U mostarskoj katedrali u utorak, 19. prosinca 2017., slavio je večernju sv. Misu za vjerne mrtve biskup Ratko Perić zajedno sa župnikom msgr. Lukom Pavlovićem. Biskup je prikazao Isusovu Euharistiju Ocu nebeskomu za četvero poginulih studenata mostarskoga Sveučilišta: Vjekoslava Božanovića, Domagoja Rosu, Antoniju Šarić i Tenu Vračević, koji su na današnji dan prije dvije godine na povratku u Slavoniju za Božićne blagdane kod Bijele, 20 km od Mostara, stradali u prometnoj nesreći strmoglavivši se desetak metara Škodom niz strminu u Neretvu. Preživio je Stjepan Bošković. Svetoj Misi nazočio je velik broj studenata.
Biskup je izrekao propovijed koju prenosim u cijelosti:
U vrijeme svoga javnoga života Gospodin je Isus iznio više prispodoba kojima nas je ozbiljno poučio kako se ljudska budnost i vjernost u vršenju zadane službe isplati i nagrađuje. I ne samo na ovome svijetu, nego i na drugome. Vjerna i savjesna slugu gospodar postavlja za kućnoga ekonoma da se pravovremeno brine za hranu ukućana, a ako odgovori toj dužnosti, povjerava mu se još veća zadaća nad svim imanjem gospodarevim. Čovjek sa zadaćom raste ili pada. I po tome mu se određuje i nagrada.
1 – Kako u vremenu stječemo vječnost? Tko li je onaj vjerni i razumni sluga što ga gospodar postavi nad svojim ukućanima da im izda hranu u pravo vrijeme? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi. Zaista, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim (Mt 24,45-47).
RAZUMAN I VJERAN SLUGA. Isus najprije navodi pozitivan primjer vjerna i razumna sluge. On je vjeran jer odgovorno vrši zadaću u pribavljanju hrane i odjeće gospodarevim ukućanima, bez obzira gleda li ga oko gospodarevo ili ne gleda. Uvijek na vrijeme, sve u redu, uvijek temeljito, s ljubavlju i sasvim strpljivo. I uglavnom svi zadovoljni njegovim poslom. On je razuman upravitelj imanja, budan, jer zna da njegov gospodar može doći svakoga trenutka i zatražiti od njega račun u sitnice. Ne polaže gospodar računa pred slugom, nego sluga pred gospodarom. Zato je pravi i vjerni sluga uvijek spreman izići pred gospodara da podnese na pregled sve kućne izdatke i primitke. A sva kućna čeljad na broju, zdrava, odjevena i radosna.
PRIMJENA NA NAS. Isusova prispodoba ide dalje od kućnoga godišnjeg proračuna. Naime, i vječni Gospodar nikomu od ljudi ne kazuje kada će doći i pozvati na račun bilo kojega čovjeka, koji je, pa i kada je sve učinio što je morao učiniti, samo “beskorisni sluga” (Lk 17,10). I koga nađe na ovome svijetu budnim i vjernim u malim stvarima, čeka ga nagrada u vječnosti. Isplati se, dakle, biti budan, dobar i pošten i u najmanjim sitnicama, a kamoli ne u velikim zadaćama i misijama.
2 – Kako u vremenu gubimo vječnost? No rekne li taj zli sluga u srcu: “Okasnit će gospodar moj” pa stane tući sudrugove, jesti i piti s pijanicama, doći će gospodar toga sluge u dan u koji mu se ne nada i u čas u koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među licemjerima. Ondje će biti plač i škrgut zubi (Mt 24,48-51).
NERAZUMAN I ZAO SLUGA. Živjeti bez budnosti i misli na budućnost, bez spremnosti na provjeru i vanjski sud, znači riskirati najveću nesreću. I kako se sluga može nerazumno vladati kao da vlasnik ne će nikada doći? Lopov nikada ne će najaviti ili poslati pismo “dobrih namjera” da će provaliti, obiti i orobiti. Njegovo je najjače oružje iznenađenje, kada se čovjek najmanje nada. Nitko ne zna ni u kući ni u svijetu kada će gospodar doći, osim samoga gospodara. On ima pravo od nas tražiti da budemo probuđeni, a ne zaluđeni.
Velika je nesreća zloga sluge što misli da će gospodar zakasniti, da će doći za tri-četiri godine. Ili ne će uopće doći. Zaboravio se. Izgubio osjećaj za vrijeme. Zato počinje tući svoje sluge i sluškinje. Opijati se i svakakve nevaljalštine raditi. Misli da nikomu ne mora odgovarati za svoje djelovanje. On se vlada kao da je ovozemni gospodar i vlasnik svijeta.
PRIMJENA NA NAS. Bog, koji jasno i razgovijetno kaže da nikada, nikomu, nigdje, ništa i nikako nije kazao kada će doći, ne zato što bi u njemu bilo i truni nepoštenja, nego zato jer nas želi držati spremne za doček u svaka doba, razbuđene u molitvi i raspjevane njemu na slavu, kako molimo u predslovlju došašća. Kršćanin mora biti spreman: ispovjeđen i raskajan, dočekati Gospodina slave, i to u bilo koje vrijeme godine i svakoga trenutka svoga kratka životnoga daha.
Isus govori o Gospodarevu povratku, zapravo o svome Drugom dolasku, Pojavku, ne samo onom o Sudnjem danu, nego i o ovom, rekli smo trećem, privatnom pohodu privatnoj osobi: kucne te po ramenu i naredi: “Diži se, spremi se, idemo na put, na sud ti je Gospodnji.” Od nas traži da nam bokovi budu opasani, a svjetiljke upaljene, pune ulja, a mi u očekivanju Gospodara koji dolazi kada on hoće. Nijedan, dakle, čovjek na ovome svijetu ne zna dana ni časa u koje će vrijeme Vječni sudac sići i kada će stići Božja naplata za naše ljudske račune. Isus uzima sliku kradljivca koji se iznenada prikrade i ljude zatekne nespremne. Gospodin nije nikakav kradljivac, ali mu je metoda nenadan dolazak prepuštajući posve nama da budemo budni ili da nebudni. Znamo to po vožnji! I kolika nam je budnost potrebna. I nitko od nas ne može reći da na to nije stotinu puta upozoren. Volimo li uopće razmišljati kako bismo željeli da nas Gospodar nađe u tom posljednjem trenutku?
Svršeno je. – Željeli bismo, prije svega, da nas Bog zatekne s dovršenim djelom, ispunjenim zadatkom. Mnogi između nas nikada ne dovrše što započnu. Život nam je pun dobrih nakana i postavljenih ciljeva, a nikako da onim priručnim ili pričuvnim sredstvima posve ostvarimo zamišljene i zadane svrhe. Imamo mnogo stvari nikada ni pokušanih, ili tek započetih, ili do pola izvršenih, ili posve odgođenih. A koliko ih imamo posve dogotovljenih? Gospodin Isus reče jednu divnu riječ o tome i o sebi: Oče, “ja te proslavih na zemlji, dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti” (Iv 17,4). A na Križu reče: Svršeno je! Voljeli bismo da na kraju svoga života, već prema osobi i službi, možemo izreći ovu i ovakvu rečenicu:
Bio sam otac i izvršio sam očinsku dužnost. Savjesno i odgovorno. Uzdam se u Boga.
Bio sam liječnik i ispunio svaki liječnički zadatak. Vjeran i u malome. U Božje ruke.
Bila sam majka i nisam ništa propustila učiniti što sam trebala učiniti prema ukućanima. Spremna poći u svaka doba na sudište Božje.
Bila sam redovnica i opslužila sve što sam obećala i što je od mene Crkva očekivala. Uzdam se u Božje milosrđe.
Bio sam svećenik i poduzimao sve što je u mojoj službi. Ozbiljno i odlučno, uvijek svjestan Gospodinove riječi: “Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati” (Lk 12,48).
Blago takvim studentima i studenticama koji tako nešto mogu reći i u svojoj 23. godini života. A teško onomu zlom sluzi kada gospodar dođe “u dan u koji mu se ne nada i u čas u koji i ne sluti” (Lk 12,46), a on se odao piću i psovci, tučnjavi, svađi i krađi.
Pomireni sa svima. – Željeli bismo da nas Bog zatekne u miru sa svima oko nas, s našom braćom i sestrama, s našim suradnicima, s dojučerašnjim neprijateljima, sa svim ljudima, koliko je do nas, rekao bi sv. Pavao Rimljanima (12,18). Neka sunce ne zađe nad vašom srdžbom, poručuje sv. Pavao Efežanima (4,26). A pogotovo sunce života. I ne znamo koji će nam zalazak sunca biti posljednji. Zato pomirenje još za vida!
Pomireni s Bogom. – Željeli bismo da nas smrt zatekne pomirene s Ocem, Sinom i Duhom Svetim. Bitna je razlika osjećamo li se kao da idemo nekomu hladnom strancu ili čak neprijatelju, ili idemo u naručaj Oca nebeskoga kojega smo uvijek voljeli. Želimo li da nas Bog zatekne kako smo pomireni s njime, raskajani, u očekivanja Božjega milosrđa? – Želimo! Onda pripremi se! U takvu uvjerenju ne treba se bojati smrti – ni vječnosti!
Izvor: Crkva na kamenu/http://www.md-tm.ba
