Nedavni vandalski čin u Međugorju s pravom je izazvao zgražanje vjernika i sveukupne javnosti. Oskvrnuće mjesta molitve čin je koji zaslužuje nedvosmislenu osudu, bez zadrške i bez relativiziranja. U takvim trenutcima očekuje se da javna riječ pridonese smirivanju napetosti, rasvjetljavanju činjenica i osudi svakoga oblika nasilja.
Nažalost, već se u prvim reakcijama moglo vidjeti kako se taj žalosni događaj pokušava iskoristiti za ponovno otvaranje starih polemika. U nedavno objavljenom komentaru na portalu Vjerujem.hr iznesena je tvrdnja da su hercegovački biskupi svojim stavovima prema međugorskim događajima navodno „legalizirali nasilje“. Takva tvrdnja nije tek oštra kritika njihovih prosudbi o Međugorju. Ona predstavlja ozbiljnu moralnu optužbu jer sugerira da postoji povezanost između njihova djelovanja i vandalskoga čina koji se dogodio desetljećima poslije.
Tako ozbiljna optužba zahtijeva jednako ozbiljne dokaze. Umjesto njih, čitatelju se nudi zaključak izveden iz interpretacije koja različite događaje i okolnosti povezuje u jednu unaprijed oblikovanu sliku. Različiti stavovi o pojedinim crkvenim pitanjima, pa bili oni predmet dugogodišnjih rasprava i neslaganja, ne mogu se pretvoriti u dokaz moralne odgovornosti za nasilje koje je počinio pojedinac. Kada bi se prihvatila takva logika, svako bi javno neslaganje moglo naknadno biti proglašeno uzrokom tuđega nedjela.
Nitko nije izuzet od javne kritike, pa ni biskupi. Njihove odluke mogu se propitivati, njihove prosudbe osporavati, a njihovi stavovi biti predmet rasprave. To je sastavni dio odgovornoga javnog života. No jedno je kritizirati nečije stavove, a sasvim drugo pripisivati mu moralnu odgovornost za nasilje koje nije počinio, nije poticao niti ga je opravdavao. Između te dvije razine postoji razlika koju ozbiljna javna riječ ne bi smjela zanemariti.
Biskupi u Hercegovini imali su pravo i dužnost iznositi svoje prosudbe o pitanjima koja su bila u njihovoj nadležnosti. S tim se prosudbama netko može slagati ili ne slagati. Ali iz njih izvoditi zaključak da su „legalizirali nasilje“ znači prijeći granicu između legitimne polemike i javne moralne diskvalifikacije.
Još je problematičnije što se jedan vandalski čin koristi kako bi se potvrdila teza koja očito prethodi samom događaju. Umjesto da činjenice vode prema zaključku, zaključak je unaprijed donesen, a događaj služi tek kao njegova ilustracija. Takav pristup ne pomaže razumjeti stvarnost. On je pojednostavljuje i produbljuje podjele.
Ovaj slučaj otvara i jedno šire pitanje, pitanje odgovornosti medija i javnih komentatora. Komentar daje autoru slobodu vrednovanja i zauzimanja stava, ali ga ne oslobađa odgovornosti za napisanu riječ. Što su optužbe teže, to je veća obveza da budu utemeljene na provjerljivim činjenicama. U protivnom, komentar prestaje biti doprinos javnoj raspravi i postaje sredstvo potvrđivanja unaprijed oblikovanih uvjerenja.
Nije prvi put da se o Katoličkoj Crkvi u Hercegovini piše kroz unaprijed oblikovane obrasce u kojima složene okolnosti ustupaju mjesto pojednostavljenim zaključcima. Takav pristup može privući pozornost i izazvati reakcije, ali teško može pridonijeti razumijevanju. Vjerodostojnost novinarstva ne gradi se snažnim kvalifikacijama, nego poštenim odnosom prema činjenicama i spremnošću da se razlikuju činjenice od osobnih interpretacija.
Vandalski čin u Međugorju zaslužuje ozbiljno promišljanje i zajedničku osudu svih ljudi dobre volje. Ono što ne zaslužuje jest da bude iskorišten za stare obračune ili za moralno optuživanje ljudi bez stvarne činjenične osnove. Time se ne služi ni istini ni pravdi, nego se dodatno opterećuje javni prostor kojemu su danas više nego ikada potrebni razboritost, odgovornost i međusobno poštovanje.
Crkva će uvijek prihvatiti argumentiranu i dobronamjernu kritiku. Ona je potrebna svakoj instituciji, pa i Crkvi. Ali jednako tako ima pravo očekivati da se njezinim pastirima neće pripisivati odgovornost za djela koja nisu počinili niti će se njihovi stavovi koristiti kao dokaz moralne krivnje za nasilje koje su uvijek osuđivali.
Na kraju, ovo nije samo pitanje Međugorja niti pojedinih biskupa. Riječ je o pitanju odgovornosti za javnu riječ. Društvo koje olako prihvaća teške optužbe bez ozbiljnih dokaza ne šteti samo onima koje optužuje. Ono postupno slabi vlastiti osjećaj za istinu i pravednost. Neslaganje nije prijetnja istini. Ali optužba bez dokaza jest. Zato odgovornost za javnu riječ počinje upravo ondje gdje prestaje iskušenje da vlastite interpretacije zamijenimo činjenicama.
Uredništvo
Izvor: Crkva na kamenu
