POSUŠJE – Posuški župnik i dekan fra Mladen Vukšić u ovogodišnjem mjesecu listopadu organizira pet predavanja svakoga ponedjeljka navečer u 19.00 sati. U prvom redu za mlade, ali i za sve koji se žele bolje upoznati s izabranom aktualnom temom. Za ponedjeljak 3. listopada pozvan je biskup Ratko Perić, koji je govorio na temu: “Blaženi Stepinac – progonjen zbog pravednosti”. Više stotina vjernika pratilo je u prostranoj crkvenoj kripti predavanje, koje je trajalo više od sat vremena. Fra Mladen je na početku pozdravio predavača i slušatelje. Članovi su Frame otvorili večer pjesmom.
Biskup je počeo kratkim životopisom blaženoga Stepinca (1898.-1960.) navodeći da se kardinal Stepinac već 18 godina liturgijski štuje kao Blaženik i Mučenik. Razlika između Blaženika i Svetca nije u stupnju svetosti, jer je svetost pred Bogom cjelovita, potpuna, savršena: ništa joj se ne može ni dodati ni oduzeti. Nego je razlika, prvo, u našem vjerničkom pristupu. Po odredbi pape Urbana VIII. iz 1642. godine, Blaženik se štuje ograničeno, na području neke biskupije, redovničke zajednice, kraja ili Biskupske konferencije, a Svetac se časti na području cijele Crkve. Štuje se stupnjem spomendana, blagdana ili svetkovine. Časti se kao zapovijedan ili neobvezan blagdan. A, drugo, Crkva je strpljiva, ima vremena i moli Boga da počasti slugu svoga uzdignućem na čast oltara. Zato je određeno da se nakon beatifikacije čeka čudo od Boga. Čudo fizičkoga reda, redovito se radi o ozdravljenju od neizlječive bolesti. Čak ni to nije bitno, jer Papa može dispenzirati od toga čuda, kao što je, na primjer, papa Franjo dispenzirao od čuda u procesu kanonizacije pape Ivana XXIII. prošle godine. Razlog je, dakle, uglavnom pastoralni, a ne neki teološki motiv sumnje u svetost Blaženika ili Mučenika. Crkva gleda i na prikladan trenutak, ne iz oportunizma, nego iz opreza da u društvu i u ljudskim odnosima ne bude veće štete nego koristi.
Postoji slučaj Inocenta XI. (1611.-1689.), pape (1676.-1689.), kojemu je proces otvoren 1691. godine. Francuska je izrazila protimbu 1744. i sve stajalo dvjesta godina, do 1944., kada je postupak ponovo otvoren i papa Pio XII. godine 1956. proglasio Inocenta XI. blaženim! Proces je trajao i stajao ravnih 247 godina! Crkvi se ne žuri! Po sebi, Papa bi mogao dokinuti stupanj beatifikacije i odmah nekoga kandidata kanonizirati, kako je i bilo sve do 17. stoljeća, i kakav je običaj danas u Pravoslavnoj Crkvi.
Biskup je u predavanju naveo više činjenica u razdoblju između 1918., kada je došlo do ujedinjenja više naroda na slavenskom Jugu u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, a od 1929. nazvanu Jugoslavijom, sve pod vodstvom kraljevske dinastije Karađorđevića i premoći srbijanskih političara, i 1941. godine, kada se ta tvorevina raspala. Taj 23-godišnji period obilježen je i pravnim nasiljem: Vidovdanski ustav 1921., Šestosiječanjska diktatura 1929., Oktroirani ili nametnuti ustav 1931. i mnoštvo konkretnih zakona, kao i stvarnim nasiljem počevši od prozelitizma do premlaćivanja i ubijanja pojedinih hrvatskih uglednika.
Ne može se promatrati 1941. kao početna godina svega zla. Ona se zametnula 1918. i razvijala svake daljnje godine u kojoj je vladalo nasilje i teror.
Godine 1998., kada je Stepinac proglašen blaženim, u Italiji je objavljena knjiga o Stepincu pod naslovom:L’Arcivescovo del genocidio (Nadbiskup genocida), koju je sastavio M. A. Rivelli u izdavačkoj kući koja se zove “Kaos” u Milanu, na 290 stranica. Auktor, koji je doktorirao o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, hvali se da je u knjizi o Stepincu iznio na vidjelo dokumentarnu žetvu koja je bila desetljećima skrivana o genocidu za NDH, gdje je sudjelovao katolički kler sa zagrebačkim nadbiskupom Stepincem na čelu. Hipoteze i antiteze koje su ravne imenu izdavačke kuće: Kaos! Pravi pravcati kaos. Naslušali smo se takvih kaosa iz 45-godišnjega sustava preko raznih sredstava priopćivanja po svijetu! Ta je kaotična knjiga prevedena na srpski, objavljena na ćirilici u Nikšiću 1999. na 270 stranica. Na tu je knjigu reagirao msgr. Juraj Batelja, postulator Stepinčeva postupka, svojom knjigom pobijajući auktorovu tezu po tezu: Rivelijeva zavjera laži. Blaženi Alojzije Stepinac i Srpska Pravoslavna Crkva, 2. izdanje, Zagreb, 2015., 404 stranice.
Na kraju Biskup je sažeo i obrazložio u pet točaka Stepinčevo svjedočanstvo:
– Čovjek duboke vjere i crkvenosti.
– Zaštitnik siromaha i obespravljenih.
– Progonjen zbog svoje vjere.
– Progonjen zbog domoljublja.
– Kršćanski odnos prema progoniteljima. Dok je najviše trpio u tamnici i zatočeništvu, blaženi je Alojzije isticao: “I komunisti su naša braća, mi ih moramo ljubiti.” Pred kraj života više je puta slavio sv. Misu za one koji su ga nedužna osudili. Hrvatska kiparica Mila Wood, koja je to čula iz Stepinčevih usta, napisala je o tome pismo predsjedniku i ovako zaključila: “Ovo vam javljam, gospodine Maršale, sa željom da vam molitva našega kardinala zaista donese blagoslov.” Nadbiskup je upozoravao sve progonitelje kako se uzalud Bogu protive, na svoju štetu gaze ljudska prava i kako će na kraju povijest izreći svoj pravedan sud.
Izvor: Crkva na kamenu/KIUM
