Uoči Božića po julijanskom kalendaru, 6. siječnja 2019., carigradski ekumenski patrijarh Bartolomej potpisao je dekret zvan tomos (svezak, povelja) autokefalnosti Ukrajinskoj pravoslavnoj Crkvi, znak najveće crkvene samostalnosti. Tomos je uručen novoizabranom mitropolitu Kijeva i sve Ukrajine, 40-godišnjem Epifaniju, koji je izabran za “primasa” na ujediniteljskom saboru u Kijevu 15. prosinca 2018. Događaju u Carigradu prisustvovao je i predsjednik Ukrajine Petro Porošenko.
Sutradan, na Božić, autokefalnost Ukrajinske Crkve, koju je ozakonio Carigradski patrijarh, svečano je proglašena u kijevskoj katedrali Svete Sofije ili Mudrosti.
Vratimo se malo u prošlu godinu:
Novi Sabor. Cetinjski arhiepiskop Amfilohije Radović posjetio je carigradskoga patrijarha Bartolomeja, 22. studenoga 2018. Susret je trajao oko dva sata. Novinar je prepričao što je Amfilohije govorio, a nije donesena nijedna rečenica Bartolomejeva. Mitropolit Amfilohije u razgovoru s Patrijarhom ponovio je saborski stav Srpske pravoslavne Crkve o nužnu sazivanju novoga Svepravoslavnoga sabora, gdje bi sudjelovale sve pomjesne ili nacionalne pravoslavne Crkve. Mitropolit je Amfilohije istaknuo da bi novi Sabor mogao riješiti ne samo ovo nego i mnoga druga neriješena pitanja u suvremenom pravoslavlju. Također je dodao da bi eventualni novosazvani Sabor bio svojevrstan nastavak Sabora na Kreti u lipnju 2016. godine.
Papizam. Mitropolit Amfilohije taj je susret popratio komentarom: Neki teolozi u Carigradu danas postaju zagovornici novoga papizma carigradskoga patrijarha, što se pokušava iskoristiti i u odnosu Carigrada prema Ruskoj Crkvi. U današnjoj Europi i Americi, na žalost, vlada antiruska ideologija, koju u nekoj mjeri prihvaća i Carigrad. Ovoj instituciji nitko ne daje za pravo da nameće u biti političke koncepcije i pod utjecajem politike Zapada razara jedinstvo Pravoslavne Crkve.
– Mitropolit riječju “papizam” ismijava carigradskoga patrijarha, a rimsko papinstvo naziva uvrjedljivim izrazom. Kažu da je u suvremenom ekumenizmu prvo pravilo da se uzajamno ne vrijeđamo ni riječima, kamoli djelima.
Vlastoljublje. Mjesec dana nakon susreta u Carigradu Mitropolit je u Bandićima kod Podgorice slavio Liturgiju u crkvi sv. Nikole, 22. prosinca 2018. On je tom prigodom rekao “da je vlastoljublje carigradskoga patrijarha dovelo do podjela koje su katastrofalne za budućnost Ukrajine i svih slavenskih naroda, ali i za sveukupno pravoslavlje”. Tako prenosi tiskovna agencija Mitropolije crnogorsko-primorske, 1. siječnja 2019. I Mitropolit tumači pobliže: “Vlastoljublje je najopakija bolest u svim zajednicama. Ono je u Rimokatoličkoj crkvi bilo dogma kroz vjekove, a u pravoslavnoj kušnja”.
Prvo je pitanje sada: Kako će “vlastoljubitelj” carigradski patrijarh sazvati Svepravoslavni Sabor? Tko će ga poslušati i tko će mu doći? A ako ga on, carigradski ‘papa’, ne sazove, tko će ga drugi sazvati? Ako ga netko drugi sazove, ne će doći carigradski, koji je primus inter pares – prvi među jednakima.
Drugo, evanđelist Marko piše kako su apostoli sve do kućnoga praga u Kafarnaumu putom raspravljali tko je među njima “najveći” (9,34). Isus ih je poučio na primjeru – djeteta! Sveti Luka sve premješta u dvoranu Posljednje večere. Pa i tu poče prepirka među apostolima tko je od njih “najveći” (22,24). Isus ih je poučio na primjeru – lavora i ručnika! Očito su zaboravili što je Isus rekao Šimunu Petru u Cezareji Filipovoj, što donosi svjedok-očevidac apostol i evanđelist Matej (16,18). Pa je onda stvarno i činjenično povjerio prvenstvo Petru na obali Genezareta da pase sve stado Isusovo, što je donio svjedok-očevidac apostol i evanđelist Ivan (21,16-17). Znao je Isus apostolsku narav, i “vlastoljublje”, pa zato i nije pitao Petra: Petre, voliš li vlast? Nego: Petre, voliš li mene? Na toj Petrovoj ljubavi prema Isusu počiva prvenstvo pastirstva!
Treće, nije u Rimokatoličkoj Crkvi nikada “vlastoljublje” bilo “dogma”, nego je Katolička Crkva Isusovu rečenicu o prvenstvu i pastirstvu povjerenu Petru definirala upravo zato što će se apostoli i njihovi nasljednici, unatoč evanđeoskoj jasnoći, stalno prepirati tko je ipak među njima “najveći”. Tako te prepirke, Bogu hvala, nema više na Zapadu nakon definicije primata i infalibiliteta 1870., prije 150 godina. A na Istoku to se ne zna. Kako su odvojeni od Rima, normalno je da će biti natjecanje između Drugoga Rima – Carigrada i Trećega Rima – Moskve. Evo sada se došlo do toga da je na jednoj strani Carigrad i Kijev, koji se uzajamno kanonski priznaju, a na drugoj strani Moskva i drugih Dvanaest patrijarhata i samostalnih Crkava koje se uzajamno kanonski priznaju. Tko je tu sada “najveći”!
Četvrto, a “vlastoljublje” je za pravoslavne samo “kušnja”. Evo, ne čini se da su odoljeli kušnji. Pa Moskva prekinula s Carigradom, a Carigrad nije s Moskvom.
“Samozvanci”. Moskovski patrijarh Kiril pisao je carigradskom patrijarhu Bartolomeju, 30. prosinca 2018., uoči dodjele dekreta o autokefalnosti Ukrajinskoj pravoslavnoj Crkvi, teške riječi: “Vi ćete izgubiti zauvijek mogućnost da služite jedinstvu svetih Crkava Božjih i prestat ćete biti Primas pravoslavnoga svijeta.” Oštro prigovara Moskva što je Carigrad vratio u Crkvu ekskomunicirane Ukrajince, Filareta i Makarija, koje ona naziva “samozvancima”.
Neki su u vrhovima Moskovskoga patrijarhata bili za to da se Carigrad proglasi raskolničkim i heretičnim, ali ostalo se za sada samo na tome da se objavi prekid euharistijskoga zajedništva: ne mogu jedni s drugima koncelebrirati božansku liturgiju niti sudjelovati u drugim sakramentima.
Rusofobi. Srpski patrijarh Irinej, 3. siječnja 2019. u Božićnoj čestitki svećenstvu i narodu u vezi s Ukrajinom piše: “Iskušenje je isto kao i u nama bliskoj i bratskoj Ukrajini, gde takođe ostrašćeni šovinisti-rusofobi, predvođeni korumpiranim političarima i uz ‘asistenciju’ unijatâ i, nažalost, uz nekanonsko saučesništvo Carigradske Patrijaršije, produbiše i proširiše postojeće raskole i ozbiljno ugroziše jedinstvo Pravoslavlja u celini.”
– Rusofobi, korupcionaši, unijati i Carigradski patrijarhat produbili i proširili postojeće raskole! Kako su tako moćni da ugroze “Pravoslavlje u cjelini”.
Ceremonija. U Carigradu je, 6. siječnja 2019., u crkvi sv. Jure na Fanaru, sjedištu Ekumenskoga patrijarha, potpisan dekret autokefalije Ukrajinskoj pravoslavnoj Crkvi. Obred se odvijao nakon Evanđelja. Patrijarh je pročitao dekret na grčkom jeziku i s tomosom ga uručio mitropolitu Epifaniju. Zajedno s dekretom Patrijarh je dao mitropolitu i bocu mirisave pomasti, mirhe, i episkopski križ, znakovlje ovisnosti Ukrajinske Crkve o Carigradu. Tomos je umjetnički izradio jeromonah Luka u manastiru Ksenofontu na Svetoj gori Atosu u Grčkoj, i bit će izložen u crkvi Sv. Sofije u Kijevu. To je sada 15. autonomna Crkva u pravoslavnom svijetu. Prethodnih 14 jesu: Carigrad, Aleksandrija, Antiohija, Jeruzalem, Rusija, Srbija, Rumunjska, Bugarska, Gruzija, Cipar, Grčka, Poljska, Albanija, Češke zemlje i Slovačka. Američku pravoslavnu Crkvu priznala je Moskva, ali ne i ostali pravoslavni svijet. Sada na 15. mjesto dolazi Ukrajina s oko 23 milijuna pravoslavnih, od 47 milijuna pučanstva.
Tomos je uručen za vrijeme svete Liturgije koju je predvodio patrijarh Bartolomej a s njim je koncelebrirao mitropolit Epifanije.
Nakon prvoga tisućljeća i raskola između Carigrada i Rima, Carigrad je u pravoslavlju dijelio tomose samostalnosti. Tako je najprije podijelio Rusiji 1586., Grčkoj 1850., Rumunjskoj 1885., Srbiji 1920., Albaniji 1922., Bugarskoj 1945., Finskoj 1957. itd. Samo je Gruziji 1943. podijelila Moskva! (Staljin je rodom iz Gruzije!).
Obraćajući se svima nazočnima, Bartolomej je u homiliji rekao da se danas za Ukrajinu otvara nova stranica te potom, obraćajući se novomu primasu Epifaniju, podsjetio ga da mu je Božja providnost rezervirala povlasticu da bude predvodnik Crkve koja je ubrojena kao 15. autokefalna pravoslavna Crkva. “Stoga se traži da se borite za jedinstvo i mir svojih vjernika i istodobno da se zalažete za miran suživot s onom braćom koja će nastaviti djelovati u redovima Crkve koja ima za poglavara Njegovo Blaženstvo i brata Patrijarha moskovskoga. Morat ćete stvoriti sve pretpostavke da se dođe do pomirenja svih. Morat ćete djelovati samo s pomoću eklezioloških kriterija: ljubavi i žrtve. I nemojte nikada zaboraviti dobročinstva koja ste preuzeli od svoje Majke Crkve Carigradske.”
“Povijest Crkve pravoslavne jest povijest slobode i spasenja. Osobito zapamtite da ovaj Tomos autokefalije koji vam se daje, nije simbol moći, nego simbol ljubavi, žrtve za spasenje stada našega Gospodina u svoj Ukrajini.”
“A mi ćemo, sa svoje skromne stolice na Fanaru, središtu Pravoslavlja, slijediti s ljubavlju i bit ćemo vam od pomoći kada je zatražite. Želimo, naime, iskrenu suradnju na slavu našega Gospodina i spasenje njegova stada.” Jedan od važnijih momenata u dekretu autokefalije ekumenisti tumače da je ovaj: “U slučaju velikih pitanja crkvene, doktrinarne i kanonske naravi, mitropolit Kijeva i cijele Ukrajine mora se, u ime Svetoga Sinoda svoje Crkve, obratiti ovomu presvetomu patrijarhalnom i ekumenskom Prijestolju, tražeći njegovo auktoritativno mišljenje i njegovu konačnu potporu.”
Zahvala. Mitropolit Epifanije, podsjetio je da je Ukrajincima Majka Crkva Carigradska “dala kršćansku pravoslavnu vjeru, nauk Apostola, učiteljstvo potvrđeno na Ekumenskim koncilima i učenja crkvenih Otaca”. Zahvalio je za vraćanje pravde i jedinstva, te osvrćući se na rat u Ukrajini zavapio da se mole za mir i za puštanje zarobljenih vojnika. “Sunce uvijek granja nakon tamne noći. Stara je nepravda prevladana hrabrošću Ekumenskoga patrijarha i tako se Vaša kći vratila svojoj Majci Crkvi. Nekada bijasmo razdijeljeni, sada smo jedno. Blagoslovljen ovaj trenutak. Naša su srca ispunjena zahvalnošću i radošću.”
Red je na drugih Trinaest Crkava da se izjasne s obzirom na čin autokefalije. Put je to dug i mučan, a takav je uvijek bio u povijesti. Toliko mučan da sve pravoslavne Crkve nisu uspjele više od tisuću godina održati Svepravoslavni sabor. Bio je zamišljen 2016., ali je odustala Moskva s kojom su još odustale Antiohija, Bugarska i Gruzija. Ali su se ipak u povijesti mnoge krivulje znale i mogle ispraviti i poravnati. Postoji nada i za ovo.
Sada preostaje posebno teška zadaća na mitropolitu Epifaniju da u Ukrajini smiruje duhove, koji će biti osobito uznemireni oko raspodjele imovine u župama/parohijama i biskupijama/eparhijama. Posebno će biti težak problem oko Kijevske Pečerske lavre.
Kijevska monaška lavra
Kijev, s blizu tri milijuna stanovnika, glavni je grad Ukrajine, zemlje koja se kroz čitavu svoju tisućljetnu povijest borila za svoju samostalnost, ponekad se jedan dušak i izborila, a onda opet sjedinjena po dijelovima s graničnim državama, ponajviše s Rusijom odnosno Sovjetskim Savezom. Nezavisna je i samostalna od 1990. godine.
Dio grada Kijeva naziva se Pečerskaja lavra. Pečera na ukrajinskom znači pećina, špilja. A lavra na grčkom – laure znači ulica, hodnik, odnosno špilja samo malo višega ranga. Lavra je uvijek naziv nastambe samo za monahe, ne za monahinje. Lavrom se ovdje naziva i monaška ćelija i cijela četvrt Kijeva.
Pečerska lavra u Kijevu seže u 1051. godinu. Kronike kažu da se neki Ukrajinac Antonije, monah, vratio sa Svete Gore iz Grčke iz manastira Esfigmena u Kijev i tu se u Berestevu brdu nastanio u jednoj pećini. Mjesni mu je knez, kada je vidio kako se monasi umnažaju, poklonio cijelo brdo za monašku molitvu i rad. Pokraj brda teče rijeka Dnjepar, koja izvire u Rusiji, teče Bjelorusijom, a najviše Ukrajinom i ulijeva se u Crno more. Arhitekti iz Carigrada sagradili su prvi manastir u Kijevu. Od tada se tijekom vremena, kroz ovo tisućljeće, izgrađivala lavra, ne jedna, nego stotinu, tako da je danas postala najpoznatija četvrt grada Kijeva, sedmo čudo među drugima u Ukrajini, također na popisu UNESCO-vih spomenika od 1990. godine. Osobito su poznati podzemni hodnici s lavrama, s malim sobicama i više od stotinu grobova, kao u rimskim katakombama.
U tom arhitektonskom čudu, najpoznatija je lavra “Sat-Toranj” koji je građen 1731.-1745., visok 96 metara. Toranj su srušili Nijemci 1941. Ponovo je restauriran u nezavisnoj Ukrajini.
Glavna crkva ili katedrala Gospina usnuća građena u 11. stoljeću, također srušena 1941., obnovljena je 1995.-1997., a posvećena 2000.
Osim te katedrale na tom je prostoru od 24 hektara podignuto još osam crkava:
Blagovališna crkva, gdje je blagovaonica monaha i crkva nazvana po onom Antoniju monahu i Teodoziju igumanu.
Crkva Presvetoga Trojstva, na ulazu u Pečersku lavru, izgorjela je 1718. i obnovljena.
Crkva Spasiteljeva građena početkom 11. stoljeća u vrijeme kneza Vladimira.
Još su tu crkve Duha Svetoga, Male Gospe, Svih Svetih, ova je posljednja građena 1696.-1698.
U tom je sklopu i Kijevska Bogoslovska akademija osnovana 1615. godine. Danas u Pečerskoj lavri ima oko 100 monaha. Ona je u vlasništvu Ukrajinske pravoslavne Crkve Moskovskoga patrijarhata.
U toj četvrti Lavri u jednoj zgradi nalazi se i rezidencija mitropolita Onufrija Berezovskoga (rođ. 1944.), koji priznaje jurisdikciju moskovskoga patrijarha Kirila i koji nije sudjelovao na ujediniteljskom saboru Ukrajinske Crkve 15. prosinca 2018. On je poglavar Ukrajinske pravoslavne Crkve povezane s Moskvom.
– Kako će sada funkcionirati na istom kanonskom prostoru dvije pravoslavne Crkve: ona Moskovskoga patrijarhata i ova Kijevske mitropolije, nitko ne zna. Tu će i država imati svoga udjela po zakonima o vjerskim zajednicama. Jedino što možemo činiti jest moliti Gospodina da se među pravoslavnima što prije izliječe ove rane razdjeljenja i da “svi budu jedno” (Iv 17,21-23).
Izvor: Crkva na kamenu