Kratak životopis. Petar Čule rođen je 18. veljače 1898. u Kruševu kod Mostara. Gimnaziju je učio u Travniku (1909.-1917.), a bogosloviju u Sarajevu (1917.-1921.). Zaređen je za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije u Sarajevu 20. lipnja 1920. Postdiplomski studij pohađao je u Innsbrucku i Louvainu (1921.-1923.), gdje je promaknut u doktora teologije 1923. Od 1923. do 1929. bio je prefekt “Napretkova” konvikta u Mostaru. U to doba bio je kateheta na gimnaziji, profesor filozofije i arhivar na Ordinarijatu. Ponovo je mostarski kateheta od 1931. do 1941. Papa Pio XII. imenovao je don Petra biskupom mostarsko-duvanjskim i apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanskim 15. travnja 1942. Biskupsko mu je geslo bilo: Adveniat regnum tuum – Dođi Kraljevstvo tvoje. Od 1948. do 1955. nalazi se u zatvoru u Zenici. Odatle je „nepopravljiv“ izišao 1955. u zatočeništvo u Tolisu, a od listopada 1957. slobodno se kreće, te početkom 1958. ponovo preuzima biskupsku službu u Mostaru. Osnovao je 14 župa. Tražio je one koje je Sveta Stolica odredila za Mostarsku biskupiju, a služili su ih hercegovački franjevci. Pomogao je gradnju nekoliko župnih crkava, a najznačajnije mu je djelo mostarska katedrala posvećena na Križevo 1980. u čast Blažene Djevice Marije Majke Crkve. Zaredio je više od 60 mladomisnika. Otišao je u mirovinu 14. rujna 1980. i istodobno papa Ivan Pavao II. imenovao ga je naslovnim nadbiskupom giufitanskim [đufitanskim], iskazujući mu posebnu čast koja se daje samo iznimno zaslužnim biskupima u Crkvi. Umro je 29. srpnja 1985. i pokopan u mostarskoj katedrali u biskupskoj grobnici kraj kapelice posvećene sv. Josipu, zaštitniku Mostarske biskupije.
—————–
Pisana ostavština. „Dogmatska podloga svećeničkom celibatu u NZ“, u: Život, 2/1923., str. 100-106; Misli velikih umova o Bogu i vjeri, Mostar, 1925.; Misli velikih umova o Kristu i Katol. Crkvi, Mostar, 1926,; Mali kršćanski nauk, u više izdanja. „Primat Petrov“, u: Vrhbosna, 1/1934., str. 1-8; 2/1934., str. 33-39; „Kako udesiti obučavanje dogmatike“, u: Vrhbosna, 9-10/1940., str. 228-236; „Misijski rad Družbe Isusove“, u: Vrhbosna, 12/1940., str. 298-313. Preveo: Povijest Isusovačkog Reda, dva sveska, Zagreb, 1941. i 1942.; U zatvoru u Zenici preveo je s francuskoga jezika djelo bl. Columbe Marmiona, Le Christ, vie de l’âme, 1917. – Krist – život duše, objavljeno šapirografirano u Đakovu 1957., a redigirano i publicirano knjigotiskom: Split, Verbum, 2008.; „Brige hercegovačkog biskupa“, u: Glas Koncila, 20/1966., str. 3; „Razgovor s biskupom Čulom“, Nova Hrvatska (London), 7/1989., str. 15-16; 10/1989., str. 16; 11/1989., str. 14-15. Kao biskup napisao je više Poslanica.
—————–
Spisi o njemu: Cijela Vrhbosna, 9-10/1942. posvećena je biskupu Čuli; I. Tomas, „I Mostarska biskupija bez natpastira“, u: Glasnik Srca Isusova i Marijina, Salzburg, 7/1949., str. 130-131; Isti, „Mostarski biskup među svojim pukom!“, u: Glasnik, 4/1957., str. 81-82; „Biskup Čule kod Pape“, u: GK, 20/1964., str. 2; „Sedam naših biskupa govori za Glas Koncila“, u: GK, 25-26/1968., str. 3-4; Prigodom Nadbiskupove smrti i sprovoda posvećeno je 7 stranica Nadbiskupovu životu i djelu u: Cnak-u, 9/1985., str. 4-11); Za Kraljevstvo Božje. Život i djelo nadbiskupa dra Petra Čule (Čulin zbornik), Cnak, Mostar, 1991.[1] R. P., „Imenovanje don Petra Čule mostarsko-duvanjskim biskupom“, u: Službeni vjesnik, 1/2009., str. 77-89; „Biskup Čule i pročelnik odjela za bogoštovlje Glavaš“, u: SV, 3/2009., str. 280-282; R. P., „Biskup Čule“, u: TESTIMONI DELLA FEDE. Esperienze personali e collettive dei cattolici in Europa centro-orientale sotto il regime comunista, (priredio: Jan Mikrut), Roma, 2017., str. 391-401; Don Anđelko Babić, „Dr. Petar Čule – životni put“, u: Hercegovina, časopis za kulturno i povijesno nasljeđe, Mostar, 4 – 2018., str. 327-356; Bojan Ivešić, Izvješće mons. Josepha Patricka Hurleyja o religijskim prilikama u Jugoslaviji od veljače 1946. do veljače 1947., Mostar, 2025. O biskupu Čuli: str. 142-176.
———————-
Za naše čitatelje donosimo prikaz biskupskoga ređenja don Petra Čule 1942. iz pera hercegovačkog svećenika dr. don Srećka Bošnjaka (1911.-1996.):
S BISKUPSKOG POSVEĆENJA DR. PETRA ČULE
Metropola Hercegovine doživjela je prvi put, od svog opstanka, biskupsko posvećenje.
Sveti Otac Papa Pijo XII. apostolskom vlašću izabrao je i postavio za mostarskog biskupa domaćeg svećenika dr. Petra Čule u nadi da će njegovom upravom uz milostivu pomoć Gospodnje desnice, mostarska biskupija u svemu napredovati. Dopustio mu je Sveti Otac da se može dati posvetiti za biskupa u jednom mjestu izvan Rima od biskupa kojega on odabere, a koji je u jedinstvu s Rimom, uz asistenciju dvojice drugih katoličkih biskupa, koji su u milosti i zajedništvu sa Svetom Stolicom.
Novoizabrani mostarski biskup preuzvišeni gospodin dr. Petar Čule odlučio je da njegovo biskupsko ređenje bude u Mostaru na dan sv. Frane, asiškog siromaha, dne 4. listopada 1942.
Kada je za to doznalo građanstvo grada Mostara i pučanstvo kamenite Hercegovine, iako u tužnim i krvavim danima, u danima velike kušnje i progonstva od mnogovrsnih neprijatelja, ipak je u dušama nastalo veselje i uzbudila se radost djece, koja imaju duhovnog oca i pastira. Sve je o tome govorilo iskazujući zahvalnost Božjoj ljubavi i harnost Svetom Ocu Papi, koji se brine za dobro svoje vjerne djece, makar, gdje se ona daleko nalazila. Dobri Spasitelj i ovim potvrđuje svoje svečano obećanje: „Neću vas ostaviti kao sirote!“ I tako se počelo sve spremati da taj dan bude, što je moguće, svečaniji.
Pravili su se programi, pripremali se govori i pjesme, uređivale se dvorane i govornice, kitile se crkve i oltari, tiskali plakati, organizirale se skupine društava i naroda.
Pred svečani dan Mostar je osvanuo okićen brojnim hrvatskim i Papinim zastavama i svježim cvijećem. Hercegovina i Mostar doživljuju velik događaj. Već 2. listopada zrakoplovom iz Zagreba stižu visoki crkveni dostojanstvenici: izaslanik Svete Stolice pri Hrvatskom episkopatu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj njegova preuzvišenost Mons. dr. Giuseppe Marcone sa svojim tajnikom, te zagrebački nadbiskup i metropolit preuzvišeni gospodin dr. Alojzije Stepinac također s tajnikom. Prolazili su mostarskim ulicama uzvraćajući pozdrav stalno raspoloženim Mostarcima, koji su ih neprestano, puni razdraganosti i zahvalnosti, sa zadovoljstvom pozdravljali. Između ostaloga posjetili su velikog župana gospodina Petra Zlatara i zapovjedništvo talijanske vojske u Mostaru. Zanimaju se za prilike kraja i mjesta. Dne 3. listopada zrakoplovom iz Sarajeva stižu sarajevski gosti i prijatelji Mostara i Hercegovine. Dolazi vrhbosanski nadbiskup i metropolit preuzvišeni gospodin dr. Ivan Ev. Šarić sa svojim tajnikom. Uz njih su poznati sarajevski svećenici: Mons. dr. Marko Alaupović, prepozit vrhbosanskog kaptola, te kanonici-župnici: Mons. dr. Čelik, Mons. Stjepan Ilić, preč. g. Ante Alaupović te rektor sarajevske bogoslovije dr. Karlo Ferenčić, isusovac.
Isti dan stiže izaslanstvo Velikoga Križarskog Bratstva iz Zagreba s duhovnikom vlč. gospodinom Antom Kopunovićem i predsjednikom dr. Lavom Znidarčićem i drugi gosti.
Navečer 3. listopada, pred zvjezdanu noć, kroz ulice grada Mostara kreće veličanstvena bakljada i mimohod do biskupskog dvora. U moru naroda razasuta su razna društva. Tu je pjevačko društvo »Hrvoje«, crkveni zbor »Sv. Cecilija«, vojničke glazbe i poznata mostarska »Hrvatska glazba« i drugi. Kada se stišalo urnebesno klicanje novom biskupu i visokim gostima, koji su izašli iz biskupskog dvora i stali pred narodom na visokoj padini, stupa na iskićenu govornicu dr. Jakiša Milković, odjelni predstojnik u velikoj župi Hum, pa u ime građanstva čestita novoizabranom biskupu i oduševljeno pozdravlja visoke goste iz Zagreba i Sarajeva. Onda zborno pjevanje, a zatim je slijedio događaj koji u Mostaru do tada nikada nije bio. Govore četiri biskupa: Papin legat, zagrebački i sarajevski nadbiskup i novi mostarski biskup. Narod nije više vladao svojim osjećajima. Kao da su se prolamala nebesa od usklika razdragana mnoštva. Radosti i veselju nije bilo kraja. Narod je žalio da se mora razići, da pričeka dolazak novoga dana. Te noći i zvijezde su nemirnije titrale kao da su se i one veselile i nestrpljivo iščekivale dolazak novoga dana i kao da su se klanjale u zboru veličanstvu Božjemu na velikom daru.
I osvanuo je dan posvete topao, vedar i veseo. Biskupi i svećenstvo u ornatima kroz masu pobožna naroda dolaze pred crkvu Sv. Petra i Pavla, dok glazbe skladno sviraju, a zvona ugodno i tajanstveno šalju svoje mnogostruke zvukove u daljinu. Pred mladoga biskupa izlaze dječica s pjesmama i cvijećem, a vlč. don Mate Nuić, prefekt Napretkova konvikta u Mostaru, drži sadržajan govor prije ulaza u crkvu. Govori radosno i oduševljeno o svom novom biskupu. Spominje neobično lijep gest svečara toga dana, koji na dan svoje posvete, mjesto banketa za građanstvo, daje 100.000 kuna za siromašne izbjeglice iz istočne Hercegovine, koji su se sklonuli u Mostar da spase bar svoje živote.
Pružio im je novi biskup taj dar da im barem malo ublaži bol i patnju u progonstvu. Sav je narod zahvalno gledao u svoga biskupa i vidno odobravao.
Slijedi solemnis ingressus [svečani ulazak] u crkvu uz gromku pjesmu: »Ecce sacerdos magnus« [Evo velikog svećenika] i nemirno brujanje orgulja. Kroz punu crkvu dolazi se u svetište, dok se narod propinje i radoznalo sve promatra, a posebno upire svoje poglede u novoga biskupa, koji oborenih očiju i sklopljenih ruku pobožno i sabrano moli zahvaljujući Bogu koji ga odabra za svoga apostola. Ganutljivo je bilo, ne samo za oca i braću i rodbinu mladoga biskupa, nego i za sve prisutne kada sarajevski metropolit, kao posvetitelj, stavlja ruke na novoga biskupa zajedno sa suposvetiteljima Papinim legatom i zagrebačkim nadbiskupom i daju mu Duha Svetoga. Mažu ga svetim uljem i povezuju bijelom vrpcom. Novi biskup sa svojim posvetiteljom govori prvu biskupsku Misu, a pomaže mu kao brat pobožni zagrebački nadbiskup. Nakon sv. Mise novoposvećeni biskup daje narodu svoj prvi biskupski blagoslov, a onda se crkvom prolomio srdačan »Tebe Boga hvalimo« i tihi »Imamo biskupa!«
Novoposvećeni biskup pozvao je k svomu stolu u biskupskom dvoru sve svećenstvo. Dvorana je bila krasno uređena i iskićena hrvatskim trobojnicama i Papinim zastavicama i raznim raznobojnim cvijećem. U sredini na zidu vidi se urešen grb novoga biskupa: poprsje Srca Isusova s desnicom na blagoslov kamenitoj Hercegovini. Dolje se vidi Stari most nad Neretvom i strmenite obale brze rijeke. Ispisano je i geslo: »Adveniat regnum tuum – Dođi kraljevstvo Tvoje!«
Ustaje svečar, novoposvećeni mostarski biskup, preuzvišeni gospodin dr. Petar Čule. Zahvaljuje Providnosti što ga je odabrala za biskupa drage Hercegovine, gdje je rođen i proživio značajan broj godina kao svećenik. Zahvaljuje Svetom Ocu Papi, koji ga je imenovao. U molitvama kod posvete njegove su misli letjele i k vladaru i izmučenoj Hrvatskoj. Molio je da Bog skrati kušnje hrvatskoga naroda. Spominje se uzbudljivo svoje pokojne majke, koja se sada raduje na nebesima. Zahvaljuje svom dobrom ocu Juriši, koji taj čas sjedi tu pun pobožne sabranosti. Iskazuje zahvalnost ocima franjevcima, koji su mu bili vjeroučitelji i župnici. Zahvalan je isusovcima, kod kojih je svršio sve svoje nauke: gimnazijske u Travniku, bogoslovske u Sarajevu, u Louvain-u i Innsbrucku. Dobrotom svoga neposrednog predšasnika blagopokojnog biskupa O. Alojzija Mišića svršio je više teološke nauke, a zatim došao u biskupiju u Mostar. Posebno zahvaljuje nadbiskupu vrhbosanskom, koji mu je podijelio sve redove od tonzure, pa napokon i biskupski red i tako potpuno dovršio svoje djelo. Po napomeni Svetog Oca Pape moli ga da mu bude kao dobri otac i da ga u svemu pomaže u biskupskoj službi. Zatim smjerno zahvaljuje dobrom Papinu legatu preuzvišenom Marcone-u, koji je sam, od svoje volje došao, da prisustvuje biskupskoj posveti i da vidi Hercegovinu.
Izražava hvalu nadbiskupu zagrebačkom, koji se rado i spremno odazvao pozivu i unatoč mnogim poteškoćama došao u Mostar i tako učinio jedan veliki historijski gest. Pozdravlja napokon i sve prisutne koji su došli na ovo slavlje.
Onda je ustao Papin legat, pa je zatvorenih očiju, kao kakav prorok, govorio zvonkim talijanskim jezikom. Izrekao je jednu divnu pjesmu o ljubavi Božjoj prema onima za koje je Srce Isusovo bilo probodeno oštricom mača na križu, o ljubljenom učeniku sv. Ivanu, zaželjevši svako dobro novom biskupu, stavivši mu na srce ljubav prema svomu dodijeljenom stadu.
Nakon »bijelog legata« govori Nadbiskup vrhbosanski vedro, mladenački i pjesnički. Bodri svoga mladog sufragana da se hrabro drži i da se ništa ne boji, makar došli i još teži dani. Bog će biti s njim, pa će sve dobro biti. Neka bude poput sv. Petra, prvoga biskupa, kao stijena pa će se svi valovi razbiti, a stado će se Božje spasiti.
Zatim zagrebački nadbiskup i metropolit dr. Alojzije Stepinac govori u vezi s teškim progonstvima našega naroda u Hercegovini, pa napominje da ni njegova nadbiskupija, većim svojim dijelom, nije pošteđena od neprijateljskih banda. To su kazne za grijehe i s tim nije sve propalo. Treba imati veliko pouzdanje u Boga. Hrvatska će ostati, da i u budućnosti bude čvrst bedem kršćanstva – antemurale christianitatis. Novom biskupu stavlja na srce veliko pouzdanje u Providnost Božju.
Potom je izrekao svoju čestitku provincijal hercegovačke franjevačke provincije o. dr. fra Krešo Pandžić, koji veli da će hercegovački franjevci ostati vjerni Svetoj Stolici i svom narodu i napominje da će se moliti Vječnom svećeniku za svečara. Stari pobožni franjevac o. fra Jerko Boras govori kao negdašnji kolega sadašnjeg biskupa u biskupskoj kancelariji. Veli da je dr. Čule uvijek bio svećenik pun duha Božjega, pa ga je zato dragi Bog danas i okrunio teretom apostolstva.
U ime hrvatskih isusovaca novom biskupu čestita rektor sarajevske bogoslovije o. dr. Karlo Ferenčić, D. I. On iznosi jednu tajnu da je današnji mostarski biskup namjeravao otići u isusovce nakon svršenih studija, ali to nije učinio zbog nježna zdravlja. Pater Ferenčić veli da je preuzvišeni dr. Čule isusovac u svijetu. Sa svojim čestitkama želi mu da svoju biskupiju preporodi s pomoću Srca Isusova, koje je urezao u svoj biskupski grb.
U ime dijecezanskoga klera u Hercegovini govori poznati misnik začasni prisjednik duh. stola i župnik u Bijelom Polju, preč. don Andrija Majić. Govori osjećajno i uzbudljivo ispreplićući najnovije događaje koji su teška rana izmučene Hercegovine, a to su krvavi progoni i mučenje vjernika velikoga dijela Mostarske biskupije. S tim izriče bolnu i radosnu čestitku novom biskupu.
Prepozit kaptola vrhbosanskog mons. dr. Marko Alaupović čestita u ime sarajevskog kaptola i veli da će mu ovaj događaj s mostarske posvete ostati neizbrisiv u duši. Kod naroda i biskupa primijetio je osjećaje jednog srca i jedne duše. […]
Napokon je pozdravio svoga biskupa vlč. don Srećko Bošnjak, komu je novi biskup bio prefekt u Napretkovu konviktu i kateheta na gimnaziji u Mostaru. Toplo zahvaljuje svomu dragom biskupu, koji ga je kroz osam godina svojim svetim primjerom odgajao i svojim molitvama od Boga isprosio svomu učeniku svećeničko zvanje. Čestita mu iz punine srca i duše i ljubi mu prvi put biskupski prsten na posvećenoj desnici.
Sveto raspoloženje Božjeg dana trajalo je i dalje. Nevezani prijateljski razgovori uz čestitke dobrom ocu dragoga biskupa, pa vlč. don Anti [Čuli] i drugoj biskupovoj braći, produžiše se do 6 sati, a zatim je u počast novom biskupu bila svečana akademija u velikoj dvorani »Hrvoja«, koja je bila puna naroda. Opet se ponovila ljubav vjernika grada Mostara prema svomu novom natpastiru govorima, pjesmama i pjevanjem da se iza toga svi raziđu s molitvom: Bože, hvala ti na tvom lijepom daru!«
Mostar, dne 4. listopada 1942. Don Felix
———————————
Objavljeno: Vrhbosna, 9-10/1942., str. 223-225.
[1] Vidi u toj knjizi popis Čuline bibliografije u članku dra A. Komadine, “Spisateljska djelatnost nadbiskupa dr. Petra Čule”, str. 289-303.
Izvor: Crkva na kamenu
