Ignacije je rođen u Baskiji, Španjolska, 1491. – prije 535 godina. Kršten je na ime Iñigo, po mjestu prozvan de Loyola, a od 1528. godine kao pariški student zove se Ignatius de Loyola: Ignacije ili Vatroslav. Otac ga zaželje vidjeti na crkvenom putu, a on sebe na vojničkom konju sa sabljom u ruci, poput starije braće. I kada je najviše uzrastao, ne bijaše viši od 1,58 cm. A duhovni uzrast teško je izmjerljiv. Izuči vojničku školu i s njome izvrstan bonton. Čitaše sve što mu u ruke dopade. Iako se u mladosti smatraše katolikom, vjeru zanemarivaše. Ne bijaše daleko od grijeha. Ali priznavaše da nikada ni prema komu ne imade mržnje, niti Boga ikada opsova. Jednom se s bratom don Pierom, kapelanom, upusti u karnevalsku noć i počini nekakav „golemi delikt“, vjerojatno u mraku pretukoše nekoga crkvenjaka. On oplakivaše grijehe svoje mladosti gorkim suzama. Platonski se zaljubi u jednu damu koja bijaše „staležom uzvišenija i od barunice i od vojvotkinje“. Možda neka kraljeva kći? Svi mu priznavahu velikodušnost, nesebičnost, diplomatsku uglađenost. U obrani Pamplone topovsko mu zrno desnu nogu na više mjesta prelomi, a drugu rani, 1521.[1] Ranjenik se vrati kući u Loyolu. Trpljaše neizrecive bolove. Moljaše se sv. Petru i pođe mu nabolje. Nemajući pri ruci viteških romana, dade se na čitanje Kristova života i životopisa svetaca – Legenda aurea. Oduševi se herojskim djelima i sam sebi govoraše: „Sveti je Dominik učinio ovo, moram i ja. Sveti je Franjo učinio ovo, moram i ja“. Oduševljen Božanskom Osobom Isusa Krista, odluči njemu se viteški posvetiti i pohoditi Jeruzalem gdje Isus podnese muke, umrije i uskrsnu. Konačno se obrati ujesen 1521. – prije 505 godina.
Nakan poći u Jeruzalem, 1522. godine svrati se u samostan Montserrat, 60 km sjeverozapadno od Barcelone, gdje pred jednim benediktincem obavi životnu ispovijed. Tu viteško odijelo zamijeni sirotinjskim, mač kao zavjetni dar položi pred Gospin kip, a konja ili mazgu darova samostancima. Zbog neprilika morade ostati u mjestu Manresi, 20 km od Montserrata, gdje se odade pokori, bičevanju, molitvama. Sedam sati ponekada dnevno moljaše na koljenima, a danima u postu. Tu sastavi svoja iskustva u knjigu koja se poslije nazva Duhovne vježbe.[2] Za nju sv. Franjo Saleški reče da je obratila više duša nego je u njoj slova. U prvom tjednu Duhovnih vježbi od 30 dana govor je o početku i temelju, gdje se čovjek odvraća od grijeha. U drugom je tjednu promatranje Isusa, uzora, gdje se čovjek obraća Kristu. U trećem se promatra Euharistija i muka Isusova, nasljedovanje u poniženju i izrugivanju. U četvrtom je preobraženje duše, ljubav prema svima, u svjetlu Krista uskrsloga.[3] Duhovne su vježbe, najkraće rečeno: ispitivanje savjesti, ispovijedanje i pričešćivanje.[4] To da su Duhovne vježbe prije 116 godina na hrvatski prevedene[5] i objavljene toliko puta, ništa čudno. Ali da su ih i Srbi objavili u Beogradu prije 40-ak godina, i to u dva izdanja,[6] pravi je fenomen. (Jesu li obratile više Srba nego je u njima slova, to Bog zna!)
Život u Manresi s čitanjem Kempenčeva Nasljeduj Krista pretvori Ignacija u pravoga mistika.
Zaplovivši iz Barcelone u Italiju, iz Rima s apostolskim blagoslovom pape Hadrijana VI. [1522.-1523.] doprije do Venecije. Odatle lađom „Negronom“ do Cipra, drugom lađom do Palestine. Posjeti Jeruzalem, Betaniju, Betlehem, Jordan, mjesto Isusove kušnje, sa svim prisjećajima na Kristov život, smrt i uskrsnuće. U Svetoj Zemlji provede mjesec rujan 1523. i još bi ostao i kuću sagradio da mu boravak ne zabrani franjevački poglavar koji imaše sve apostolske ovlasti. Ignacije i nakon osnutka Družbe htjede se vratiti u Svetu Zemlju, čak u jednom pismu desetak dana prije smrti, govori o tome. Sve ostade puka želja.
Da ostvari što je naumio, odluči se na daljnje studije. U 33. godini dade se na latinsku gramatiku u Barceloni, zatim na studij filozofije i teologije na sveučilištu u Alcali, pa u Salamanci i napokon u Parizu, 1528. U ratu između Francuza i Španjolaca čak se proširi glas da će Francuzi okrenuti Španjolce „na ražnju“. A Ignacije pješke iz Barcelone u Pariz, gdje na studiju provede 7 plodnih godina. Svojim Duhovnim vježbama dodade „Pravila suosjećanja s Crkvom“ – Regulae ad sentiendum cum Ecclesia da u katolicima ojača savršen posluh „Svetoj Majci Crkvi hijerarhijskoj“. Postiže stupanj doktora filozofije ili magister artium.
Na Veliku Gospu 1534. sedmorica pariških studenata, među kojima Ignacije, Franjo Ksaver i Petar Faber, zavjetovaše se na Montmartre-u (mons martyrum – „brijeg mučenikâ“), da će hodočastiti u Svetu Zemlju i dati se u trajnu službu u siromaštvu i čistoći pod zastavu Kristovu. Ne budu li mogli za godinu dana poći, stavit će se Papi na raspolaganje, neka on odluči. Zaneseni su Isusovom istinom: Što koristi čovjeku da tijelu svomu ugodi, a duši svojoj naškodi! (usp. Lk 9,25). Budući da bijahu bez glavara, odlučiše da im Isus bude glava družine. Stoga Družba Isusova,[7] odnosno „Družba prijatelja u Isusu“.[8]
Godine 1535. Ignacije se teško razbolje, vrati se iz Pariza doma i najviše vremena provede u bolnici slušajući jadikovke ljudi.
Godine 1537. dođe u Veneciju, gdje ga zajedno s ostalom šestoricom „isusovaca“ zaredi za svećenika biskup iz Raba, Vincenzo Nigusanti, rodom iz Fana, 24. lipnja 1537., a Mladu Misu proslavi do godinu i pol na Božićnu polnoćku 1538. u Svetoj Mariji Velikoj u Rimu.
Budući da zbog rata između Venecije i Turaka ne mogoše poći u Svetu Zemlju za Uskrs 1538., Ignacije pozva svoje sudrugove u Rim i ozbiljno odluči utemeljiti novi Red, nazvati ga Družba Isusova. Sve izložiše papi Pavlu III. [1534.-1549.], našem Vrhovnom svećeniku, Glavi Crkve, Isusovu namjesniku na zemlji, stavljajući se potpuno njemu na službu „spremni ići posvuda, k Turcima i u novi svijet, k Luteranima ili drugima, k vjernicima i nevjernicima“.[9] Papa 1539. usmeno, a godinu dana poslije, 1540., i napismeno bulom Regimini militantis Ecclesiae – „Za upravu vojujuće Crkve“ odobri Družbu Isusovu, s članovima koji su poznati kao pauperes sacerdotes peregrini (tal. poveri preti pellegrini) – „siromašni prezbiteri hodočasnici“. Njegovi će redovnici biti u službi Boga, Crkve i ljudi. Oni su kao i drugi, ali ti doživotni zavjetovanici siromaštva, čistoće i posluha imaju i četvrti zavjet, ravan ovima prvima, a to je posluh Svetom Ocu. Papa s njima može izravno ravnati: pozvati ih i poslati u bilo koju zemlju svijeta: u Kinu, u Bjelorusiju, u Brazil, na Madagaskar, da otvore zavode za školu, sveučilišta, misije. Ignacijevi sudrugovi raziđoše se u misije po Europi, Aziji, Africi i Americi, on osta u Rimu razvijajući apostolat i pišući svojima pisma od kojih je očuvano 6.795, što cjelovitih, što izvadaka.
Ignacije „utemelji“ i neki ženski red. Javiše se neke pobožne žene. Ali kako na razgovore s njima dvjema-trima ode više vremena nego na tri uspostavljene provincije, ukinu i te tri ženske prije nego se pravo i začasniše.[10] Ipak jedna položi isusovačke zavjete, princeza Ivana Austrijska, kći Karla V., poznata kao jedina „isusovka“ u povijesti.[11]
Želeći obnoviti Rim ne samo moralno nego i kulturalno i znanstveno, utemelji Collegium Romanum 1551.- prije 475 godina. Okupi najučenije isusovce kao profesore za sveučilište koje se poslije prozva, u čast Grgura XIII. [1572.-1585.], njegova zaštitnika, Universitas Gregoriana. Njoj se početkom 20. stoljeća priključiše Biblijski institut i Orijentalni institut. Svi s naslovom Papinski. Godinu dana poslije toga 1552. utemelji Collegium Germanicum, odgajalište klerika za njemačke krajeve. On mu napisa zavodska pravila. U to vrijeme sastavljaše Konstitucije Družbe, Ustav koji do sada ne doživje nikakve bitne ustavne promjene, velebno djelo kojim zaželje da „njegova vojska može s najmanje troška ostvariti najveća dostignuća“. Vrhovni poglavar, doživotni general, imenuje provincijale, poglavare, rektore sveučilištâ i zavodâ. Izabrani asistenti ili konzultori ne samo da Generala savjetuju, nego ga mogu u krajnjem slučaju, sazvavši kongregaciju, suditi i svrgnuti s vlasti. Nikada se to ne dogodi s 30 generala – danas je General o. Arturo Sosa, prvi Latinoamerikanac. A evo kakva treba biti Generalova osoba: „povezana i familijarna s Bogom u molitvi, krjepostan čovjek, pun prave ljubavi i poniznosti i uzor podložnicima, mora obuzdati sve svoje strasti, biti pravedan i strog, dobrohotan i blag, velikodušan i jak, obdaren velikom inteligencijom i sposobnošću prosuđivanja, učenosti i razboritosti, tjelesno zdrav, dobra nastupa i prave dobi, velike dobrote i ljubavi prema Družbi, zdrava suda i prikladne kulture“.[12] 24 karakteristike!
Ignacije preminu u sobičku u kući pokraj crkve „Al Gesù“ u Rimu, 31. srpnja 1556. – prije 470 godina. Bijaše to duša posebnih Božjih povlaštenja. Njegov je slogan: Ad maiorem Dei gloriam – „Sve na veću slavu Božju“. Čovjek sve većih aspiracija i želja. Nikada dosta za Boga. Moljaše se za one koji uđu u duhovne vježbe da imaju želju da gore od željâ. Napisa i Duhovni dnevnik. Ostavi oko 1000 isusovaca u Družbi.
Papa Pavao V. [1605.-1621.] Ignacija proglasi blaženim 1609., a papa Grgur XV. [1621.-1623.] kanonizira ga 1622. Njemu je posvećena crkva sv. Ignacija u Rimu, a grob mu je u crkvi „Al Gesù“.[13] Talijanski književnik Giovanni Papini nazva ga „najkatoličkijim od svih svetaca“.[14] Crkva mu spomendan slavi 31. srpnja.
Družba Isusova nekada i sada
Družba znači zajednica, skupina, obitelj koja nešto zajedno poduzima, ostvaruje. Nije naglasak na Družba nego na Isusova. Isus je središte i cilj. Isus je onaj radi kojega se čovjek posvećuje, radi njega radi, s njim živi i trpi na putu istine i ljubavi, u nadi uskrsnuća. Kao nekada apostoli Isusovi, tako sada drugovi Isusovi, s njime druguju, s njime se druže, njega se drže, nitko im od njega draži…
Sigurno nije u toj Družbi sve sveto i herojsko. Bilo je tu i ima nedostataka, bijede ljudske, nevjernosti Evanđelju, kao i u svakoj drugoj skupini i družbi ljudi koji su obilježeni grijesima oholosti, nečistoće, ljudskih interesa. Ali ima svetosti i herojstva kao malo gdje na drugoj strani. U ovih 486 godina Družbe – manje 40 godina kada su bili ukinuti (1773.-1814.) – danas Družba broji 53 sveca i oko 150 blaženika. A najveća je većina podnijela mučeništvo. To su oni časnici, hrabri predvodnici. Njima treba pribrojiti tolike isusovce koji nisu proglašeni, ali jesu živjeli sveto, živjeli po Evanđelju, završili mučeništvom. Njihov je poglavar biran doživotno. Članovi nisu vezani na korski časoslov, niti su dužni vršiti javne pokore. Povezani su s Papom posebnim zavjetom. Nije Red u prvom redu radi bolesnika, nego da se „bave napretkom duša u životu i nauci kršćanskoj i u obrani i širenju vjere“ s pomoću duhovnih vježbi, karitativnih djela, poukom učenika i studenata, ispovijedanjem i propovijedanjem… Sve vršiti besplatno: od Pape tražiti misiju, a ne novac da se misija obavi. Raditi gdje je veća potreba, gdje je veća služba Božja, opće dobro, gdje je teže, napornije, gdje je veća nada u duhovni uspjeh, djelovati na ljude koji će imati utjecaja na druge.
Godine 1965. Družba je dostigla vrhunac u povijesti: 36.038 isusovačkih članova (svećenika, braće, bogoslova, novaka). Danas ih ima 13.995, od toga svećenika: 10.159.[15]
U novim suvremenim uvjetima sebi su postavili tri zadatka: navještaj vjere, promicanje kulture i dijalog s drugim vjerama i kulturama. Danas, nažalost, opadaju, kao i gotovo sve druge Družbe i Redovi u Crkvi.
Zaključak. U Boga se uzdamo da će Duh Sveti i danas iz hrvatskoga naroda i iz cijele Crkve podići odlučnih i velikodušnih žetelaca da nastave Ignacijevo djelo na njivi Gospodnjoj: Ad maiorem Dei gloriam – „Sve na veću slavu Božju“ i na spas besmrtnih duša!
—————
Izvorni članak objavljen pod širim naslovom: „Obljetnice isusovačkih velikana Loyole, Ksavera, Fabera“, u: Obnovljeni život, 2/2006., str. 187-199. O sv. Ignaciju: str. 188-191. Ovdje prilagođeno i dopunjeno. Poveznica: https://hrcak.srce.hr/file/6292 [30. 7. 2026.].
[1] M. Korade – M. Aleksić – J. Matoš, „Ignacije Loyola“, u: Isusovci i hrvatska kultura, Zagreb, 1993., str. 8.
[2] Hrvatski prijevod: I. Lojolski, Duhovne vježbe, Zagreb, 2001.
[3] Vrlo dobar prikaz i konkretne duhovne vježbe po sv. Ignaciju, uz nauk Objave i Učiteljstva i mnoštvo ilustracija i primjera, napisao je I. Fuček [1926.-2020.], Vojevati pod Kristovom zastavom, Mihael, Split, 2000. Auktor, bivši profesor moralne teologije na Gregorijani i penitencijar u Vatikanu, četiri tjedna stavlja pod ove naslove: „Grijeh je moj svagda preda mnom“; „Krista upoznati, zavoljeti, slijediti“; „Uz Euharistijskog pod Križem s Majkom Crkve“; „U trajnoj prisutnosti Uskrsloga“.
[4] Vidi „Ignacije Loyola“, u: Isusovci i hrvatska kultura, Zagreb, 1993., str. 14.
[5] J. Celinšćak [1848.-1929.], Duhovne vježbe sv. o. Ignacija Lojolskoga, Sarajevo, 1910.
[6] I. de Loyola, Načela jezuita, Mladost, Beograd, 11987., 21990. Tu su uključene ove knjige: Ignacijeva Autobiografija (Hodočasnikovo pripovijedanje), str. 1-44; Duhovne vježbe, str. 45-117; Duhovni dnevnik, str. 119-140; Konstitucije Družbe Isusove, str. 141-196; Pisma, str. 197-212; Misli, str. 213-218; Ratio studiorum, str. 219-234. Predgovor je napisalo više auktora, među njima i Zoran Đinđić, koji je s Frankfurtskoga sajma i donio neke od tih knjiga i ponudio ih izdavaču s riječima da će ići “kȏ halva“. Informaciju dugujem p. Vladimiru Horvatu, D.I. (3. 4. 2006.).
[7] Ignacije, str. 16.
[8] V. Horvat [1935.-2019.], „Isusovački jubileji u godini 2006.“, u: D. Majić (ur.), Kalendar spomenica 2006., Savski Nart, 2005., str. 77-82.
[9] G. Schurhammer, S. Francesco Saverio S. J., l’Apostolo dell’Oriente, Venezia, 1923., str. 30.
[10] Informaciju sam čuo od nekih isusovaca, a točnije se nalazi u: Načela jezuita, Beograd, 1990., str. 203: Isabela Roser „godine 1543, već kao udovica, došla je u Rim i položila je zavjete pod vodstvom sv. Ignacija 25. XII. 1545. Izabela se 1547. vratila u Barcelonu i stupila u samostan naše Gospe od Jeruzalema koji se držao franjevačkog pravila, gdje je i sveto umrla“.
[11] G. De Rosa, Gesuiti, Roma, 2006., str. 41-42.
[12] Isusovci i hrvatska kultura, str. 23.
[13] „Ignazio de Loyola, santo“, u: Bibliotheca Sanctorum, VII., str. 674-705.
[14] Ondje, str. 689.
[15] Annuario Pontificio, 2025., str. 1626.
Izvor: Crkva na kamenu
