Svake Pete korizmene nedjelje okupljaju se Bjelopoljci i Raštegorci u velikom broju, stari i mladi, podno đubranskog brda i započinju križni put na nekadašnjoj “Cesti spasa”. Ova je cesta za mnoge Bjelopoljce u Domovinskom ratu bila spas iz okupiranoga Bijelog Polja. Danas služi nekima za rekreaciju tijela, a nekima za rekreaciju duha. Starodrevnom pobožnošću križnoga puta, časteći i spominjući se Kristove muke, Bjelopoljci se prisjećaju i svojih patnja iz Domovinskoga rata, koje ne bijahu male. U dva ratna sukoba poginulo je 107 župljana, 77 ih je bilo u srpskim, a 166 u muslimanskim logorima. Razrušeni domovi, župna crkva, župna kuća, svećenički dom, samostan časnih sestara. Na čelu procesije nosi se križ s Isusovim korpusom. To je jedini liturgijski predmet koji je ostao čitav u razrušenoj župnoj crkvi u Potocima. Prije uvodne molitve križnoga puta župnik don Josip Galić pročitao je ulomak iz teksta Granate za 85 redovnica, iz svoje neobjavljene knjige T. Z., čime je želio podsjetiti na to nesretno doba te potaknuti vjernike da ovaj križni put bude molitva za mir među našim narodima.
Donosimo dio spomenutoga teksta kojega je don Josip zabilježio po sjećanju sestre Elizabete Soldo, kućne predstojnice bjelopoljske ratne samostanske zajednice:
… Dana 26. travnja 1992. došli su nam ljudi iz sela s viješću da će u 14 sati toga dana započeti izravni napad na naš samostan. To su nam priopćili samo kojih pola sata prije napada. Prva granata na naš samostan pala je u 14:05, paljba je neprekidno trajala 40 minuta, sve su sestre bile u našem skloništu “sinagogi”. Paljba se nastavila sporadično. Granate su padale na samostan, po dvorištu, samostanskom groblju i susjednim kućama. Noć 26. i 27. travnja 1992. proveli smo u kapelici. Netko je pokušao zaspati, većina je molila i bdjela.
Narednog dana naizmjenično je gađana župna crkva, župna kuća, svećenički dom u Potocima, u kojem su također bile smještene naše tri sestre kao njegovateljice starih i nemoćnih svećenika. U svećeničkom domu bio je upravitelj don Ante Ivančić, a u župnoj kući župnik don Jakov Renić i kapelan don Vinko Puljić. Inače sjedište je župe od našeg samostana udaljeno oko 1,5 km. Negdje oko podne toga dana bilo je privremeno zatišje, mogle smo skuhati ručak i u miru ručati, a odmah nakon ručka dojavljeno nam je da opet moramo u sklonište jer se očekuje napad. U 13:15 započela je još strašnija paljba iz topova i haubica koja nije prestajala do jutra idućeg dana. U granatiranju nam je uništena trafostanica i tada smo ostali bez struje. U ovom granatiranju bili smo zasuti morem dima, prašine i vatre, gotovo smo se gušile u tom dimu bez zraka. Budući da je s nama preostalim sestrama u samostanu ostalo i par sestara starica: s. Antonija Šunjić, s. Albina Pehar i s. Vicencija Musa, koje su odbile odlazak, to je bio dodatni teret. Starice smo odvele u “sigurnije” dijelove kuće, kućno sklonište, te smo se vratile gasiti požar vodom koju smo već ranije pripremile. Gorjelo je na sve strane. Bile smo nemoćne. Gorjeli su gornji dijelovi samostana. Kad su mještani vidjeli kako samostan gori, doletjeli su i pomogli nam gasiti požar. Malo kasnije su nas devet otpremili u selo. Bile smo uprljane, crne od snažnih detonacija, neke sestre su bosonoge došle u selo.
Moram spomenuti da je prva granata koja je pala na samostan pogodila i uništila laboratorij sestre Silvane Rozić. Uništen je potpuno sa svim materijalom i recepturom koje su sestre godinama prikupljale. Iz toga laboratorija sestre su godinama raznim melemima pomagale stotinama bolesnika. Ne samo katolicima, nego i pravoslavnima i muslimanima. Posljednju kutiju melema, samo dan prije granatiranja, dale smo upravo srpskoj obitelji iz Željuše, za jednog dječaka.
Samostanski kapelan fra Svetozar Kraljević, koji je ostao u samostanu, uspio je uz pomoć ljudi na silu ukrcati i odvesti spomenute sestre starice sa sestrom Valerijanom Kraljević. Izašli su preko Neretve uz đubransko brdo. Dok je vozio, nije smio upaliti svjetla na svom vozilu. Vozio je tri sata (inače je po tadašnjoj cesti trebalo dvadesetak minuta vožnje) do vrha brda gdje mu se vozilo pokvarilo. Ovo brdo je gađano iz četničkog uporišta Željuša. Srećom nitko nije pogođen. Fra Svetozar je sestre odvezao u Bašku Vodu ostalim sestrama, a on se ponovno preko Goranaca vratio na Đubrane da se raspita što se dogodilo s nama.
Mi smo se idućeg dana nakratko vratile u samostan pogledati nastalu štetu. Prvo što smo napravile pogledale smo što je sa svetohraništem u kapelici. Na sreću bilo je neoštećeno, prenijele smo ga u kuću Ante Perića gdje smo bile primljene. U podrumu te kuće namjestile smo malu kapelicu u kojoj smo se mogle moliti i svako popodne slaviti svetu misu. U kući Ante Perića grupa sestara je ostala do 17. svibnja 1992. godine. Nemoguće je izraziti našu sestrinsku zahvalnost tim požrtvovnim ljudima koji su vodili brigu o sestrama.
Nakon tri dana od dolaska u Perića kuće odgovorni ljudi iz sela išli su na pregovore s vojskom da bi se neke sestre, žene, mala djeca i starci pustili da izađu u Mostar. To se je i uspjelo. Uz ostalu grupu ljudi izašla sam ja (s. Elizabeta), s. Bernardica Ilić, s. Karla Vranjković, s. Ana Beljo. U Livču (Perića kuća) je ostalo pet sestara: Bonifacija Barbarić, Roza Kostić, Jasna Jerković, Evelina Marić, Ksaverija Jurković, a u svećeničkom domu u Potocima: Silvana Rozić, Gaudencija Krišto i Mirona Rupčić. Vozilom Unprofora, Zaštitnih snaga Ujedinjenih naroda, zatim Crveni križ i autobus s europskim promatračima izveli su nas par sestara, dvojicu starih svećenika iz doma, nekoliko starih i nemoćnih iz sela, žene i djecu te smo u njihovoj pratnji išli do Mostara. Prošli smo mnoštvo kontrola do zloglasnog sjevernog logora u Mostaru. Nas sestre su poslali u franjevački samostan u Mostaru, a ostali svijet je smješten u dječju ambasadu u Šantića ulici. Mi sestre smo se iz franjevačkog samostana prebacile preko Goranaca do Širokog Brijega, a jedna grupa je stigla do Baške Vode.
Po kasnijem pričanju sestre Silvane Rozić nakon našeg odlaska situacija u Bijelomu Polju bivala je samo gora. Sjeća se sestra Silvana tako prvog ranjenika koji se zvao Pero Kordić. Uspjela mu je mobilizirati ranu tako stručno da kad je dovezen u mostarsku bolnicu sami liječnici su se čudili stručno privijenoj rani (prostrijel plućnog krila). U mostarskoj bolnici Peru su prije daljnjeg transporta obradila dva vrsna liječnika i čovjeka, dr. Ružić i doktor Blagojević. Eto, Srbin Peru ranio, a dvojica Srba spašavali mu život. Zamislite tu životnu ironiju…
U svećeničkom domu u Potocima, uz spomenute sestre, ostao je upravitelj doma don Ante Ivančić, a od starijih svećenika don Đuro Kulaš. Tako je bila paklena situacija da je jedne prigode za vrijeme užasnog granatiranja sestra Silvana zatražila odrješenje od prisutnih svećenika, jer je izgledalo da se primiče kraj. Nadalje veli sestra u svojim sjećanjima kako je uslijed granatiranja mještanin Ivan Perić (kasnije ubijen od muslimana) rekao: “Još fale samo avioni i brodovi da nas gađaju”. Dan prije izlaska posljednjih sestara toliko su padale granate da je Ivanova žena Verka (kasnije ubijena od muslimana) s čuđenjem rekla: “Pa zar danas nećemo moći slaviti svetu Misu”. Toga dana nisu ni imali svetu Misu jer su takvim intenzitetom granatirani. Naša vojska je prisilila preostale sestre i civile da krenu u izlazak. Prije polaska primili su odrješenje od svećenika i svetu pričest, konzumirajući sve preostale hostije da ih ne ostave, jer bi ih okupatori mogli obeščastiti. Izlazak posljednjih sestara iz Bijelog Polja bio je 17. svibnja 1992. Sestre i danas pričaju kako ne mogu zaboravit plač vojnika kad su sestre odlazile u večernjim satima. Strah i neizvjesnost, spašava se goli život bez igdje ičega. Sestra Silvana je iz Bijelog Polja izašla u tuđoj haljini-habitu.
Tako je naš samostan prvi put nakon 82 godine svog neprekidnog života ostao bez svojih stanovnica. Na kraju ovog sjećanja na ratno Bijelo Polje donosim zapis sestre Bonifacije Barbarić, koja je među posljednjim sestrama izašla iz Bijelog Polja:
Dvadeset i jedan sat i trideset minuta. Napadi su se počeli stišavati. Svi u skloništu kao da nešto zamišljeno očekuju, neku riječ, neku misao. Prilazi don Ante. “Što mislite, možda bi bilo dobro da se sestre povuku.” Porodila se takva misao. “I u meni je sazrela ista odluka”, odgovaram. Sestre su bez riječi prihvatile. Pročulo se da sestre odlaze. “Kad sestre idu, idemo i mi. Kad sestre idu, znak je da je došao čas koji otkucava kraj”. Pridružuju nam se civili. Kratko spremanje-ponijeti u vrećici najnužnije za put, i naravno, opremiti se popudbinom. “On im dade hrane do sitosti. Jeli su i nasitili se, želju on im ispuni.” (Ps 78,25.29.) Ciborij je bio pun posvećenog kruha. Okupile smo se na blagovanje. I ostalih nekoliko Bjelopoljaca koji su se s nama svaki dan pričešćivali. Don Ante dijeli Kruh Života. Svatko je trebao uzeti puno Kruha. Blagovali smo u izobilju. I nasitili se. Baš kao Izraelci. Osnaženi kruhom jakih možemo na put kroz pustinju. Sad smo sigurni. Ništa nam se dogoditi ne može. Uzimamo sa sobom crkveno posuđe koje nam je služilo u sklonišnoj kapelici. Polazak u 22:15. Naši vodiči nas poučavaju kako se ponašati u slučaju pucnjave, napada. “Lezi! Ustaj! Trči!” Dobro kužimo. Kolona prolazi. Krišom i u strahu okrećemo glave ne bi li nekako ugledale ostatke samostana. Sretno smo stigle do mosta na Vojnu. Noć divna. Mjesec se poigrava s oblacima, povremeno obasjava pustoš koja ostaje iza nas. Osvjetljava nam put, ali daje mogućnost neprijatelju da nas bolje uoči i prebroji. Osobito onaj s Fortice. Četnička pješadija jedva nekoliko metara od našeg prolaza. Ne smijemo zucnuti. Izvidnica prelazi preko mosta. Bez pucanja. Daje nam znak da krenemo. Jedno za drugim. Koračamo. “Bože u ruke tvoje”. Kada nas je većina bila na mostu, poslali su jednu granatu ravno na nas, ali promašili. Lezi! Diži se! Trči! Ispadaju s nas malobrojni predmeti. Vraćam se dva koraka natrag da uhvatim koprenu sestre Silvane. I prešli smo na drugu obalu…”
Izvor: Crkva na kamenu
