Ilindan na Morinama

Planinska visoravan Morine, jedinstven naziv za nekad brojna katunska kao i stalno nastanjena sela, udaljena samo 30-ak minuta vožnje od Nevesinja, mjesto je na kojemu sveti Ilija Prorok – zasigurno već više od stoljeća i pol, ponekad s kraćim ili dužim prekidima prouzročenim različitim nedaćama, okuplja katolički puk s raznih krajeva Gornje i Donje Hercegovine.
Upravo su Morine jedno od mjesta u Hercegovini koje su othranile generacije sinova ovoga krša. Na tim su, naime, prostranim poljanama Humnjaci, stanovnici Donje Hercegovine, od starine izgonili stoku na ispašu te tu živjeli od sv. Ante do Miholjdana, a mnoštvo njih i tijekom cijele godine. One koji su u planinu gonili stoku narod je prozvao planištarima. A bili su to vrijedni i radišni ljudi, koji su znali svoj identitet i koji ni u ljetnom vremenu ne bi zaboravljali svoju katoličku vjeru. A o njihovoj čuvanoj vjeri svjedoči i slavlje blagdana sv. Ilije i ovdje u planini.
Kako je dobar dio katolika stolačko-dubravskoga kraja tijekom ljeta boravio u planini, a da svoga stolačkoga zaštitnika ne bi manje častili i kada su podalje od obiteljskoga doma, oni su kult sv. Ilije, kao uostalom i imena svojih mjesta u Donjoj Hercegovini, sa sobom ponijeli u Gornju Hercegovinu. Jedan od onih koji je redovito hodočastio sv. Iliji na ovo mjesto, još za turskih vremena, jest i mladić Marko Milanović, svjedok pripadnosti Katoličkoj Crkvi, ne želeći se odreći svoje katoličke vjere, u proljeće 1859. na brdu Jakomiru podnio mučeništvo.
Na mjestu skrivenu od glavnoga morinskog puta, u blagoj kotlini ispod brda Jakomira, u blizini jednoga od brojnih izvora pitke vode na ovoj visoravni, a opet na putu prema Sominama, običavali su katolici od starine okupljati se na Ilindan, ali i na Gospu od Milosrđa, kada bi ih pohodili i njihovi stolački ili dubravski svećenici, a od 1899. godine nevesinjski župnici, te bi – uvijek na istom mjestu – Boga slavili i sv. Iliju častili. A kada su početkom prošloga stoljeća nadošla, barem prividno, bolja vremena za ovdašnje katolike, oni su odlučili na istom mjestu gdje su običavali slaviti svetu Misu, sagraditi crkvu u čast ovoga svetog Proroka. Temeljni kamen, i danas očuvan, postaviše 1911., a već godinu dana poslije, 1912., crkvu izgradiše majstori Jozo i Vidoje Vujinović. Ostalo je zapisano da su joj gravitirali vjernici iz mjesta Crvanj, Busovača, Morine, Somine i Orlovac, oko 800 katoličkih duša u više od 100 kućanstava, a godišnja svečanost na Ilindan bila bi veća nego li ona u Stocu.
Iz poštovanja i ljubavi prema svojim precima, koji su radili da bi othranili svoje potomke, a da bi se pritom po zagovoru sv. Ilije Bogu molili za svoje obitelji, na dobro vidljivim temeljima nekadašnje crkve sv. Ilije, porušene u Drugome svjetskom ratu, već sedmu godinu zaredom, kako je i uobičajeno u nedjelju pred Ilindan, ove godine 15. srpnja, služena je sveta Misa koju je predvodio nevesinjski župnik don Ante Luburić. Misnomu slavlju, na 1200 metara nadmorske visine, pri ugodnoj planinskoj temperaturi i laganu povjetarcu, nazočilo je oko 30 potomaka nekadašnjih planištara i pratidžija.
Nakon obavljena obreda blagoslova polja, u svojoj je propovijedi tijekom Mise don Ante približio vrijeme u kojem je živio sv. Ilija, napose osvrćući se na poganskoga baala i njegove sljedbenike koji su se klanjali lažnim božanstvima, ponajprije radi vlastitih interesa. Istodobno je povukao paralelu s današnjim prilikama u kojima se nalazimo te se zapitao što bi sv. Ilija rekao kada bi danas bio među nama. Stoga je okupljene vjernike pozvao da svatko preispita svrhu svoga života, s pitanjem svakome od nas – nije li nam jedino Bog taj komu se trebamo klanjati.
Nakon Misnoga slavlja vjernici su se, zajedno sa župnikom, zadržali i počastili na crkvenim temeljima, prisjećajući se svojih starih, njihovih života, ali i života u ovim planinskim krajevima. U poslijepodnevnim satima većina se misara uputila na svoja imanja diljem Morina i Somina.
Vremena se jesu promijenila, razni režimi, ratovi i njihove posljedice ostavile tragove, ali je isto tako i činjenica da se na Morine nekada putovalo konjima i po tri dana, a danas se – iz krajnjih dijelova Južne ili Donje Hercegovine u ovaj predivan kraj stigne automobilom za najviše jedan sat i pol. A plodovi, barem i kratka boravka na ovoj visoravni, uistinu su veliki. Morine su i mjesto koje možemo slobodno nazvati živim spomenikom življenja župljana Gornje Hercegovine. Stoga i ovo godišnje okupljanje o Ilindanu na Morinama poziva sve nas žive da ne zaboravimo svoju povijest, povijest življenja i preživljavanja više generacija Gornje Hercegovine, da brojni grobovi, kuće i imanja ne padnu u zaborav, nego da ostanu dijelom trajne brige u našemu narodu. A u svemu tome, svakako, pomoći će nam i sveti Ilija.

Ivan Aničić, bogoslov