Biskupski ordinarijat u Mostaru svake godine organizira za svećenike Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije dvije mogućnosti duhovnih vježbi u Emausu, kući susreta u župi Potoci kod Mostara: jedan turnus početkom ljeta, a drugi svršetkom kolovoza. Ali svećenici mogu provesti „dane sabranosti“ i na drugim mjestima ili sudjelovati u nekom hodočašću u Svetu zemlju, u Rim na grobove apostolskih prvaka, u Lurd itd., doživljavajući tako istinske duhovne vježbe. Pogotovo ako takva hodočašća sam svećenik animira i predvodi.
Prve duhovne vježbe ove godine održao je od 19. do 22. lipnja biskup Ratko Perić.
Tema je duhovnih vježbi bila: „Otvorena Pisma sedmerim Crkvama“ iz novozavjetne knjige Otkrivenja svetoga Ivana, apostola i evanđelista, ili nekoga iz Apostolova duhovnoga kruga. Naime, sveti Ivan u Otkrivenju, u prvom poglavlju, ističe kako je na otoku Patmosu u Egejskome moru doživio posebna viđenja u kojima mu Isus naređuje da se obrati sedmerim Crkvama u Maloj Aziji s otvorenim Pismima u kojima će svakoj od njih otvoreno reći njezino stanje u očima Božjim: negativnosti, poroke, mane i propuste, ali i pozitivne strane koje svakako treba prakticirati i još više poboljšavati: “Što vidiš, napiši u knjigu i pošalji sedmerim Crkvama: u Efez, Smirnu, Pergam, Tijatiru, Sard, Filadelfiju i Laodiceju” (Otk 1,11). Ovi gradovi, tj. biskupije nalaze su na području današnje Turske, a u ono doba bile su povezane carskom poštom. Ta su mjesta bila vrlo naseljena, poznata, trgovački jaka i dobrano bogata. Rekli bismo: Crkve materijalno jake a duhovno ne uvijek odrasle ni dorasle svomu misijskom poslanju. Stoga Isus nekim biskupima i njihovim suradnicima i vjernicima upućuje vrlo oštru kritiku zbog njihova ponašanja, neodgovornosti, duhovnoga mrtvila, popustljivosti i padanja pod utjecaj materijalnoga bogatstva. Tekst poruke sedmerim Crkvama uvijek je naslovljen na “anđela Crkve” što se, kako rekosmo, odnosi na biskupe koji upravljaju Crkvom u spomenutim gradovima. Isus u svom Pismu poručuje kako je Crkva u Efezu – hladna, Crkva u Smirni – progonjena, Crkva u Pergamu – popustljiva, Crkva u Tijatiri – pokvarena, u Sardu – mrtva, u Filadelfiji – misionarska, dok je crkva u Laodiceji pretrpjela najgoru kritiku jer je – samodostatna, ohola!
Uskrsli Gospodin nikada ne propušta pozvati “anđela Crkve” na autentično obraćenje ako treba: Sjeti se odakle si pao! Obrati se i čini pokoru! Čuvaj riječ koju si obećao! I slično. I nikada ne zaboravi reći: Tko ima uši da čuje neka posluša što mu Duh poručuje!
Ključni izrazi koje Isus upućuje Crkvama, tj. biskupima, prezbiterima, đakonima i vjernicima mogu se vrlo lako i jednostavno primijeniti na svakoga svećenika, župnika, redovnika, redovnicu, vjeroučitelja i svakoga vjernika i u današnje vrijeme. Svakako, ova se Isusova Pisma u prvom redu odnose na duhovne osobe ili one koje predvode određene duhovne zajednice kojima služe, za koje su odgovorne i koje odgajaju za život vječni.
Stoga su se svećenici, sudionici duhovnih vježbi, prilikom biskupova izlaganja mogli pronalaziti u svojim duhovnim i pastoralnim okolnostima kao predvoditelji stada, učitelji i propovjednici, odgajatelji i liturzi, sudci i tumači Kristove Riječi. Predvoditelj je – uključujući uvijek i sama sebe – slušatelje poticao da svi u skladu s porukama Pisma u svome pastirskom djelovanju živimo dostojno Krista, tj. poput njegovih apostola: ponizno, duhovno, krjeposno, pošteno, služeći spasu naroda, vodeći ga Kristovim duhom i ne bojeći se hrabro nastupati ondje gdje zatreba. A ne: oholo, prepotentno, škrto, kukavički, neodgovorno, mlako, materijalistički i popustljivo. U svakom slučaju nikada se ne uzdati ni u kakve svoje ni duhovne, ni psihičke, ni intelektualne, ni fizičke snage, nego upirući uvijek pogled u Gospodina Isusa od kojega svaka vrsta pomoći dolazi onomu koji mu se iskreno moli i koji pomoć ponizno traži u korist vjernika kojima je poslan.
Svećenici su ostali zahvalni ocu biskupu na poticajnim i “otvorenim” riječima koje će, vjerujemo, odjekivati najprije u srcima, a onda i u pastoralnom radu svećenika preko kojih, uz pomoć Krista svećenika, ova mjesna Crkva može biti u svom duhovnom i misionarskom životu još što bolja i kvalitetnija.
Sudjelovali su svećenici iz hercegovačkih biskupija: don Ivan Bebek iz Prisoja, don Đuro Bender s Gradine, don Josip Blažević iz Vinjana, don Gordan Božić s Domanovića, don Ante Čarapina s Aladinića, don Ivan Kordić iz Čapljine, don Antun Pavlović s Hrasna, don Jakov Renić iz Pologa, Marin Skender iz Mostara i don Ivo Šutalo iz Studenaca, te trojica svećenika iz dubrovačke dijeceze: don Željko Kovačević, don Vlado Markić i don Pero Pranjić.
U utorak navečer svećenici su koncelebrirali u mostarskoj katedrali s kardinalom Vinkom Puljićem i biskupom Ratkom, a poslije toga prisustvovali su predstavljanju monografije “Svećenici glagoljaši na području BiH. Trista godina djelovanja” u katedralnoj dvorani. Predstavljanje je poslužilo kao duhovno razmatranje nad porukama domaćih svećenika glagoljaša iz davne nam prošlosti.
don Ivo
————————–
Nota Ordinarijata: Prema obavijestima na Ordinarijatu: osim spomenutih, ovi su svećenici do sada također obavili ovogodišnje duhovne vježbe ili sudjelovali u nekom velikom višednevnom duhovnom hodočašću:
don Ivan Bijakšić s Gradine, don Dragan Filipović iz Čapljine, don Milenko Krešić iz Sarajeva, don Josip Čule, don Ante Komadina, don Niko Luburić, don Ivan Marčić, don Ivan Perić i don Mile Vidić – svi iz Mostara.
Izvor: Crkva na kamenu/KIUM
