ULOG – Filijalnu crkvicu sv. Joakima i sv. Ane, Gospinih roditelja, podignutu 1937. u Ulogu, blagoslovio je biskup Mišić sutradan po Maloj Gospi. U ratu i poraću doživjela oštećenja i pretvorena u skladište. Fra Grga Martić, nevesinjski župnik, popravio ju je 1973. i vratio u život i liturgijsku uporabu. Dočekala je i posljednji rat 1991.-1995. i temeljitu obnovu 2017. pod vodstvom sadašnjega nevesinjskog župnika don Ante Luburića, i Pere Šarića i njegovih radnika iz Mostara. Crkva je temeljito obnovljena i uređena i iznutra i izvana.
Župnik je ove godine pozvao biskupa Ratka Perića da predvodi Misno slavlje, a o slavlju je obavijestio i svećenike župa u kojima sada žive nekadašnji župljani župe Nevesinje ili planištari i njihovi potomci koji su odlazili na Planinu na prostore nevesinjske župe i pomagali bilo darom zemljišta bilo radom na samoj crkvi.
Vrijeme: dok je u Mostaru i dolini Neretve bio prolom oblaka, u Ulogu se tražila hladovina od sunca koje je upeklo s ljetnom temperaturom. Prema onima koji znaju procijeniti broj naroda, bilo je oko 500 vjernika, koji su došli što autobusima, što osobnim automobilima.
Dvadesetak minuta prije sv. Mise, zakazane u 11 sati, hodočasnici su pristupali sakramentu sv. ispovijedi, a župnik je predvodio molitve u čast sv. Ane i sv. Joakima.
U početku Misnoga slavlja don Ante je kratko podsjetio na osamdeset-godišnju povijest crkve, pozdravio biskupa, svećenike, župljane i sve hodočasnike. Oko oltara bila su i dvojica novih bogoslova, Marko i Zvonimir, koji su nedavno maturirali na zadarskoj Nadbiskupskoj gimnaziji.
Među oglasima, koje je na svršetku sv. Mise izrekao, župnik je pozvao vjernike na proslavu Velike Gospe u Nevesinju u nadi da će crkva biti dovršena, u kojoj će biti posvećen oltar.
Nakon sv. Mise čula se mladenačka pjesma pred crkvom, i kolo se zaigralo, a onda se otvorili paketi i boce i nazdravljalo. Najljepše je bilo vidjeti Šutale iz Boljuni koji su na travu postavili pravu siniju i druge domaće izrađevine koje su bile u uporabi u Planini u ono doba: šćemlije, bukare, kotao s ćusegijom i mašama, a onda: sir iz mijeha, domaći pršut, kruh ispod sača, lozovača, vino… Nazdravlje vam bilo kada ste tako uspješno obnovili uspomene planištarskoga života!
Ovdje prenosimo pozdravni govor župnika don Ante Luburića:
Gospodine Biskupe, svećenici koncelebranti, dragi župljani i hodočasnici!
Evo nas i ove godine zajedno, okupljenih uz našega Pastira oko ove crkve, koju naši časni prethodnici prije 80 godina u čast sv. roditelja Ane i Joakima podigoše, da na njihov blagdan Bogu zahvalimo za velika dobročinstva kojima nas u životu obdaruje i da molimo Njegov blagoslov za sve svoje potrebe.
Trojednom Bogu: Ocu, Sinu i Duhu Svetom kao i svetim roditeljima Gospinim, Joakimu i Ani, velika je radost kada se u ljubavi sastajemo da Boga raskajana srca slavimo i Njegove svece častimo, kao što sada i ovdje želimo – čast i hvalu Bogu dati! Neka im je sada na početku liturgijskog slavlja poseban pozdrav i poklon!
Moj pozdrav, osobni i u ime vas okupljenih ide i našem biskupu Ratku, pastiru ove mjesne Crkve. Oče Biskupe, ovdje ste na isti blagdan bili 2009. – prije osam godina. Ovu godinu niste propustili s razloga što želimo obilježiti 80-godina od dovršenja, blagoslova i, vjerojatno, prvoga pohoda jednoga biskupa ovomu mjestu, 9. rujna 1937.
Ulog/Gornja Neretva – Nakon što je na Morinama, 1912. godine, podignuta crkva sv. Ilije, koju je su pod vodstvom župnika fra Ambre Mišetića gradili Jozo i Vidoje Vujinović,[1] rodila se ideja da se i ovdje u Borču, u gornjem toku Neretve, također s većim brojem katolika, izgradi slična crkva. Tako je u selu Klinji, gdje je bilo dosta katoličkoga svijeta, još prije Prvoga svjetskog rata bila određena i lokacija za crkvu – kod same žandarske kasarne.[2] U vlasništvu Katoličke Crkve – s mjestom određenim za gradnju crkve – bila su 4 dunuma zemljišta. Odmah se potom, prema projektu poznatog arhitekta Miroslava F. Loose[3], počelo s radovima na crkvi u čast sv. Petra, uz financijsku pomoć mjesnoga katolika Nikole Vuletića, kneza iz Cerove.[4] Biskupski je ordinarijat iz Mostara pozdravio takvu odluku i najavio blagoslov temeljnoga kamena, a 6. prosinca 1913. izdao i potrebnu dozvolu za gradnju crkve.[5] Međutim, gomile kamena pripremljena za gradnju – zbog početka Prvoga svjetskog rata – ostale su napuštene, a crkva neizgrađena.[6] Ovdašnji katolički puk nije ni slutio da će proći više od 20 godina da taj dio župe ugleda svoju crkvu. Međutim, po svršetku rata zacrtani je plan preinačen – politika nije dala da se crkva gradi u Klinji![7]
A koliko je u ovome kraju bila brojna katolička zajednica, govori nam i podatak da su godine 1929. ovdašnji katolici, predvođeni Vidom Vuletićem i Stojanom Marićem, predstavnicima 36 katoličkih kućanstava Gornje Neretve, od mjesnoga biskupa zatražili i utemeljenje zasebne župe u koju bi se ubrajala sva naselja Borča (Cerova, Jablanići, Kladovo Polje, Klinja, Kovačići, Obadi, Obalj, Obrnja, Tomišlje, Ulog…), zajedno s mjestom Kalinovikom, u kojem su tada živjele katoličke obitelji Kristović, Mära, Modrijan, Pažin, Vuletić, Woraček, kao i u obližnjem Bukovu Dolu – Krešići i Prkačini.[8]
Zbog nemogućnosti gradnje crkve u Klinji, mjesni su katolici, s crkvenim vlastima, odlučili da se crkva podigne u Ulogu, i to na Lučinama.[9]
Ulog je u to vrijeme bio sjedište kotarske ispostave, s osnovnom školom i žandarskom postajom. I crkva je konačno, za župnikovanja fra Božidara Ćorića (1926.-1938.), god. 1937. Izgrađena ovdje u Ulogu.
Glavni organizator izgradnje ove crkve bio je Ivan Šutalo Bojić, kasniji knez općine.[10] Crkva je posvećena sv. Ani, majci Blažene Djevice Marije[11], za čiju je svetkovinu svake godine u srpnju bilo upriličeno svečano Misno slavlje i okupljanje vjernika sa svih strana. Danas se redovito uz ime sv. Ane spominje i njezin muž sv. Joakim.
Miran život Hrvata katolika na ovim stranama potrajao je nepunih 5 godina. Ovdje su živjele brojne obitelji Baketa, Batina, Bogdanovića, Konjevoda, Kuzmana, Marčinka, Marića, Papaca, Previšića, Pažina, Raguža, Šutala, Vuletića, kao i obitelji Bilić, Polyak, Klimek, Telar i Valadžić. A već je 1941. počeo Drugi svjetski rat i strašna stradanja zbog kojih u nekim obiteljima nitko nije preživio.
Godina 1942. ubijeno je i nestalo mnogo župljana, među kojima i tek rođena djeca. Mnogi od preživjelih, kao i njihovi potomci, osim u južnim krajevima Hercegovine, raselili su se po svijetu, ali stari kraj, svoju crkvu te groblja i grobišta ne zaboravljaju, o čemu najbolje svjedoči okupljanje svake godine više stotina vjernika i hodočasnika sa svih strana, potomaka spomenutih obitelji.
Uza stradanje katolika, kojih je tih godina u ovom kraju gotovo potpuno nestalo, teško je stradala i crkva sv. Ane, koja je tako stajala do 1973., kada se tadašnji nevesinjski župnik fra Grga Martić zauzeo za njezinu obnovu.[12]
Prije točno 80 godina ondašnji biskup Alojzije Mišić pohodio je Ulog, blagoslovio novosagrađenu crkvu i podijelio sv. krizmu mladeži.[13]
I još je jedna poveznica u pohodima Ulogu ondašnjega i sadašnjega biskupa. I biskup Mišić i sadašnji biskup Perić pohodili su ovo mjesto u svojoj 25. godini biskupske službe.
Ova je dakle godina, oče Biskupe, srebrena-jubilejska Vašega biskupskog služenja Bogu i Crkvi u Hercegovini. Neka zagovorom sv. Ane i sv. Joakima dobri Bog izlijeva svoj obilan blagoslov na Vas i na sve koji su povjereni Vašoj pastirskoj brizi. A ovaj naš rad, dan i događaj neka bude i naš skroman dar Vama u ovoj Vašoj jubilejskoj godini!
Hvala radnicima, predvođenim Perom Šarićem, za njihov trud i proliven znoj u obavljanju poslova: na zvonu i preslici, na krovnom limu, unutarnjoj i vanjskoj fasadi, izmjeni vrata, izradi staze i zaštitna zida oko crkve, izradi vanjskog oltarišta i čišćenju dvorišta. Hvala svima koji su ove radove do sada novčano pomogli i koji to kane učiniti na čast svetih Gospinih Roditelja.
Kao što je Gospa pohrlila iz Nazareta u Gorje Judejsko (usp. Lk 1,39), neka tako i naše djevojke i žene, s mladićima i muževima, hodočaste u ovo Gorje Uloško i dožive uslišanje svojih molitava i zavjeta za sretniju budućnost potomaka!
Oče Biskupe, i ove godine liturgijskom slavlju pridružio se i nemalen broj svećenika, koje bratski pozdravljam:
– don Ivu Šutala, biskupskog vikara za Trebinjsku biskupiju i katedralnoga župnika u Trebinju;
– don Rajka Markovića, župnika i dekana stolačkoga;
– don Vinka Raguža, župnika u Dračevu, neizostavna uloškog hodočasnika;
– don Antuna Pavlovića, župnika i upravitelja svetišta „Kraljice mira“ u Hrasnu;
– don Milenka Krešića, profesora na Teologiji u Sarajevu;
– don Tihomira Šutala, Stočanina, salezijanca;
– don Peru Miličevića, tajnika Biskupova;
– don Iliju Petkovića, ml., katedralnog župnog vikara.
Pozdrav i dobrodošlica i gosp. Draganu Matijeviću, konzulu-savjetniku u Generalnom konzulatu R. Hrvatske u Mostaru.
Uđimo svi zajedno danas u duhu u malu nazaretsku kuću sv. Joakima i Ane, i nastojmo čuti njihovu kćer Mariju dok Anđelu odgovara svoj veliki: „Evo me, Bože, neka mi bude po tvojoj riječi!“
U ovoj sv. Misi molimo:
– za sve današnje hodočasnike, da im Bog usliši njihove nesebične zavjete;
– za sve bračne parove i obitelji naše, da žive po kršćanskim načelima;
– za kršćansku hrabrost i jakost duha i zajedništvo našega naroda:
– da poradimo na istini da nam se u svoj svojoj cjelovitosti otkrije;
– molimo za sve koji u ratnim vremenima na ovim prostorima stradaše;
– molimo i za sve mučitelje da im se Bog u svome milosrđu smiluje.
Evo, oče Biskupe i braćo misnici, samo maloga dijela potreba i nakana za koje želimo Boga moliti u ovoj današnjoj sv. Misi.
[1] Moja Sjećanja (Ilija Martić), Dumo i njegov narod, 1979., str. 29.
[2] J. Papac, Sijećanja i zapažanja iz mog rodnog kraja, u: Vjesnik Župe Hrasno, br. 7, 1968., str. 14.
[3] O Miroslavu F. Loosi vidi: Karlo Drago Miletić, Veliki graditelj Miroslav Loose, Mostar 2001.
[4] ABOM, godište 1913., 8. kolovoza, br. 520
[5] ABOM, godište 1913., 2. prosinca, br. 774
[6] Dumo i njegov narod, br. 7-1968. i br. 26-1979.
[7] ABOM, godište 1925., 20. siječnja, br. 181, ABOM, godište 1925., 22. lipnja, br. 827
[8] ABOM, godište 1929., 24. siječnja, br. 264
[9] ABOM, godište 1934., 14. rujna, br. 1264
[10] Zapis na spomen-ploči u crkvi u Ulogu
[11] ABOM, godište 1938., 4. ožujka, br. 513.
[12] ABOM, godište 1974., 1. svibnja, br. 425.
[13] Biskup Mišić o pohodu župi Nevesinje, Kronika Biskupije (1912.-1942., I. dio), str. 281-282.
U Ulogu, nevesinjskoj filijali, na svetkovinu svete Ane i svetoga Joakima, roditelja Blažene Gospe, u srijedu, 26. srpnja 2017. slavljena je sv. Euharistijska žrtva koju je predvodio biskup Ratko Perić i izgovorio ovu propovijed:
Slava i dika Trojedinom Bogu na visinama!
Iskren čin štovanja Gospinim roditeljima sv. Ani i sv. Joakimu, napose naše nadštovanje najuzvišenijoj između svih žena, svetaca i svetica i anđela Božjih, Blaženoj Djevici Mariji, Majci Isusovoj!
Dragi župniče don Ante, braćo sumisnici, bogoljubni hodočasnici, štovatelji sv. Ane i sv. Joakima!
U Kronici Biskupije, str. 282-282a, biskup Alojzije Mišić ostavio nam je ovu bilješku koju ovdje prilagođujemo:
U Ulogu, 9. rujna 1937., blagoslovio sam solidno novosagrađenu katoličku crkvu. Duga oko 15 metara, široka 7. Solidno od kamena. Pravoslavna je crkva na jednom brijegu, s lijeve strane Neretve, isto i muslimanska džamija. Katolička je crkva napravljena na desnoj strani Neretve naspram pravoslavnoj, na poravanku većega brda. Iza sv. Mise i blagoslova crkvice bio je zajednički objed na travi. Kod objeda bilo nas je sigurno 200 duša – Uložana. Kod objeda bilo je katolika, pravoslavaca, muslimana. Biskup je održao pod sv. Misom propovijed i pod objedom govor, gdje je iznosio potrebe sloge i građanske snošljivosti, a pobijao strasti, mržnju i nasrtanje jednih protiv drugih. Ovo je bilo nužno, veli biskup Mišić, jer su političari, kojima ide u račun na razne hiljade tiskanih letaka huškanjem žive riječi, na sve moguće načine poticali i bunili pravoslavce protiv Katoličke Crkve (vrijeme Konkordata).
Dosta katolika ostalo je doma. Nisu došli na zbor, na sv. Misu ni na sv. krizmu. Upozorili su i Biskupa da ne smije doći. Međutim, sv. stvar, spas duša katolicima u dijaspori tražila je, mora se doći, mora se u interesu sv. vjere ohrabriti katolike da ne klonu duhom i da se ohrabre, da se ne boje. Biskup je i došao bez obzira na grožnje i zastrašivanje.
Smjelost, nebojazan Biskupa koristila je. Katolici su dobili ohrabrenje, osokolili se; ojačali; protivnici pokunjili, tako je prošlo, Bog dao dobro. Radi ovoga Biskup je na zboru kod ručka hrabrio katolike, pohvalio snošljivost pravoslavaca i muslimana, svima preporučio bratstvo i slogu što je na mnoge vrlo ugodno djelovalo. U Ulogu je krizmano 60 vjernika.
Ulog je daleko od Nevesinja 45 kilometara. Broji nekih 3000 duša muslimanskih, pravoslavnih oko 2000, katolika 230. Katolici oko Uloga proljeti dođu, jeseni odu sa stokom otkuda su i došli. Kao svakogodišnji stajari, privikli se na klimu i okolicu Uloga, tu onda pojedini ostaju, zimuju, dok napokon potpuno ne ostanu ondje. Katolici oko Uloga doseljenici su iz Neuma, Gradca, stolačka okolica – tako biskup Mišić prije ravnih 80 godina.
Bila su to sva ona prezimena kako ih je župnik naveo u svome pozdravu.
Zašto sv. Ana? – Jedan je vanjski razlog i u tome što je to ljetni blagdan kada su planištari u planini s brojnim sezonskim čuvarima sitne i krupne stoke. Kao što je usred vrela ljeta crkveno slavlje sv. Ilije na Morinama odjekivalo pjesmom i veseljem, kao što je cijela župa Nevesinje posvećena svetkovini Velike Gospe u sredini kolovoza, a filijale Foča Presvetomu Srcu Isusovu od 1914. (a Čajniče sv. Benediktu, u srpnju, od 80-ih godina prošloga stoljeća), tako je i sv. Ana i sv. Joakim u Ulogu. I evo, Bogu hvala, nije se prestalo s tim svetkovanjem. I želimo nastaviti dokle ima žive duše katoličke i dok ima grobišta i spomenika našim starim pradjedovima i prabakama. Od 2010. don Ante Luburić, nevesinjski župnik, organizira svečana slavlja u svim ovim spomenutim mjestima. Hvala mu na tome liturgijskom i crkvenom pastirstvu i hvala svima vama koji se ovako poletno odazivate i pobožno sudjelujete.
Više od ljetnoga razloga, motiv sv. Ane i njezina muža Joakima jest u tome što je to obiteljski blagdan. Sv. Ana pomaže članovima obitelji: žene nerotkinje njoj se utječu u zagovor da im Bog dadne od srca poroda, a majke s brojnom djecom zovu je u pomoć da odgoje sinove i kćeri kako Bog zapovijeda. Tako, ovu sv. Misu, Isusovu nekrvnu žrtvu, prikazujemo na slavu svemogućega Boga, u čast Gospinih roditelja sv. Ane i sv. Joakima, da usliši sve naše opravdane zavjete i molbe.
Dvije svete rođakinje sa dva sveta sina. U vrijeme navještenja u Nazaretu, čim je Marija od anđela Gabrijela razumjela preradosnu vijest da je njezina „rođakinja Elizabeta“ začela i da je njoj, nerotkinjom prozvanoj, „ovo šesti mjesec“ trudnoće sa sinom Ivanom, odmah se začešljala, obula i obukla te dala na put, sa Sinom Božjim pod srcem, u grad Aim Karim, u Judejsko Gorje, oko 120 km, da bude pri ruci rodici i rodilji Elizabeti u njezinim danima blagoslovljena poroda. Ove su dvije rođakinje, Marija i Elizabeta, u službi novoga života: mlada djevica Marija otajstveno začinje Sina Božjega, Isusa Krista, zasjenjenjem Duha Svetoga, a stara Elizabeta, Zaharijina supruga, čudesno začinje Ivana, preteču Isusova i u životu i u smrti. Kada Elizabeta začu Marijin pozdrav na kućnome pragu, u utrobi joj zaigra 6-mjesečni Ivan i nadahnuta Duhom Božjim izreče divne riječi koje mi izgovaramo toliko puta svaki dan: „Blagoslovljena ti među ženama, i blagoslovljen plod utrobe tvoje!… Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina“ (Lk 1,39-5). Nisu ove dvije rođakinje samo u službi tjelesnoga života novih bića, nego su i u službi vjere koja donosi spasenje.
Dvije svete sestre sa dva sina. Pod Isusovim križem na Kalvariji stajaše Isusova majka Marija i „majka sinova Zebedejevih“ (Mt 27,56), tj. „Saloma“ (Mk 15,40), odnosno „sestra njegove majke“ (Iv 19,25). Nije joj Saloma, očito, sestra u pravom smislu riječi nego najbliža rođakinja, tj. od dvije sestre. Kao što je Marija prihvatila Elizabetina maloga Ivana nakon njegova rođenja u Aim Karimu, tako je sada, po Isusovoj riječi, Salomin Ivan, apostol, na Kalvariji prihvatio svoju tetku Mariju za svoju majku, po Isusovoj riječi. Iz ovoga evanđeoskog računanja, a uz pomoć crkvene predaje od II. stoljeća, dolazimo do spoznaje da su postojale tri sestre djevojke Židovke:
Ana Soba Mara
Ana su udala za Joakima Soba za nekog Betlehemca Mara također
Od te tri slavne sestre rodile su se tri još slavnije kćeri:
Ana je rodila Mariju Soba – Elizabetu Mara – Salomu
Od ove tri slavne kćeri rodila su se tri još slavnija sina:
Marija je rodila ISUSA Elizabeta Ivana Krstitelja Saloma Ivana ap.
Ova se tri slavna sina nisu ženila, nego su nam ostavila veliko duhovno blago: Isus otkupljenje i vječno spasenje; Ivan Krstitelj primjer i zagovor; Ivan apostol Evanđelje i još druge četiri knjige Novoga Zavjeta.
Strahote prošlosti. Naši su se stari planištari ovuda naseljevali i za turskoga „vakta“, i za austrijskoga doba, i za obiju Jugoslavija, a ponajmanje nakon što je nastupila demokracija. Mi se danas u ovoj sv. Misi u spomenu mrtvih sjećamo ne samo onih 40-ak osoba poginulih iz ovih mjesta u prvom ratnom vihoru 1942. godine; među njima sedmero iz triju obitelji Konjevoda, od kojih je šestero djece, koji su u siječnju 1942., prije 75 godina, u hladnoj Neretvi izgubili živote: dvomjesečna Monika, četverogodišnja Božica i petogodišnji Ilija, djeca Vidoja i Mitre; sedmomjesečna Cvija i četverogodišnji Tomislav, djeca Marka i Ivane; sedmomjesečni Ilija, Đurin sin, zajedno s 40-godišnjom majkom Katom (Konjevodi, Zagreb, 1991., str. 139). Njihova su imena upisana ne samo na ploči u kapelici, nego se pouzdano nadamo i molimo: i u knjizi života. Razumije se, uključujemo u ovu Isusovu žrtvu i sve druge žrtve koje pogiboše i nestaše za vrijeme i nakon II. svjetskog rata i za vrijeme svih sukoba koji su među skupinama i narodima izbijali i harali ovim prostorima.
Ratovi i nestanci. A ti su ratovi nemilice i kosili i nosili neprebrojne žrtve iz različitih vjerskih zajednica i nacionalnih društava. Ovi proplanci planina i zelene uvale, bujne trave i pasišta osiguravala su ljetnu hranu desetcima tisuća grla raznih vlasnika, pa su se, naravno, i osobe, cijele obitelji, pomicale, zemlju kupovale, naseljavale i svoju budućnost ovuda zasnivale. Ulog do 1963. općina s oko 5.000 stanovnika, a onda razdvojena dijelom na Kalinovik i većim dijelom na Nevesinje. Danas je ostalo malo naselje s oko 60 stanovnika, prema popisu iz 2013. Ponestalo naroda. Ponestalo stoke. A ostala gora i trava. Eto, kao pripadnici raznih naroda neki su se kroz stoljeća naotkidali tuđih glava u krvavim ratovima, nabacali živih osoba u Neretvu, napljačkali imanja u raznim režimima, naotimali ovaca i goveda od Vidovdana do Lučindana, i narodâ ponestalo. Od nekadašnjih stotinu tisuća grla, koliko ih je po planinama paslo i plandovalo, danas ih je ostalo toliko da ih možeš gotovo prebrojiti prolazeći autom pokraj njih. E ne će Bog blagoslivljati ničije nepravde ni laži, ničije krađe i mržnje. A hoće blagosloviti i poštenje, i pravdu i istinu, i nagraditi svakoga tko dobro čini, a zao se kloni pa kojemu god rodu i plemenu pripadao i koje god religiozno ili društveno uvjerenje prakticirao. Prava religija i počiva na pravdi, na istini, na ljubavi i objavi Božjoj. Ne mogu se zamišljati i graditi kule vlastite sreće na nesreći drugih. Stara je i istinita riječ: Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada. Eto do te se mjere provodilo „kopanje jama“ da više nema tko pod drugim ni jamu iskopati, niti u jamu pasti! A ti, Gospodine, smiluj se svima nama!
Izvor: Crkva na kamenu/KIUM
