MOSTAR – Na blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu, 2. veljače 2017., po dvadeseti put, upravo koliko se i ovaj Gospodinov blagdan slavi kao Dan Bogu posvećenih osoba, a koji je 1997. godine ustanovio sv. Ivan Pavao II., u mostarskoj stolnici Marije Majke Crkve i Kraljice neba i zemlje, sabrala se redovnička zajednica Hercegovine na duhovnu obnovu i Euharistijsko slavlje. Na početku svetoga obreda oko stotinu okupljenih redovnika i redovnica te njihova pomlatka, u ime opravdano odsutna biskupa Ratka Perića, pozdravio je don Željko Majić, generalni vikar, koji je i predvodio pokorničko slavlje. Prisutni svećenici stavili su se na raspolaganje za sv. ispovijed. Za vrijeme ispovijedanja moljena je Gospina krunica. Sv. Misu u koncelebraciji 10 svećenika predvodio je hercegovački provincijal fra Miljenko Šteko, pjevali franjevački novaci s Humca pod vodstvom svoga meštra fra Stanka Mabića, misna čitanja i molitvene zazive pročitale redovnice raznih kongregacija koje djeluju u ovoj mjesnoj Crkvi, Evanđelje navijestio o. Zvonko Martić, prior karmelskoga samostana sv. Ilije na Zidinama u župi Grabovica na obali Buškoga jezera, a don Željko je pročitao Biskupovu propovijed. Nakon Misnoga slavlja uslijedilo je bratsko-sestarsko zajedništvo u velikoj katedralnoj dvorani uz okrjepu. Prenosimo propovijed biskupa Ratka.
NAJPRIJE GOSPIN, POTOM GOSPODINOV BLAGDAN
Sveti Ivan Pavao II. proglasio je Svijećnicu ili Gospodinovo Prikazanje kao Dan Bogu posvećenih osoba prije dvadeset godina, 1997. Od tada i mi u ovoj katedrali proslavljujemo ovaj blagdan moleći za ova sadašnja duhovna zvanja koja nam je Bog dao kao i za nova koja nam može i hoće dati. Hvala mu na svemu!
Gospin blagdan. Od kada se počela slaviti svetkovina Božića 25. prosinca, od tada se počeo slaviti i blagdan Prikazanja u Hramu, četrdeseti dan, tj. 2. veljače, i to od 4. stoljeća nadalje. Najprije u Jeruzalemu, gdje je bilo i ono prvo Prikazanje, pa unaokolo sve do Rima i do krajeva zemlje.
Kroz punih 1900 godina blagdan se slavio s naglaskom na Marijinu dolasku u Hram 40. dan nakon njezina porođaja sina prvorođenca, a u nje ujedno i jedinorođenca. Tako je, naime, činila svaka židovska žena po tisućgodišnjem običaju prije Kristova rođenja, još od vremena Levitskoga zakona (12,3).
Pa i samo današnje Evanđelje po sv. Luki (2,21-24) spominje ne samo taj obred, nego još dva druga obreda toga blagdanskog slavlja:
Prvi je obred čišćenje: Kada bi žena rodila muškića, smatrala se „nečistom od krvi“ četrdeset dana. To jest nije smjela ići u Hram niti se doticati ičega svetoga. Majka je mogla raditi u kući i na njivi sve potrebne poslove, ali nije mogla hodočastiti u Hram niti pribivati ijednomu svetom obredu prije nego što bi obavila taj obred „čišćenja“. Trebala je kao žrtvu u Hram donijeti janje ako je boljestojeća obitelj, ili barem dva golubića ako je bila sirotinja. I jedno se i drugo moglo nabaviti u predvorju Hrama, samo šekele iz džepa na stol. Marija se podložila zakonu očišćenja, kao i druge žene rodilje – „od svoga krvarenja“ (Lev 12,5). Gospa je donijela dva golubića, kako kaže Evanđelje. I dala ih svećenicima. Prosječna sirotinjska obitelj. Ali u kojoj je neprocjenjivo blago vječnosti. Ona, koja je bezgrješno začeta, koja je bila i ostala Djevicom i prije poroda i u porodu i nakon poroda, koja je bezgrješno začela i Isusa, koja nije trebala nikakva očišćenja čitava svoga života, jer je bila savršeno čista kao nijedna druga ljudska osoba na ovome svijetu, poslušno je opslužila židovski zakon. Uzorna li primjera poniznosti i poslušnosti!
Drugi je obred „otkupljenje prvorođenca“. Muško dijete koje se rodilo jest Božje dijete koje s potpunim pravom pripada samo Bogu. Da bi ga Bog nekomu povjerio na odgoj ili formaciju, treba ta obitelj, roditelji, dati malu simboličnu žrtvu, tj. pet šekela. Šekel je nadnica. Josip je odnekuda skucao tih pet nadnica i dao ih svećenicima da „otkupi“ Isusa. I ovo je bio zakonski običaj. Ali ne možemo se ne sjetiti onoga perverznoga čina kada je – do trideset i tri godine – Juda Iškariotski, jedan od izabranih učenika, u tom istom Hramu prodao Isusa za 30 srebrenih šekela (Mt 26,15).
Treći je obred prikazanje maloga Isusa Bogu. Nakon što su službeno preuzeli svoju odgojnu brigu za dijete Isusa, sada su Marija i Josip prikazali maloga Isusa Bogu Ocu koji svime ravna i upravlja, koji je kadar nasmrt bolesna vratiti u život, nepravedna učiniti pravednikom, grješnika svetcem, mrtvaca uskrisiti iz groba. Isusu jedinomu pripada naslov Spasitelja, Otkupitelja, Sina Božjega, Uskrisitelja, Sudca. I Marija i Josip obećaju da će biti u potpunoj službi Isusu i u boli mača i u uzdignuću mnogih.
Kao što je Marija bila nazočna na dan Prikazanja u Hramu, tako će za tridesetak i više godina biti nazočna malo poviše od toga Hrama, na Kalvariji, kada ga s mačem u srcu bude prikazivala Bogu.
Isusov blagdan. Bogoštovna obnova od 1966. vratila je ovomu blagdanu izrazito kristološko značenje: Isusovo početno posvećenje Ocu u Hramu predoznačuje njegovo konačno prikazanje kao žrtva na križu na Golgoti. I jednomu i drugom činu božanskoga prikazanja prisustvuje i sudjeluju na svoj ljudski, majčinski način i Marija. Ovaj je blagdan nazvan i blagdanom svjetla: Svjetlo na prosvjetljenje puka svoga izraelskoga. Zato je obogaćeno blagoslovom svijeća – kandela, koje vi, Bogu posvećene osobe, držite danas u rukama prigodom obnove svojih zavjeta. Kandelora.
Šimunove proročke riječi. U međuvremenu pristupi jedan stari čovjek, bijele brade, bijele kose, i sam presavijen kao štap u ruci, i pozdravi Gospu. Blagoslovi je i reče joj tri velike rečenice, koje je zapamtila svega života svoga.
Prva: ovaj je Tvoj sin “postavljen na propast mnogima”: tko se u njega ne bude uzdao, kuku njemu! Tko se na njega ne osloni, ne vele mu se održati! Tko njega bude prezirao, sam će biti prezren. Tko njega odbaci, sam će biti odbačen. Gospa samo dršće: što priča ovaj Božji čovjek?
Druga: ovaj je Tvoj sin, gospođo, “postavljen na uzdignuće mnogima”: Tko njega prizna pred ljudima, priznat će i on njega pred Ocem svojim nebeskim. Komu on oprosti, bit će mu oprošteno. Komu on zadrži grijehe, bit će zadržan svaki grijeh. Tko njega uzme kao svoga Otkupitelja i Spasitelja, spasit će se. Tko od njega bude živio u ovome vremenu, živjet će uvijeke. Gospa se samo raduje tim veličanstvenim riječima.
Treća: ovaj je Tvoj sin, poštovana gospođo, postavljen “za znak osporavan”. Jedni će ga smatrati Mesijom, Poslanikom Božjim, Sinom Božjim, a drugi će ga izrugivati, nazivati ga šarlatanom, čak beelzebulom. Tko se tako postavi prema Isusu, taj griješi protiv Duha Svetoga, a grijeh protiv Duha ne oprašta se ni na ovom ni na drugom svijetu.
Marija i Josip tresu se nad svakom riječju koju vjerodostojni Šimun prorok tiho i razgovijetno izgovara. I nije zaboravio ni Gospe: „a i tebi će samoj mač probosti dušu“. Mač boli zbog odbijanja ljudi da ga uzmu kao svoj Put, Istinu i Život; mač boli pod križem, gdje mu se jedni izruguju, drugi ga vrijeđaju, treći vrte glavom govoreći: Neka sada sam spasi sebe.
Povuče se stari Šimun po riječi Gospodnjoj. A i Sveta Obitelj, obavivši sve što Zakon propisuje, uputi se u Betlehem. Sv. Luka kaže: u Galileju u svoj grad Nazaret.
Malo suvremene statistike. Jučer je rimski dnevnik „Messaggero“ objavio neke statistike redovništva.
Prošle godine više od 3.000 osoba napustilo je redovnički život, misli se na Bogu posvećene osobe s doživotnim zavjetima, i ne računaju se redoviti odlasci s ovoga svijeta na bolji.
U posljednjih pet godina (2012.-2016.) Kongregacija za redovnike izdala je 11.805 dispenza ili oprosta, dekreta, otpuštenja, sekularizacija. U prosjeku svake godine 2.361 osoba. Prava „hemoragija“ – nezaustavljivo krvarenje – kako reče Sveti Otac Papa Franjo.
U tom istom razdoblju napustilo je redovnički život 13.123 osobe ili prosječno godišnje: 2.626. U Belgiji, Nizozemskoj, Njemačkoj zatvaraju se samostani.
Dijecezanski svećenici primili su prošle godine 1.188 dispenza od svećeničke službe.
Nije sve u statistikama, ali ne možemo zavući glavu u pijesak i ne vidjeti ovakav odljev redovničkih srdaca od Bogu posvećena života.
Zato naša molitva Gospodaru žetve da on učvrsti ove i providi nove žeteoce i žetelice.
Izvor: Crkva na kamenu/KIUM
