Svetkovina Presvetoga Srca Isusova, kojemu je u slavu, prije više od jednoga stoljeća, u središtu Foče izgrađena velika i izgledna crkva, od kada se kod ovdašnjih katolika Božansko Srce osobito štuje i kojemu se posebno utječu, i ove je godine proslavljena na svečan način. Naime, nakon obnove crkvenoga života u ovome dijelu župe nevesinjske u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji 2010. godine, župnik don Ante Luburić običava ovu svetkovinu liturgijski proslaviti u nedjelju po svetkovini.
Bilo je tako i ove godine u nedjelju, 30. lipnja, posljednjega dana lipanjske pobožnosti Srcu Isusovu, kada je večernju svetu Misu, u koncelebraciji s domaćim župnikom don Antom i osobnim tajnikom don Perom Miličevićem, predvodio biskup mostarsko-duvanjski msgr. Ratko Perić.
Do početka Misnoga slavlja dvojica su svećenika bila na raspolaganju za sv. ispovijed, kojoj je pristupio velik dio prisutnih župljana, a također i pobožnosti pred okićenim kipom Srca Isusova, kao i osobnoj molitvi u kapelici.
Svečanim ulaskom biskupa, svećenikâ i ministranata u kapelicu u kojoj se okupilo 50-ak vjernika, uglavnom župljana, kojima se pridružila manja skupina hodočasnika iz Donje Hercegovine, započelo je Misno slavlje. Pozdravivši sve nazočne, biskup je Ratko iskazao radost što je i ove godine mogao pohoditi ovdašnju katoličku zajednicu na njezin patron, uputivši istodobno čestitku svim vjernicima u povodu ove svetkovine.
U svojoj je propovijedi, govoreći o Presvetome Srcu Isusovu, biskup istaknuo kako je ljudsko srce organ neprocjenjiva kapaciteta koji skuplja toliko duhovne snage: ljubavi, osjećaja i dobrote, ali na žalost, ponekad i toliko mržnje. Međutim, za razliku od naših srdaca, kazao je biskup, Isusovo Srce nije takvo. Ono jedino zna što je u svakom od naših srdaca i njegovu Srcu nije niti može biti skriveno bilo što – što se u našim srcima nalazi. Stoga i molimo Isusa da naša srca učini sličnima Srcu svome. Da ih učini blagima, poniznima i krotkima. Jer blago, krotko i ponizno srce nipošto nije umrtvljeno, beživotno ili tiho, nego naprotiv, dodao je biskup Ratko, takvo je srce živa vatra, snažno i hrabro, ali istodobno i plemenito srce koje se zna svladati i ukrotiti. Također, takvo će nas srce činiti poniznima, odnosno poticati nas da hodimo i živimo u nizini, na zemlji od koje smo i stvoreni, a ne da se nerazborito uzvisujemo, poručio je biskup.
Istaknuvši kako je Isusovo Srce puno patilo i sâm Isus toliko puta iskušavan, ali je do kraja ostao poslušan svome Ocu, predvoditelj je misnoga slavlja pozvao sve okupljene, osobito domaće vjernike, da uvijek budu vjerni Isusu Kristu i njegovu se Srcu do kraja utječu.
Na kraju svete Mise župnik je zahvalio ocu biskupu na pohodu i predvođenju svete Mise, na riječima poticaja i ohrabrenja, čestitavši mu – u ime cijele zajednice vjernika i osobno – zlatni jubilej svećeništva, koje je dan prije, na Petrovo, prigodno i obilježio svetom Misom i ređenjem petorice novih svećenika Crkve u Hercegovini u mostarskoj katedrali. Pročitavši i čestitku poglavara Katoličke Crkve pape Franje biskupu Ratku na 50 godina vjernoga služenja Bogu i Crkvi, župnik je biskupu Ratku uručio i prigodan dar: kristalnu kocku s motivom jednoga od prepoznatljivih simbola grada Foče – sat-kulom.
Svečanim blagoslovom i molitvom s potpunim oprostom za sve koji su za to pripravni, završeno je Euharistijsko slavlje ovogodišnje svetkovine fočanske filijale.
Nakon svete Mise bratsko i vjerničko zajedništvo nastavljeno je druženjem biskupa, svećenikâ, vjernika i prijatelja, građana Foče, uz blagdansko čašćenje u dvorištu župne kuće. Radost okupljena puka i njegovih pastira bila je to veća što ih je svojim dolaskom počastio i mjesni pravoslavni svećenik o. Darko Đogo, profesor na Pravoslavnome bogoslovskom fakultetu “Sv. Vasilije Ostroški” u Foči i time čestitao svetkovinu Presvetoga Srca Isusova.
Katolička je Crkva u ovome kraju kroz protekla stoljeća imala i uspona i padova, ali je važno naglasiti da je nikada, unatoč mnogim nevoljama koje su je pratile, nije nestalo. Broj se katolika mijenjao, ali Foča bez svojih katoličkih građana nikada nije ostala. Istina, djelatan život Katoličke Crkve u ovome gradu i kraju može se zahvaliti i ondje do duboko u Novi vijek živoj i aktivnoj dubrovačkoj trgovačkoj koloniji i njezinim odnosima s onodobnim osmanlijskim vlastima.
Usko vezana uza život dubrovačke trgovačke kolonije, čiji aktivan život iz korespondencije s Dubrovačkom Republikom i gradovima u Osmanlijskom Carstvu pratimo do početka druge polovice 17. stoljeća, jest i nekadašnja katolička crkva sv. Marije, izgrađena u 12./13. stoljeću, koju su opsluživali franjevci Bosanske vikarije, a čiji se spomen – pod imenom latinske crkve – u dokumentima javlja sve do pred kraj 17. stoljeća. Od nje su do danas očuvani fino klesani fragmenti romaničko-gotičke kamene plastike: dovratnici, nadvratnici, dijelovi oltarne menze i rozete, kao i zvono saliveno 1637. godine s latinskim natpisom koji u prijevodu glasi: “Boga hvalim, mrtve oplakujem, žive dozivam”. Zvono je, gotovo 130 godina nakon salijevanja, skinuto s tada već napuštene crkve i ugrađeno u – od 1758. do 1761. godine – izgrađenu sat-kulu, koja i danas dominira fočanskim starim gradom. Putovalo je to katoličko zvono od Foče do Sarajeva više puta i tako se, kao jedno od rijetkih, do današnjih dana očuvalo i ostalo svjedokom katoličke višestoljetne nazočnosti u ovome gradu.
Nekad Gospina crkva i od nje očuvani kameni ulomci, zatim do danas očuvano zvono, a od 1914. nova katolička crkva u slavu Presvetoga Srca Isusova i još uvijek živo sjećanje na nju, svjedočanstvo su prošlih vremena te čvrstih i zdravih temelja naše Crkve u Foči, dok su današnji Pastoralni centar s Oratorijem Presvetoga Srca Isusova te fočanska živa i aktivna katolička zajednica – svjedočanstvo obnovljena života Katoličke Crkve u fočanskome i uopće gornjodrinskom kraju.
Fočanski je kraj jedna od brojnih filijala prostrane župe nevesinjske, danas s nevelikim brojem katoličkih vjernika. Međutim, ljudi rado prihvaćaju Crkvu. Njih više od pedeset posto, ondje sa stalnim prebivalištem, gotovo redovito sudjeluje u Misnim slavljima, a i oni koji ne dolaze, prihvaćaju i Katoličku Crkvu i njezina svećenika. Stoga je i u prigodi ovogodišnje svetkovine bilo lijepo vidjeti da u ovome gradu i kraju još uvijek ima žive i snažne vjere, a također i da se osjeća dobrobit male, ali povezane zajednice vjernika.
Izvor: Crkva na kamenu
