MOSTAR – Na Čistu srijedu, 1. ožujka 2017., održana je korizmena obnova hercegovačkoga klera, dijecezanskoga i redovničkoga, u skladu s Isusovim zahtjevom iz Evanđelja toga dana: Mt 6,1-6.16-18 – o redovitoj molitvi, o nesebičnoj milostinji i o potrebi svakovrsna posta.
– Srednji čas izmoljen je u katedralnoj kripti sv. Josipa. Nagovor je izrekao don Đuro Bender, gradinski župnik i broćanski dekan. Ujedno je ponudio i svećenički ispit savjesti. Svima je ostavljena mogućnost sakramentne ispovijedi.
– Zajednički Križni put u katedrali predvodili su ovogodišnji đakoni don Marin Krešić i fra Augustin Čordaš.
– Koncelebriranu Misu vodio je biskup Ratko Perić. Uz napomenu trostrukoga evanđeoskog sadržaja molitve, milodara i posta biskup je u kratku nagovoru podsjetio i na potrebu trostruka odricanja od suđenja drugih da ne budemo i sami suđeni; post od ogovaranja ili iznošenja istine o drugima ali istine koja nije na čast bližnjima, te od klevetanja ili iznošenja neistine, što je više od zlogovora.
– U katedralnoj dvorani ponuđen je posni ručak, uz koji je bila prilika da svećenici odvoje milodar za katoličke misije.
Donosimo Dekanov nagovor i ispit savjesti:
NAGOVOR
Na početku, a i u cijeloj korizmi, proživljavat ćemo pojedine Isusove susrete s narodom, učiteljima Zakona, s farizejima i pismoznancima. Čut ćemo njegove božanske riječi upućene, ne nekomu tamo davno prije 2000 godina, ili danas nekomu drugomu, nego prvo upućene nama svećenicima – propovjednicima i tumačima te iste njegove riječi.
Ne gledajmo toliko u djela, riječi i ponašanje vjernika u župama nama povjerenima, nego gledajmo sebe i svoju nutrinu, pa se upitajmo gdje smo, tko smo i što smo osobno, gdje smo jedni prema drugima i prema Bogu. A možemo pogledati i redoslijedom: prema Bogu, prema sebi i prema drugomu.
Poziv. Zato ovo korizmeno vrijeme provedimo:
– u korisnu razmišljanju, posebno u dnevnom razmatranju;
– u molitvi liturgijskoj, Časoslovu i Euharistijskom klanjanju, također u krunici i u križnom putu;
– u pokorničkim djelima, tj. u korizmenom postu, ne samo u odricanju od hrane ili koje druge prakse, na pr. pušenja;
– u žrtvi: samosvladavanju, izbjegavanju ogovaranja ili poprijekom gledanju jednih na druge.
Budemo li tako činili, ne će izostati osoban boljitak i napredak duhovnoga pa, ako to bude volja Božja, i tjelesnoga zdravlja i života, jer duh se i tijelo potpomažu ili bore jedno protiv drugoga.
Smisao žrtve. Za što bolji početak, a i plodonosniji učinak korizmenog vremena može nam poslužiti misao koju pisac Poslanice Hebrejima primjenjuje na Isusa: Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: evo dolazim, Bože, vršiti volju tvoju (Hebr 10,8-9).
Mnogo smo puta čuli, pročitali, a isto tako i rekli vjernicima: Otac nebeski ni svoga Sina nije poštedio životnih nevolja, patnje, križa pa ni same smrti (Rim 8,32), jer želio je biti nama u svemu jednak osim u grijehu, pa zašto bismo mi bili svega toga pošteđeni. Kao što ćemo vjernicima govoriti, tako već sada sebi posvijestimo još i ove misli Poslanice Hebrejima: Poradi vašega odgajanja trpite. Bog s vama postupa kao sa sinovima: a ima li koji sin kojega otac stegom ne odgaja? Tjelesne smo oce imali odgojiteljima i poštovali ih. Pa nećemo li se kudikamo više podlagati Ocu duhova te živjeti? Oni su nas doista nešto malo dana stegom odgajali kako se njima činilo, a On – nama na korist, da postanemo sudionici njegove svetosti. Isprva se doduše čini da nijedno odgajanje nije radost, nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti (Hebr 12,7-11).
Uđimo s povjerenjem u ovo četrdeset-dnevno pokorničko vrijeme. Disciplinirajmo svoje tijelo postom i odustajanjem od onoga na što imamo pravo i što sebi možemo priuštiti. Često i rado upravimo svoj pogled i misli na Isusov 40-dnevni post, žrtvu i molitvu u pustinji. Ali učinimo to onako kako nam kaže Evanđelje Čiste srijede: Pazi kako postiš… pazi kako moliš… Jer Otac tvoj koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti (Mt 6,1-6.16-18).
Ispravna nakana. Žrtva i post nisu radi drugih – da bi nas drugi vidjeli i hvalili – nego radi nas. Post i žrtva jesu jedan od načina na koji Bogu i sebi pokazujemo da nam je stalo do spasenja duše te do prijateljstva i povezanosti s Bogom. Odvraćajući pogled od stvari ovoga svijeta možemo se bolje usredotočiti na Krista. Netko reče: Post nije primoravanje Boga da ispuni naše želje. Post mijenja nas, a ne Boga. Post i žrtva ne smiju biti način na koji ćemo sebe prikazati duhovnijima i boljima od drugih. Korizmena žrtva donijet će duhovnu korist samo ako bude dragovoljna, ponizna, iskrena i radosna. S pravom nakanom da se svidimo Bogu kako Bog želi. Inače može biti trud uzalud, ili “već primljena plaća”.
Velike odluke – mali rezultati. Puno je osoba koje u korizmu uđu s velikim odlukama izbjegavanja i odustajanja od pojedinih jela, pića, malih i velikih ekrana… a onda ubrzo posustanu i lako odustanu. Tijelo traži svoje, na što je priviklo, i buni se protiv novih odluka i ustaje protiv duha. Vjerujem da smo više puta čuli takve primjere, a možda smo i sami upadali u takvu zamku kojom Zli pokušava obezvrijediti smisao pokore i žrtve, pa čak i radosna slušanja riječi Božje i ustrajna hoda za Gospodinom koji nam kaže: Primjer sam vam dao… (Iv 13,15); Hajdete za mnom (Mk 1,17); I bit ćete sa mnom (Iv 12,26).
Neprevarljivi Isus – prevarljivi ljudi. Poslije četrdeset-dnevnog osobnog pokorničkog i molitvenog hoda, Isus se otkrivao narodu u propovjedničkom životu. Narod je sve više išao za njim, jer ga je privlačila njegova jednostavnost u govoru, spremnost na molitvu kao i objava Očeve ljubavi, milosrđa i praštanja. Uvijek ga je silno mnoštvo naroda pratilo, ne samo da ga čuju, vide ili dotaknu, nego i zato jer su mislili da je on njihov očekivani osloboditelj od zemaljskoga ropstva i podjarmljenosti rimskom imperiju – vlasti. A prevarili su se, kao što su se mnogi prevarili prije njih kada su stvarali svoga boga na svoju sliku i priliku ili svoje bogove mimo Boga jedinoga, ili kao što su se prevarili i Pilat i Herod i Juda i mnogi drugi kroz povijest Crkve sve do naših dana. Takvima povijest nije dala pravo, već njihovim žrtvama.
Sjetimo se samo bl. Alojzija Stepinca te desetaka i stotina tisuća nevinih žrtava Hrvata i Hrvatica na kraju i poslije Drugoga svjetskog rata. Isto tako povijest će dati pravo i današnjim tisućama nevinih žrtava ubijenih širom svijeta, kao i tolikim prognanicima i izbjeglicama koji pred strahom za svoj život napuštaju svoje domove i odlaze u neizvjesnost. A nas će povijest prosuđivati prema onome što im činimo ili ne činimo.
Isus nudi više od materijalnoga. Dok je u Isusa bilo, recimo tako, hrane i čudesnih ozdravljenja od raznih bolesti, narod je hrlio za Njim. A kada je Isus počeo prekoravati nevaljalštine i površnosti duha, spočitavajući mnogima puku radoznalost i želju za materijalnošću: Jeli ste i nasitili ste se…! (Iv 6,26), jedni su počeli odustajati, a drugi su počeli prigovarati: A mi se nadasmo…, a mi vjerovasmo…, a mi očekivasmo da je on onaj koji ima doći… (Lk 24, posebno redak 21.). Jedni rekoše: Tvrda je ta besjeda, tko je može slušati…! (Iv 6,60) i odoše za svojim poslom.
U nekom samarijskom selu ne htjedoše ga ni primiti, a kamo li poslušati (Lk 9, 53), a neki ga čak zamoliše da ode iz njihova kraja/zavičaja (Mt 8,34). Onaj mladić kojemu Isus reče: Ako želiš biti savršen: idi prodaj sve i podaj siromasima, pa onda dođi i slijedi me i imat ćeš blago na nebu…! ne posluša njegova savjeta, nego ode žalostan jer imaše silno velik imetak (Mt 19,21-21).
Tako je to, ili slično je to kroz svu ljudsku povijest. Mnoge stvari, a nekada i samo jedna jedina, priječi dolazak k Isusu, ili priječi hod u pronalaženju puta duhovnosti. Nekomu su zatvorene, ne samo tjelesne već i duhovne oči, a nekomu i uši, pa ne čuje i ne vidi. Bolje je reći: ne želi ni čuti, a ne želi ni vidjeti. Zato je prorok već u Starom Zavjetu napadao i osporavao vrijednost klanjanja idolima govoreći: Oči imaju a ne vide, uši imaju a ne čuju, noge imaju a ne hodaju, ruke imaju a ne hvataju. Takvi su i oni koji ih napraviše…!(Ps 115).
Promašena korizma. I mi ljudi današnjice, više puta skupa a i pojedinačno, nalik smo takvima. Gledamo a ne vidimo, slušamo a ne čujemo, tobože idemo a zapravo stojimo i ne mičemo se… O rukama za dobra djela da i ne govorimo. Ruke su nam često zatvorene, stisnute, prekrižene na grudima ili sakrivene u džepovima.
Pojedinci, dok se u korizmi nečega odriču, računaju kako će im poslije korizme sve to dobro doći – jer to im je kao neka ušteđevina – kao ono životno osiguranje. Zaboravljaju da to čega su se odrekli nije njihovo, jer to treba drugomu darovati; slično našemu daru što ga darujemo na početku korizme za misionare i pojedine misijske potrebe.
Potrebno je na sebe primijeniti ono što znamo reći vjernicima: mnogi vape, mole i čekaju upravo vas i vašu materijalnu i novčanu pomoć. A mi recimo: upravo nas i našu materijalnu i novčanu pomoć. Korisno je i potrebno pomoliti se za druge i sjetiti se vjernika u sv. Misi. Ali ne zaboravimo riječi apostola Jakova: Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: “Hajdete u miru, grijte se i sitite”, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi (Jak 2,14-17).
U Godini milosrđa pozivali smo vjernike na duhovna i tjelesna djela milosrđa i rado smo im govorili da to ne zaborave, a većina ih ne će ni zaboraviti. Vjernici su to više puta potvrdili i potvrđuju kroz razne župne i biskupijske humanitarne – karitativne aktivnosti. A jesmo li to sebi posvijestili, u pamet i u dušu usadili, ili je taj govor o djelima milosrđa samo bio, prošao i nestao.
Vjerujmo Evanđelju! U svakodnevnim potrebnim i nepotrebnim stvarima i mi, kao i vjernici kojima s propovjedaonica prigovaramo i korimo ih zbog nekih nevaljalština, imamo vremena i sluha, pa i novca za sve drugo samo ne za ono što je potrebno. I mi svećenici kao i pojedini vjernici zaboravljamo da to ne siti i ne smiruje duh, već izgladnjuje, umara i upropašćuje duh, a nerijetko i tijelo. Upravo zato Isus je govorio ondašnjim slušateljima, a po svojoj riječi govori danas i nama svećenicima: Obratite se i vjerujte Evanđelju! Jer što koristi čovjeku da cijeli svijet stekne, a duši svojoj naudi?!
Završimo mišlju na carinika koji, stojeći u hramu, ne diže glave prema svetištu već skrušeno govori: Bože, milostiv budi meni grješniku! I opravdan se vratio kući.
ISPIT SAVJESTI
Poslije slušanja riječi Božje osvrnimo se kratko na svoj duhovni život od posljednje ispovijedi i pogledajmo čime smo Boga i bližnjega uvrijedili i svoju dušu ogriješili.
Odnos prema Bogu: slavljenje i poštovanje Boga, klanjanje i zahvaljivanje Bogu na svakom njegovu daru, ugodnom a nekad nama i neugodnom (a sve je to za naše dobro i rast u vjeri…). Slažem li se s voljom Božjom, planovima Božjim? Čuvam li milosti Božje? Idem li rado s Isusom i za Isusom, njegovim putom ili svojim stranputicama? Molim li u ime Crkve i za Crkvu: Časoslov? Prikazujem li Euharistijsko klanjanje za duhovna zvanja? Molim li prije i poslije sv. Mise? Jesam li bio rastresen i površan u molitvi i slavlju Euharistije?
Odnos prema bližnjemu: ljubav prema bližnjemu, kolegi svećeniku, župljanima, svojoj rodbini (ocu i majci: bilo živima ili pokojnima), starima i bolesnima (molim li za njih, posjećujem li redovito i ispovijedam li rado bolesnike – imam li vremena za njih?). Kakav sam vjeroučenicima i mladeži? Nastojim li biti i jesam li im učitelj duhovnosti, prijatelj koji za njih uvijek i na svakom mjestu ima vremena? Znam li ih i želim li ih rado poslušati, s njima se družiti u duhovnim razgovorima? Ili besposličarim? Kakav sam prema svim župljanima, pa i onima koji me katkada uvrijede jer im nisam ispunio želje i očekivanja? Sedam glavnih grijeha, a posebno oholost i škrtost? Duhovna i tjelesna djela milosrđa?
Odnos prema sebi: Jesam li na bilo koji način kao svećenik dao loš primjer ili bio uzrok sablazni vjerniku ili bilo kojemu čovjeku? Jesam li gubio vrijeme gledajući televizor, prateći razne nepotrebne emisije i bezvezne filmove…?
Jesam li bio milosrdan prema sebi i svojim slabostima, a strog prema drugima? Jesam li pazio na svoje zdravlje u jelu i pilu, u radu i odmoru, ljenčario, hranio oči, dušu i pamet neprimjerenim sadržajem na Internetu, TV?
Jesam li se srdio, ljutio, živcirao, pričao dvolične šale?
Neka nam svima Bog pomogne u dobru, a slabosti nam milostivo oprosti!
Izvor: Crkva na kamenu/KIUM
