ČELJEVO – U Čeljevu, župi Presvetoga Srca Isusova, Trebinjska biskupija, u nedjelju 18. siječnja 2026. pod pučkom sv. Misom, koju je predvodio biskup u miru Ratko Perić, obilježili su dijamantno slavlje ili 60. obljetnicu svoga bračnoga života župljani Nikola Perić i Mara rođ. Knežević. Župnik don Ivo Šutalo u početku je pozdravio biskupa Ratka, te dvojicu svećenika koncelebranata: don Jozu Ančića, prvoga župnika koji je počeo graditi “s gole ledine” koju je besplatno stekao i sagradio župnu crkvu i kuću (1974.-1981.), i don Blaža Ivandu, četvrtoga župnika (2002.-2015.), koji je proširio ulicu od glavne ceste do župne crkve i uredio parkiralište pokraj crkve. Konačno don Ivo je pozdravio slavljenike, biskupova brata Nikolu i suprugu mu Maru, i tom im prigodom uručio Papin blagoslov koji je bio naručio iz Vatikana.
Nakon sv. Mise slavljenike je deklamacijom pozdravio unuk im Grgo. Uobičajeno slikanje za trajnu uspomenu. Potom su se našli u župnoj dvorani – koju je svojedobno podigao don Tomislav Ljuban, župnik (2015.-2021.). Dijamantnim svečarima zaredale su čestitke od nazočnih uzvanika kojih je bilo između šezdeset i sedamdeset uz domjenak koji je priredio Tihomir i supruga mu Ivana. Među uzvanicima i Generalni konzul Republike Hrvatske u Mostaru dr. Marko Babić. Slavljenicima je prenesen pozdrav i blagoslov apostolskoga administratora – biskupa Petra Palića. Također je pohvalno rečeno da se Nikola u životu sinovski brinuo za stare roditelje, koji su preminuli: otac Grgo 1985. i majka Anica 1986. A Bog nagrađuje takve sinove “da dugo žive i dobro im bude na zemlji”. Nikola rado posjećuje mlađega brata Tomislava koji je smješten u Caritasovoj Betaniji u Čapljini.
Prenosimo biskupovu propovijed:
Braćo i sestre!
U svome obiteljskom životu imamo tri značajna događaja: rođenje, vjenčanje i umiranje, od kojih je svatko od nas barem jedno doživio: ili da se netko u obitelji rodi; ili da se netko ženi ili udaje; ili da netko umire. Umjesto ženidbe ima onih koji se redovnički zavjetuju ili rede za svećenika.
Danas pročitasmo u izabranu Evanđelju po Ivanu prikaz svadbe u Kani Galilejskoj (Iv 2,1-11). Sve se odvija oko dvije riječi: pozvati i pretvoriti. Kada se mladić ženi ili djevojka udaje, onda s roditeljima pobilježi sve obitelji iz kojih treba pozvati domaćina: strica, ujaka, tetka, rođake, prijatelje. I obično se dogodi da izostane netko tko je poprilično blizu, koga slučajno izostavimo.
Pozvani. Obitelj u Kani Galilejskoj pozvala svoju rodbinu iz Kane, čak neke i izvan Kane. A što je najznačajnije, mladoženja je pozvao i Isusa i njegova 3-4 prva učenika. Izričito stoji: “Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici”. A prije toga stoji: “Bijaše ondje Isusova majka”. Očito i ona pozvana. Kakve su bile rodbinske veze, ne znamo. Kana je 7 km udaljena od Nazareta. Neki čak pretpostavljaju da se ženio jedan od Isusovih učenika. Znamo samo za Natanaela ili Bartolomeja da je rodom iz Kane Galilejske (Iv 21,2). Njemu Filip kaza za „Isusa iz Nazareta“. A Natanael mu reče: „Iz Nazareta da može biti što dobro?“ (Iv 1,46). Vidjet će Natanael na svadbi što Isus može dobra učiniti!
Radost na koju ne možeš pozvati Isusa, nije prava radost. Kakva je to svadba među kršćanima na koju se ne može pozvati Krista Isusa?!
Prȅtvori: U svadbenoj radosti u Kani u neka doba nasta tjeskoba: ponestalo vina. Kako nestalo, ne znamo. Je li to neka od kuharica nehotice zapela za lonac vina pa se lančano sve prolilo? To da se na svadbi svatovi ponapiju, nitko puno ne zamjera. Ali da svatovima ponestane vina, to se valjda dogodilo samo u Kani Galilejskoj. Mladoženja u sto muka. Gospa vidi nevolju i ravno k Isusu: „Nemaju vina“. Isus će njoj: „Ženo, što ja imam s tobom, još nije došao moj čas“. Kako su se Sin i Majka pogledali i razumjeli, kako je Gospa iz Isusovih očiju pročitala da će on nešto učiniti, ne znamo. Samo znamo iz teksta da je rekla poslužiteljima za Isusa: „Što god vam rekne, učinite“, iako je on jasno kazao da još nije došao njegov „čas“ – hora. Sluge stupiše pred Isusa koji im naredi: „Napunite sudove vodom!“ – „Zagrabite i nosite ravnatelju stola“. I znamo kako je dalje bilo.
Upravo zato što mladoženja nije zaboravio najvažniju Osobu, Isusa, Učitelja, „Sina Božjega“ (Iv 1,49), On mu je donio najveći dar na svadbu: šest kamenica po sto litara vode pretvorene u prvoklasno vino: šesto litara vina, Božjega blagoslova. Ako je taj mladoženja bio onaj Natanael koji bijaše rekao Filipu: Zar iz Nazareta može doći što dobro? – sada se mogao samo zastidjeti svojih riječi kada je vidio kolik mu je dar na svadbu donio Isus Nazarećanin! – Ako ti Bog ne da, uzalud je da ti svijet stane nadavati, ništa ne ćeš imati, sve će se proliti. Kao što je Isus u Kani pretvorio vodu u vino, tako u sv. Misi pretvara vino u svoju Presvetu Krv, koju pijemo evo 2000 godina. Tako on pretvara čovjeka u kršćanina, kršćanina u svoga učenika, učenika u apostola.
Nikola i Mara Knežević vjenčaše se 8. veljače 1966. na Rotimlji. Bog im dade četvero djece: jedna djevojčica preminu prigodom porođaja. A živi su i ovdje prisutni na sv. Misi: Danica, Ivica i Tihomir. I oni imaju svoje obitelji s djecom.
U vrijeme Nikoline i Marine svadbe bijah u školi u Italiji. A Bog dao pa bijah na Zlatnom jubileju, prije 10 godina, i, evo, danas na Dijamantnom slavlju njihova obiteljskog života.
Božji dar. Ovaj se naš život temelji na načelu dara s mogućnošću razvoja. Glavni je dar sam život s duševnim i tjelesnim moćima. Čovjek kao jedinstveno biće razvija svoj život, ali ga prenosi i daruje drugomu, smatrajući to ispunjenjem zadaće koju osjeća u svojoj naravi.
Ne znam gdje možemo vidjeti izvrsniju sliku koliko je neprocjenjiva vrijednost Božjega dara života negoli u onoj Isusovoj prispodobi o kralju koji je posudio 10.000 talenata svomu sluzi (Mt 18,23-35). Deset tisuća talenata kredita? Znaš li ti koliko je to preračunato u zlato? Jedan je talent 50 kg zlata. A 10.000 jest jednako 50 vagona ili 500 tona ili 500.000 kg zlata; ne ugljena ili blata, nego zlata! (x 127.000 € = 63,5 milijarde €). E sada, netko od nas može biti u ovakvoj situaciji: izgubio oba oka. I pitaju ga bi li više volio da mu se vrati očinji vid ili da mu se dadne 500.000 kg zlata, koje inače ne vidi. Takav bi sigurno bez razmišljanja rekao: Eto tebi 50 vagona zlata, daj ti meni malo očinjega vida!
A koliko košta sluh? Govor? Pamet? Vidiš li cijenu samo tih darova od Boga? A mi jedni drugima pozajmimo najviše 100 KM, pa ako nam ne vrati na vrijeme, neki od nas vode procese s dužnicima. A kada nas Bog pozove na polaganje računa za ono što nam je on darovao, možda će nam se duša crvenjeti od stida.
Šezdesetu obljetnicu sakramenta ženidbe obično nazivamo dijamantnom. Zašto? Zato što je dijamant – dragi kamen. Gospodin Isus uzima dragulje kao usporedbu s traženjem Kraljevstva Božjega (Mt 13,45-46). A više je značajki dijamanta pa tako i dijamantnog slavlja?
Prvo, dijamant je otporan. Nikakva kiselina ne može dijamantu naškoditi. Može se na visokoj temperaturi raspasti, ali se sam od sebe ne može pokvariti. Otporan kȏ alem-kamen!
Živa vjera. Dijamant je slika naše kršćanske vjere. Vjera je Božji dar i naše prihvaćanje i suradnja s tim darom. Bog od nas želi da u njega vjerujemo kao što dijete vjeruje ocu ili majci: tj. da On postoji i da je Sudac naše savjesti i djelovanja. Sumnja nagriza vjeru, a nevjera uklanja vjeru iz našega života. Vjera se ne smije nikada ničim pokvariti, omalovažiti. Zato dnevno u krunici molimo: “Isus, koji neka nam umnoži vjeru”!
Drugo, dijamant je tvrd. Najtvrđi kamen, kristal i predmet na ovome svijetu. Nema ništa tvrđe od dijamanta. Dijamantom možeš klesati što god hoćeš, a ne možeš ničim uklesavati slova u dijamant. Možeš ga brusiti, ali ne po njemu pisati. On je sam dragocjeno slovo. Dijamanti su tvrđi od zuba. A znamo da zubi ostanu u zemlji neraspadnuti milijunima godina.
Čvrsta nada. Dijamant je simbol našega kršćanskog ufanja koje mora biti čvrsto, nepokolebljivo. I nada je Božji dar i naše prihvaćanje toga dragulja. Kada izgubiš nadu u pobjedu dobra, istine i pravde, potonule su lađe. Još nam samo nada preostaje ako smo sve drugo izgubili. Nada u vječni život, da će nam Bog, pravedan Sudac, dati nagradu za naše radnje i patnje. Nada je naša uskrsnula, Krist Gospodin! Svaki dan molimo u krunici: “Isus, koji neka nam utvrdi ufanje!”
Treće, dijamant je proziran. Dragulj zvani prozirac jest najskupocjeniji dragi kamen. Obično je bez boje, proziran, gust i čvrst. Kada svjetlost obasja dijamant, onda iz njega izlazi izlomljena u mnoštvo boja. U mraku ne svijetli, nego samo na svjetlu, odražava svjetlo.
Stalna ljubav. Dragulj prozirac jest slika kršćanske ljubavi. I ljubav je Božji dar i naša suradnja s njim. Ljubav očitujemo time da vladanjem odražavamo Božje svjetlo na stotinu načina, kao u dragulju: da nema zakulisnih igara, dvostruka lica, dvoličnosti, nepoštene igre bez granica. Prava je ljubav prozirna, čitljiva, uvijek stalna, danju i noću, pred drugima i sama, a ipak djelomična. Mi molimo od Boga: “Isus, koji neka nam usavrši ljubav!“
Dragi dijamantni slavljenici! Mi danas, prigodom ove vaše svečanosti, zahvaljujemo Bogu na njegovu daru i dragulju vjere, ufanja i ljubavi, kojima vas je obdario kao i na tome što ste i vi svojim bračnim životom odgovorili na te Božje darove i što ste položili ispite u kušnjama koje su vas u vašem 60-godišnjem obiteljskom životu pratile. Neka vaša uzajamna vjernost, osobito vaše molitve i raznolike patnje na ovoj zemlji vama pribave nove Božje milosti! A i mi svi zajedno bili usmjereni prema ispunjenju volje Oca nebeskoga, koji nas voli kao svoju djecu više nego što mi volimo sami sebe!
Papinski blagoslov:
Njegova Svetost Lav XIV.
od srca podjeljuje Apostolski blagoslov
Nikoli Periću i Mari Knežević
Prigodom 60. obljetnice ženidbenog veza i
na njihovu obitelj zaziva trajan izljev nebeskih milosti,
želeći da neprestano raste u vjeri i ljubavi i
uvijek daje svijetlo svjedočanstvo uzorna kršćanskog života.
Crkva Presvetoga Srca Isusova, Čeljevo – 18. siječnja 2026.
Vatikan 20. 12. 2025.
Kard. Konrad Krajewski
Apostolski milostinjar
Izvor: Crkva na kamenu
