama diljem Hrvatske i BiH, a na radnom mjestu mogle su ostati isključivo u građanskom odijelu. Protivno tome, sestre u Zemunu nesmetano su nastavile s radom u svome redovničkom odijelu.
U takvoj situaciji, kada je Družba izgubila izvore sredstava za život te je on svakim danom postajao sve teži, iznenada su počeli pristizati pozivi iz Srbije, Vojvodine i Crne Gore u kojima su uprave tamošnjih zdravstvenih ustanova tražile da sestre koje su izgubile posao dođu raditi kod njih, i to u redovničkom odijelu. Sestre milosrdnice su, naime, diljem ondašnje države bile poznate po svom savjesnom i vrlo stručnom radu te je upravama tih ustanova bilo stalo da ih dobiju na svoje bolničke odjele. To što su u tim krajevima smjele raditi u redovničkom odijelu moglo se jedino protumačiti time što su za ondašnju vlast ondje bile manje “opasne”.
Dr. Vlastimir Đorđević, koji je pozvao sestre u Trebinje, prema svjedočenju sestara, radio je izvjesno vrijeme s našim sestrama u Srbiji i stekavši veliko povjerenje u njihov rad, htio je da upravo one dođu raditi u Medicinskom centru koji se trebao otvoriti u Trebinju početkom 1966. godine. Taj je razlog istaknuo za svog posjeta sestri Valeriki Fabulić, provincijalnoj poglavarici u Splitu, a potom i u pisanoj molbi, gdje navodi, govoreći u množini, da s obzirom na iskustvo što su ga stekli u radu sa sestrama, cijene njihov rad i nadaju se kako će njihov dolazak biti dragocjen doprinos radu zdravstvene službe u trebinjskome kraju. Dr. Đorđević je od Provincijalne uprave u Splitu zatražio deset, ili za početak barem pet ili šest sestara: sestru za laboratorij i sestru za rendgen te sestre bolničarke i medicinske sestre. Obećao je da će im osigurati primjerene uvjete smještaja, nagrade i rada.
U pregovorima što su se s tim u svezi vodili na relaciji Zagreb-Split-Trebinje iskristaliziralo se rješenje da će Provincijalna uprava poslati sestre u Trebinje 1. veljače 1966., jer tada su, kako je napisao dr. Đorđević, počinjale s radom specijalističke službe. Tako su tog dana došle u ovaj istočnohercegovački grad prve sestre milosrdnice, njih četiri. Uprava Centra svečano ih je i radosno dočekala. Krajem veljače pridružile su im se još dvije sestre, a onda se postupno njihov broj povećavao.
Kao sljedbenice sv. Vinka Paulskoga, gorljivog svjedoka kršćanske ljubavi, sestre su u Trebinju s puno srca pronosile Vinkovu karizmu ne samo bolničkim odjelima Medicinskoga centra nego i izvan njega pružajući medicinske usluge bolesnicima u njihovim obiteljskim kućama, kako u samome gradu tako i u njegovoj okolici. To njihovo služenje ostavilo je dubokoga traga u srcima žitelja trebinjskoga kraja. Za vrijeme svoga djelovanja u Trebinju sestre su rado pomagale i u župnom apostolatu i bile na usluzi okolnim svećenicima kad god im je ustrebala njihova pomoć. U svemu tome ustrajale su gotovo punih 25 godina, a onda su zbog ratnih sukoba bile primorane otići.
Naša podružnica u Trebinju službeno je zatvorena 31. prosinca 1991.
s. M. Blaga Bunčuga
Izvor: Crkva na kamenu