Hodočašće sv. Ani u Ulog

Već nekoliko puta, kao sjemeništarac, bogoslov pa i svećenik, na poziv samoga župnika don Ante Luburića, pohodio sam Nevesinje; dijelom se upoznao s njegovom burnom poviješću i obišao neke od brojnih zemljopisnih lokaliteta i prirodnih ljepota. Kako bi se iskazalo bogatstvo koje u sebi krije ova župa, moglo bi se reći ovako: „Ako ima čudesnih župa na zemlji, onda je to župa Nevesinje“. Ne pretjerujem. Zar sama činjenica, koja je za mene uistinu fascinantna, da se proteže na 4.000 km2 nije dovoljna? Bog dragi zna kolik broj sela i zaselaka, rijeka i rječica, brjegova i brježuljaka, šuma i livada, putova i puteljaka, stoke sitnoga i krupnoga zuba, naroda „svih vjera i nacija“ i ne znam što još drugoga dragocjenoga nosi u sebi ova, na žalost, prognana katolička župa.

Još od malih nogu čuo sam da se ide u Nevesinje, u Ulog, častiti i utjecati se u zagovor roditeljima Blažene Djevice Marije. Dozrelo je ove godine da se ode u Ulog, a ima i zašto. Naime, 80 je godina otkako je po rukama biskupa Mišića blagoslovljena crkva sv. Ane u Ulogu.

Sprema se veliko slavlje. Sve se to valja organizirati. Mjesni biskup Ratko predvodi sv. Misu. Očekuje se i popriličan broj hodočasnika na čelu sa svojim svećenicima. Crkva je za ovu obljetnicu i prigodu renovirana. Trava oko crkve uredno pokošena, vanjski oltar ispod duba postavljen. Ne može već tako. Sve se uredno slaže, a primiče se i sam dan, samo da Bog dragi podari zgodno vrijeme. A tko će, ako ne će On?! Na našu molitvu

I gle, dan i noć prije, jedan od sinova Groma, „Boanergesa“ – sv. Jakov, poslao nam je dugoočekivanu obilnu kišu i osvježenje, a srijeda 26. srpnja osvanula ne može se bolje poželjeti. Polazak dogovoren u 8.00 sati ujutro ispred katedralne kripte. Ubacujem svoje stvari u džip Pere Šarića i polazimo. Molimo blagoslov za današnji dan. Voda, vino, hostije, misno ruho, liturgijski pribor, svete knjige… Naravno, sve je tu. Cesta prohodna, nema vreve, a kako naiđemo na koje auto, ubrzo ga i mimoiđemo. Don Ante već dugi niz godina obilazi ove krajeve istočne Hercegovine, od Nevesinja, do Foče, Čajniča, Goražda, Trebinja… brineći se za duše vjernih, a poduzetnik Pero prati ga u stopu, izvodeći sve građevinske i ine poslove koji su potrebni.

U Kifinu Selu, u gostionici Kod Čede, sustižemo hodočasnike koji su se, kao i mi, na vrijeme, uputili u svetoj Ani u Ulog. Tu je don Rajko, stolački dekan i župnik, s autobusom svojih župljana. Svratili se na kavu. Dakako, tu je i ostali puk Božji koji se privatno, svojim automobilima, uputio k majci Majke Božje. Mi ih iz auta, sirenom i mahanjem, pozdravljamo i nastavljamo, kako bismo izbjegli eventualne stiske na cesti penjući se prema Morinama. Čeka nas 30-ak kilometara makadama. Bog dao sinošnju kišu pa se ne praši iza autâ. Savršen krajobraz netaknute prirode ostavlja nas bez daha. Don Ante nas upozorava na gorski prijevoj preko kojega je 1859. prolazio Marko Milanović zajedno s jednim katolikom, jednim muslimanom i dvojicom pravoslavaca idući na Somine. Tu je izgubio svoj život držeći se čvrsto katoličke vjere. Kroz glavu mi prolaze slike našega naroda koji je po nepreglednim pašnjacima i gorama, još od turskoga vremena, hodočastio ovuda i napasao svoja stada. Bože dragi, kako je to bilo? A danas? Ni pastira, ni ovaca. Sve pogodnosti su tu, i bolje nego u ona vremena, a sve neiskorišteno. Hoće li nas Bog opametiti? Dvojica suvozača pripovijedaju o tim vremenima i pokazujući, čas na lijevo čas na desno, prirodne znamenitosti.

Malo prije 10.00 sati spustismo se s Morina u Ulog. Prešavši most na Neretvi, zaustavljamo se pred gostionicom. Ostao sam iznenađen malim tokom naše najveće hercegovačke rijeke. Usporedio sam je s našom mostarskom Radoboljom. Pa zar je moguće da je to tako malo i plitko, a Neretva u Mostaru da ti pamet stane. Jedan čovjek, srednjih godina, sjedi pokraj nas i pripovijeda nam kako je 1963. Ulog bio općina s 5.000 stanovnika, s velikom školom i svim potrebnim institucijama, a danas ih, po službenom popisu, jedva 60 – vikendaša, a stalnih desetak. Tempora mutantur et nos in illis – Vremena se mijenjaju i ljudi u njima.

Narod polako pristiže sa svih strana: i Hrvatske, i Bosne, i Hercegovine, i cijeloga svijeta. Pero Raguž-Ljević iz Čapljine, zajedno sa svojom ekipom, koja tradicionalno svake godine hodočasti u Ulog, došao je dan prije kako bi sve bilo spremno za svečani doček, za svećenike i goste. Penjemo se na Lučine gdje sagrađena crkva. Dok nas trojica pripremamo potrebno za sv. Misu, narod obilazi oko kipa sv. Ane sa svojim prošnjama i zavjetima. Obnovljeno zvono svako pola sata podsjeća nas na svetkovinu sv. Ane.

Don Ante započinje pobožnost sv. Ani i sv. Joakimu, mene je odredio da budem na raspolaganju za sakrament sv. ispovijedi. Sv. Misa treba početi, a uhvatio se red. Ostajem ispovijedati dok se ministranti, desetak mojih kolega svećenika (don Ivo Šutalo, biskupski vikar za Trebinjsku biskupiju i katedralni župnik u Trebinju; don Rajko Marković, stolački župnik i dekan; župnici don Vinko Raguž iz Dračeva i stalan uloški hodočasnik; don Antun Pavlović iz Hrasna, zatim don Milenko Krešić iz Sarajevu, don Tihomir Šutalo, salezijanac iz Zagreba, don Pero Miličević, tajnik) zajedno s biskupom Ratkom, procesijski upućuju iz crkve prema vanjskom oltaru „pod dubom“. Naši novi bogoslovi Zvonimir Rezo iz Mostara i Marko Brzović iz Prisoja, koji su nedavno maturirali na zadarskoj Nadbiskupskoj gimnaziji, također su oko oltara. Nazočan je i Dragan Matijević, konzul-savjetnik u Generalnom konzulatu Republike Hrvatske u Mostaru.

Liturgijsko i pučko pjevanje, u kojem sudjeluje sav narod – a bilo nas je sigurno 400 i 500 – predvodi don Antun Pavlović. Na početku sv. Mise don Ante pozdravlja nazočne i iznosi osnovne podatke o Ulogu, gradnji crkve i onome što se tu kroz proteklih 80 godina zbilo.

Poslije „Slava Bogu na visini“ priključio sam se i ja misnicima.

Biskup najprije iznosi nakanu žrtve Kristove na oltaru: za sve poginule i umrle, od turskog do današnjega vremena; za supružnike koji se utječu u zagovor današnjih svečara, sv. Ane i sv. Joakima, a Bog im još nije podario djeteta; za sve one koji imaju djecu, da im ovi sveti Roditelji budu uzor u odgoju te da njihova djeca nasljeduju primjer njihove kćeri Blažene Djevice Marije od koje se rodio Spasitelj, Isus Krist. Naravno, svoja razmišljanja o današnjim svetcima potkrijepio je Sv. Pismom i Crkvenom predajom. Kasnije se osvrnuo i na povijesna događanja na ovim prostorima u kojima i mi, Hrvati – katolici, i Srbi – pravoslavci kao i Bošnjaci – muslimani praktički nestajemo.

Na kraju sv. Mise oglasi. Don Ante je zahvalio svima koji su, na bilo koji način, pomogli da se radovi na crkvi i oko nje sretno završe. Na kraju je pozvao sve okupljene da dođu u Nevesinje za Veliku Gospu, u nadi da će crkva, koja je u zadnjem ratu bila potpuno srušena, ponovo „stati na noge“ – zablistati u prvobitnu sjaju, te da će joj biskup Ratko posvetiti oltar.

Nakon sv. Mise otpočelo je pučko veselje. Don Rajko je zametnuo kolo odmah ispred crkve. Naše stare narodne pjesme odjekivale su iz kola i pronosile se dolinom Neretve.

Oni koji su sa sobom ponijeli okrjepu zauzeli su položaje u hladovini ispod hrastova. Najduhovitije je bilo vidjeti Šutale iz Boljuni koji su na travu postavili siniju i drugi domaći pribor koji je bio u uporabi u Planini u ono doba: šćemlije, bukare, kotlovi, a onda: sir iz mijeha, domaći pršut, kruh ispod sača, rakija i vino… Predstavljao sam sliku u glavi toga načina života, te jednostavnosti, skromnosti, a ujedno sreće i zadovoljstva. Bože, vrati nam radost života i zajedništva s Tobom i s onima koji nas okružuju. Neka se Tvoj mir i ljubav šire ovim svijetom.

Nakon ručka uputili smo se natrag. U Nevesinju smo na odmorištu. Priključio nam se biskup sa svojim pratiteljima: tajnikom i bogoslovima. Obišli smo završne radove na župnoj crkvi te u župnom uredu rashladili se svježom „karpuzom“.

Don Ante i poduzetnik Pero ostaju u Nevesinju dočekivati ostale hodočasnike koji se, vraćajući iz Uloga, također žele kratko zaustaviti i razgledati župu i župne objekte. Ja se prebacujem Biskupu i njegovoj „ekipi“ u auto jer moram stići u Mostar radi sv. Mise u katedrali.

Bogoslov Zvonimir počinje krunicu. Ugodna vožnja uz pokoju kap kiše iznad Blagaja, a u Mostaru „prolom oblaka“. Hvala ti, Bože, što si nas blagoslovio ovim lijepim vremenom i blagdanom. Sv. Joakime i sv. Ana, molite za nas!

Bilo sve na veću slavu Božju!

don Ilija Petković, mlađi

Mostar, 26. srpnja 2017.

Izvor: Crkva na kamenu