BIJELO POLJE – Na blagdan sv. Klare, 11. kolovoza 2016. godine okupili smo se u bjelopoljskom samostanu i u duhu jednostavnosti, ali nadasve svečano proslavili zlatni jubilej redovničkoga života osam naših sestara: s. Brigite Luburić, s. Terezine Zelić, s. Beatrice Šarčević, s. Dionizije Šarčević, s. Ivanke Bošnjak, s. Ksaverije Jurković, s. Ruže Hrkać i s. Benedikte Luburić. Njima se pridružila i s. Marijana Andrić koja ove godine obilježava deset godina od polaganja doživotnih zavjeta. Nakon jednomjesečne intenzivne pripreme, kako nalaže Pravilo, s. Ivana Markotić položila je doživotne zavjete.
Slavlje redovničkoga, posvećenoga života ujedinjeno je u euharistijskom slavlju koje je predslavio mons. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH u zajedništvu s don Željkom Majićem, generalnim vikarom hercegovačkih biskupija, s fra Tomislavom Pervanom, duhovnikom sestara te još petnaestak svećenika. Četvorica od njih braća su naših zlatnih slavljenica!
S upaljenim svjetiljkama u svečanoj povorci ušle su u kapelu s. Ivana i jubilantkinje, popraćene pjesmom sestarskoga zbora da zahvale Bogu „koji ih je pozvao nasljedovati Isusa u punom prianjanju uz njegovo evanđelje i u služenju Crkvi i izlio u njihova srca Duha Svetoga koji im daje radost i daje im svjedočiti čitavom svijetu njegovu ljubav i njegovo milosrđe“. Da mu zahvale i s obnovljenim žarom ponovno izreknu svoje da – cijelim srcem i cijeloga života, da koje su izrekle prije 50 ili 10 godina, da koje su životom svaki dan iznova potvrđivale.
Obraćajući se u svojoj homiliji slavljenicama, ali i svima Bogu posvećenima, o. Biskup govorio je o redovničkom posvećenju i življenju evanđeoskih savjeta. Poslužio se dvjema slikama koju duhovni pisci koriste kako bi objasnili što znači biti posvećena osoba. Prva slika je sunčeva zraka koja prolazi kroz prozorsko staklo, kojom se koristio sv. Ivan od Križa: „Što je staklo čistije, to se kroza nj može probiti više svjetla. Svjetlo staklu daje sjaj. Što je staklo čistije, to je sjaj jasniji, u njemu se sunce posvema odražava“. Življenje zavjeta posvećenu osobu suobličuje Kristu Gospodinu, a kao takva ona postaje odbljesak Kristova načina života, prozirna poput čistog prozorskog okna kroz koju prodire čista zraka Božje ljubavi.
Druga slika kojom se služe duhovni pisci jest usporedba redovnika s flautom. Flauta, premda beskrajno lijepa, ostaje samo instrument, predmet bez svrhe ako ne primi puhanje flautiste. Flauta, lijepih, toplih i mekanih nota, samo tada je flauta kad svira. Ako posvećenu osobu Duh Sveti ne propuhuje, ostaje mrtva, neupotrebljiva. „…redovnikov život siromaštva, čistoće i posluha ima svrhu samo ako, nadahnut Duhom Svetim, zajedno s Gospom veselo pjeva: Veliča duša moja Gospodina, i kliče duh moj u Bogu mojemu…“
Po polaganju zavjeta redovnička osoba samo je postala „Bogu posvećena osoba – Bogu darovana osoba“ koja svoju vlastitu i dragovoljnu posvetu danomice ispisuje. „Da biste ustrajale do kraja“, završio je biskup Tomo, „bit će vam potrebno da nebeski Flautista neprestano nadahnjuje vaše korake, vašu vjernost i dosljednost kćeri Božje ljubavi.“
Nakon homilije uslijedio je obred doživotnog zavjetovanja s. Ivane. Ona je prošla zakonom predviđeno vrijeme novicijata i pet godina od prvih privremenih zavjeta te je tijekom tih godina produbljivala redovnički život i ukorjenjivala se u ovu redovničku obitelj, spremajući se tako, svjesno i odgovorno, za čin doživotnog zavjetovanja. Obrascem zavjetovanja koji je izrekla pred provincijskom predstojnicom, s. Zdenkom Kozina, i vlastitim potpisom na odluku obećala je da je će cijeloga života živjeti u poslušnosti, siromaštvu i čistoći. Potom je primila prsten, znak zaručničke povezanosti i vjernosti Kristu Zaručniku, nakon čega joj je Provincijska predstojnica očitovala da je posve pripojena redovničkoj obitelji Školskih sestara franjevki.
Svoju posvećenost potvrdile su i zlatne jubilantkinje i s. Marijana. Po tko zna koji put su njihove usne i njihovo srce izgovorile svoj da Gospodinu?! U vrijeme kušnje i u vrijeme milosti, tuge i radosti, u vrijeme zdravlja i bolesti, u vrijeme mladosti i u vrijeme zrelosti… Sjećajući se svojih početaka i svoga rasta, zahvalne za ispunjenu prošlost, za život koji zrači radošću i ljepotom življenja evanđelja i nasljedovanja Krista, za tolike darove i milosti kojima bjehu obdarene i po kojima su bile kadre svjedočiti Božju milosrdnu ljubav u svijetu, ovim ponovno izgovorenim da iznova prianjaju uz Krista čitavim bićem.
Provincijska predstojnica uputila je na kraju misnoga slavlja čestitku svečaricama. Obraćajući se zlatnim sestrama istaknula je zahvalnost kao „temeljni odnos prema Bogu i osjećaj koji najbolje sažima tolika desetljeća života, koji je uz radost i veselje upoznao muke, napore i tjesnoću puta koji vodi u život (Mt 7,14) a koju su slavljenice na svojim spomen-sličicama izrekle kliktajem: „Ti si Bog moj, tebi zahvaljujem!? (Ps 118,28). Čestitala je i s. Marijani koja „dijeli isti cilj i jednaka nastojanja na putu do ‘onog mjesta ljudskoga srca i svijeta gdje leži skriveno blago’“.
„Znakovito je“, istaknula je s. Zdenka, da se polaganje doživotnih zavjeta s. Ivane „dogodilo na svetkovinu sv. Klare, i to u godini kada Crkva obilježava izvanredni jubilej Božjega milosrđa i 800. obljetnicu porcijunkulskog oprosta kojega je svetomu Franji dao papa Honorije III. „Sve vas želim poslati u raj!“ (FF 2706/10-11) riječi koje je Franjo izgovorio na Porcijunkulskoj poljani 1216. izraz su velike ljubavi prema spasenju svakog čovjeka. Franjo je posvjedočio da vlastiti život može poslužiti da se navijesti milosrđe Oca nebeskog koji sve želi privući k sebi. I naš je redovnički poziv uključen u obzor milosrđa.“ S. Ivanu je potakla: „Budi uvijek svjesna nježne i vjerne Božje blizine, Njegove utjehe i oproštenja. Darovi primljeni iz otvorena boka iz kojeg su potekli ‘krv i voda’ (Iv 19,34) neka Te raspolože da i Ti za druge postaneš vrelo iz kojeg teku ‘rijeke žive vode’“
Radost zajedništva nakon euharistijskoga slavlja i čestitanja nastavila se i u sestarskom blagovalištu bjelopoljske zajednice, gdje su svoju zahvalnu riječ izrekle zlatne jubilantkinje i s. Ivana, a druženje popraćeno gostoljubljem i pjesmom naših sestara.
Izvor: Crkva na kamenu/http://mostar.ssfcr.org
