GRADAC-HOTANJ – Mnoge su osobe na području Hercegovine, u različitim razdobljima naše povijesti, svojim kršćanskim životom – u vremenima često teškim za katoličku vjeru i Crkvu – bili pravi Kristovi svjedoci na zemlji. Svejedno, radilo se o ženama, suprugama i majkama, odnosno muževima i sinovima, različitih društvenih staleža. Upravo je jedna od njih, koja je svakodnevnim življenjem, neprestano životom svjedočila vjeru u živoga Krista, bila i Lucija Puljić Gaštanović, rođ. Trojić, znana kao baba Trôjka ili rjeđe Trojuša (1892.-1981.). Kršćanska je to žena i majka koju život nije mazio, ali koja nije posustajala u vjeri, niti je ikada gubila nadu ili posumnjala u vječni život. Pa čak ni onda kada je, poput biblijskoga Joba, iskušavana do te mjere da je ostala i bez supruga Pere i bez sina Boška, bez svoga bližnjega i bez obiteljskoga doma. Ona je i tada još ustrajnije koračala kroza život i svjedočila Kristov nauk i ljubav, čak i više nego neki Isusovi suvremenici i svjedoci Njegovih čudesnih znamenja. I ne samo to: kako krunicu iz ruku, tako ni molitvu s usana, ali što je još važnije – ni iz svoga srca – pok. baba Trojka nikada nije ispuštala.
Svjedoci njezina života i dan-danas dobro pamte brojne zgode i anegdote vezane uz Trojku. A sjećanje na ovu kršćansku ženu, ujedno je spomen na brojne kršćanske žene i majke ove zemlje koje su, unatoč mučnu, često i mučeničkom življenju, ostajale vjerne Bogu.
Ususret 40-godišnjici njezine smrti (1981.-2021.) neumski se župnik don Ivica Puljić, zajedno s neumornim čuvarima baštine i neumske i neumskoga zaleđa, ponajprije s gosp. Slavkom Katićem, potrudio da sjećanje na ovu ženu – moliteljicu i hodočasnicu – a preko nje i na sve naše kršćanske žene i majke, ne bude zaboravljeno. Po dogovoru mještana Hotnja, župnika don Nedjeljka Krešića i don Ivice Puljića, koji je spomenik podigao, pozvali su mostarsko-duvanjskoga biskupa u miru msgr. Ratka Perića da u subotu, 24. listopada 2020. u 11 sati u Trojkinu rodnom Hotnju neumskom predslavi sv. Misu za njezinu dušu.
Kako je pok. baba Trojka cijeloga života molila i hodočastila, tako je ovoga dana na sv. Misu i molitvu na njezinu obnovljenu grobu, uz domaće vjernike, organizirano i hodočašće stotinjak vjernika – ponajprije odseljenika iz ovoga kraja i njihovih potomaka, danas uglavnom na neumskom i širem dubrovačkom području, kao i hodočasnika s područja župa Rotimlje i Stjepan-Krsta, za koje je pok. Trojka bila životom osobito vezana. A da spomen na ovu hercegovačku kršćansku majku, ne bi utihnuo, zaslugom don Ivice Puljića obnovljen je grob babe Trojke te je u kamenu ostalo trajno ispisano njezino ime i njezina služba: moliteljica i hodočasnica.
Stoga se, uoči početka sv. Mise, biskup Ratko, zajedno sa svećenicima don Ivicom Puljićem, gradačkim župnikom don Nedjeljkom Krešićem, potom prenjskim župnikom don Milom Vidićem, koji je i rodbinski vezan s pok. Trojkom, kao i neumskim kapelanom, ovogodišnjim mladomisnikom don Antom Jukićem i okupljenim narodom uputio do staroga Trojića groblja u Hotnju. Ondje je u uređenu groblju i nad još uređenijem grobom izmoljena blagoslovna molitva. Potom su se misnici s pukom uputili do crkve sv. Nikole pred kojom je, pod predsjedanjem biskupa Ratka, slavljena sv. Misa za pok. Luciju Trojku, kao i za sve pokojne župljane i župnike iz ove župe, sve pokojne gradačke svećenike, i za sve živuće svećenike koji su službovali i službuju u župi Gradac.
Uoči početka Misnoga slavlja biskup se Ratko kratko osvrnuo na životni put Luce Puljić Gaštanović, babe Trojke. Također je zahvalio organizatorima koji su se potrudili da sjećanje na babu Trojku ne utrne, istaknuvši pritom da se u skorije vrijeme, na poticaj neumskoga župnika dr. don Ivice Puljića, dr. sc. Marinka Marića s Veleučilišta u Dubrovniku i Slavka Katića iz Neuma, planira prirediti znanstveni zbornik u spomen na ovu hercegovačku kršćansku majku.
Istodobno je iskazao poštovanje prema 12 vjernika ove župe koji stalno žive u Hotnju, kao i 12 onih u obližnjim Žukovicama, također selu gradačke župe, ali i onima koji bilo vikendom ili mjesečno pohađaju ovaj kraj, njegove mještane, svoje stare kuće i grobove svojih pokojnika. Svatko od njih, bili stalni ili povremeni stanovnici, na svoj način u ovome kraju – nekada životom, životnom radošću i tugom ispunjenim krajem, u ovdašnjim nekada djecom brojnim katoličkim obiteljima, i danas čuva svijeću kršćanske vjere.
U propovijedi predvoditelj Misnoga slavlja govorio je o ljudskoj smrti koja prekida zemaljski život i o vjeri koja vodi u život vječni.
Po svršetku Euharistijskoga slavlja, riječima prisjećanja na babu Trojku, obratio se i don Ivica Puljić koji je iznio nekoliko ugodnih zgoda i anegdota iz Trojkina života i osobnih susreta s njom. Osobito je naglasio da i on, kao i mnogi naši svećenici s područja današnjih župa Rotimlje i Stjepan Krsta, mogu biti zahvalni babi Trojki jer je, kako reče, siguran da je upravo ona velikim dijelom zaslužna, odnosno da je svojim molitvama Bogu, isprosila njihova svećenička zvanja.
Svi su se okupljeni potom, na poziv organizatora, uputili do kuće u kojoj je posljednje godine života provela pok. Trojka. Ondje je u dvorištu stare kamene hercegovačke kuće priređen domjenak, gdje je u osobito ugodnu ambijentu upotpunjenu foto-dokumentarnom izložbom autora S. Katića, pod nazivom “Hotanj u kamenu biti”, prikazanoj u travnju 2018. u zagrebačkoj Galeriji Sunce, nastavljen razgovor o babi Trojki, Hotnju i uopće o ovom kraju.
Baba Trojka za života nije tražila ni očekivala da joj se nakon smrti iskazuje bilo kakvo poštovanje ili okupljanje njoj u čast. Na to sigurno nije ni pomišljala, ali je svojim životom svima, i ne samo u ovaj dan na Hotnju okupljenima, pokazala put, u to vjerujemo, do spasenja za Vječnost.
Sjećanjem na pok. Lucu Trojku potiče se spomen na brojne druge naše velikane, osobito iz novije povijesti, o čijem kršćanskom življenju i nerijetko mučeničkom životu, još uvijek postoje izravni i živi svjedoci, čime takve osobe ne bi bile zaboravljene, nego su i poticaj i putokaz mlađim naraštajima da se ne uguše u liberalizmu ili još opasnijem relativizmu koji nam se, kao simbol novoga, moderna i napredna vremena, stalno nameće.
T.Š.
TRÔJKA HODOČASNICA IZMEĐU HOTNJA I BRŠTANIKA
Pozdravi. Srdačno pozdravljam ovih dvanaest osoba koje danjuju i noćuju na Hotnju. Evo im imena. U Katića: Mara Bjeloperuša i Božica Janjićuša. U Lazarevića-Janjića: Niko i supruga mu Danica Katićuša zatim Lazo i Kata Perićuša te Nada i brat joj Ante. U Raguža: Ilija i žena mu Mara Janjićuša. U Pavlovića-Kralja: Luca Hrašanjka. I u Perića: Janja Zvonuša.
Jednako srdačno pozdravljam dvanaest osoba u Žukovicama, sve sami Pavlovići: Neđo i sin mu Nikica u Prašnoj Glavici. Marko i njegova Anica Katićuša te sin im Božo-Bojo. Luca Bjeloperuša, udova Neđina, i kći im Ana; Vlado i supruga mu Marica Gluminka te sin im Ante. Mara Gustinuša, udova Markova, i sin im Ante.
Pozdravljam i sve one koji dnevno, vikendom, mjesečno ili kada mogu obilaze ovu Božju čeljad i ova sela čineći dobro koje Bog nagrađuje.
Mi u ovu sv. Misu želimo uključiti i sve rodove odnosno njihove članove: Katiće, nekada najbrojniji rod; Lazareviće, iz njihova je roda poznato 7 svećenika, pošao je u dume i Tomislav (+1942.); Pavloviće; Periće koji su najmlađi rod, doseljen iz Trijebnja;[1] Raguževa jedna kuća; Trojiće. Poznati su i drugi rodovi: Jaraci, Jurkovići, Keče, Petrovići, Pjanići, Radići, Salate, Šaraje…
Poseban pokoj vječni, i misni i molitveni, zazivamo babi Luciji Puljić Gaštanović rođ. Trojić, zvanoj u našim gornjim krajevima Trojka a u gradačkom kraju Trojuša, njezinim roditeljima Đuri i Božici Katićuši i njihovoj pokojnoj djeci: četirima kćerima i dvojici sinova.[2] Cijela je obitelj kršćanski patnička gotovo mučenička, osobito u ova posljednja tri svjetska rata. Sin Božo dopao je u rusko ropstvo, za Prvoga svjetskog rata, jedva se spasio nakon sedam godina i vratio se na Hotanj. On je ovdje s Lucom Prekačinušom imao kćeri Janju i Božicu i sina Vidu.[3]
Trojkina udaja i životna nevolja. Lucija Trojuša, rođena 1892., udala se 1923. s Hotnja na Gornji Brštanik za udovca Peru Puljića Gaštanovića koji je od prve žene Janje Pažinuše imao sina Andriju, koji se oženio Anicom Jurkušom, a njihova kći Janja majka je don Mile Vidića. Peri i Luciji Trojki rodio se sin Boško, 2. ožujka 1924. Kada su mu bile dvije godine, umro mu je otac Pero, 20. ožujka 1926. Nakon Andrijine ženidbe i djelidbe Trojka ostaje sa sinom Boškom: sirotanka majka, sirotan sin. Zabilježeno je kako je Boško nakon nekoga objeda sav mukotrpan život sažeo u duhovit stih: “Majko, ovo je jelo kao ona molitva: ‘S krstom legoh, s krstom ustah; gladan sjedoh, gladan ustah’!”[4]
Drugi svjetski rat pomaknuo je gotovo sve hrvatsko pučanstvo iz jugoistočne Hercegovine prema zapadu, najviše u Slavoniju. A Boška je rat odveo u hrvatsku vojsku više zbog glada nego zbog sama rata. Službovao je po Hercegovini i Dalmaciji. Nema nikakvih pisanih dokaza da je Boško pohađao sjemenište, kako se priča negdje u narodu. God. 1945. kao zarobljenik vraćen je s Križnoga puta u Mostar, 20. srpnja, pročamio nekoliko dana u Ćelovini, pa u Stolac na zloglasan partizanski sud, gdje je oslobođen. Ali interventom Savice Gordićuše Ivković Đotun sa Stjepan Krsta i njezina brata Pante i njihovih ortaka, zajedno s jedanaest drugih mladića sa Stjepan Krsta i s Brštanika, Boško je vraćen iz Komšica te preko Stoca svi dovedeni na Poplat gdje su ih pobili i “ubacili u jednu od 5 jama na tom području”. Don Ivica donosi imena devetorice od njih dvanaestorice.[5]
Hodočasnica. Nakon smrti sina joj Boška Trojka je tražila osobitu utjehu u ljubavi prema Bogu i bližnjima. Često je hodočastila u vjeri i molitvi od Gornjega Brštanika do donjih sela Hercegovine i Dalmacije sve do dubrovačkoga Šipana odakle bi donosila slatkih rogača i razveseljavala djecu. A kada bi nakon sv. Mise pred crkvom na Rotimlji upitala dječake: koji je ono od vas danas pjevao “evanđelje” [poslanicu], dala bi mu za nagradu rogač! Znala je sve župne zaštitnike i po Hercegovini i po Dalmaciji dokle su je noge nosile. Zapisano je da je nekada, kada bi susrela Gordićušu, koja je pedesetih godina prošloga stoljeća imala sina Momčila, bolesna od raka u stolačkoj bolnici, znala joj zazvati Božju pravdu: “Kako ti moga, tako Bog tvoga”.[6] Trojka je pričala da je Gordićuša pred smrt tražila oproštenje i umrle su pomirene. Neka i njima dvjema, Savici i Luciji, i njihovim sinovima, Momčilu i Boškanu, milostivi Bog iskaže svoje obilno milosrđe.
Povratak na Hotanj. Sedamdesetih godina, nakon što je na Brštaniku pregrmjela više od pola stoljeća patnje i “pregatorije” [purgatorium = čistilište] i kada joj se bližila osamdeseta, preselila se u rodni zavičaj, na Hotanj. Odvezao ju je, prema pouzdanim svjedocima, Ljubo Puljić Gaštanović. Nastanila se kod Vide, sina brata joj Bože, a bila je i kod druge rodbine. Trojka je kod Vide i njegove Ruže Mustapuše proboravila svoje posljednje barem tri godine života, uglavnom prikovana uz postelju. Na Hotnju je tada bio i njezin brat Božo, dvije godine mlađi od nje. Posljednjih godina za njih se dvoje brinula Vidina žena Ruža, a od sebe joj je pomagala i Ivana (1916.-2006.), žena Nike Pavlovića – Kralja, zvana Daničuša. Obje su stekle neumanjive zasluge pred Bogom za sve što su radile oko babe Trojke i đeda Bože, kao oko male djece. A sve bez struje i modernih načina i mašina.
Davne uspomene. Pamtim Trojku od 1955. kada sam pošao na Piletu u 5. razred. Sjećam se da je bila na Misijama koje je 1963. vodio otac Zvonko Majić, isusovac, glasovit pučki propovjednik. Bio sam svršeni maturant. Kada se pozdravljao s narodom, malo je i dramatizirao: “Zbogom, očevi!” pa bi im onda izrekao poruku kakvi trebaju biti. Zatim bi podigao zvonak glas: “Zbogom, majke!” a Trojka bi odmah dočekala u plaču: “Zbogom, moj sine!” i nastavila bi blagoslivljati! Nakon svake njegove misionarske propovijedi, ona bi glasno uzviknula: “Blago majci koja te rodila!” Pokojni je ćaća govorio da “don” Zvonke kao propovjednika nema “u državi”. Velim mu ja kako je o. Mijo Škvorc, drugi isusovac, još jači propovjednik. A onda netko od ukućana upita: Je li ikada itko od vjernika u isusovačkoj Palmotićevoj ili u zagrebačkoj katedrali uzviknuo Škvorcu nakon njegove propovijedi: “Blago majci koja te rodila”? Pamtim je do Mlade Mise 1969. Uvjeren sam da se molila i za mene kao što se molila za don Ivicu, don Tomislava, don Matu i druge Brštančare, Rotimljane i Gračane, da postanemo svećenici.
Godine 1981., 7. siječnja, preminuo joj je brat Božo, a ona 28. studenoga na Hotnju. Pokopana je na mjesnom starom Trojića groblju. Don Ivica je prošloga rujna iz zahvalnosti dao postaviti umjesto betonske mramornu ploču i podigao spomen ploču s natpisom Lucija Trojka moliteljica i hodočasnica.
Za sve koje smo spomenuli, i koje nismo spomenuli, a koji su se Bogu molili, hodočastili i patnju podnosili, koji su bolesnima pomagali, obilazili ih i kršćanski tješili, a već su pokojni, prikazujemo ovu sv. Misu – najveći izraz ljubavi koji im možemo darovati. Neka ih Bog privede k svjetlu svoga lica! Ni betonski grobni pokrivač, ni ovaj mramorni, ni nadgrobna spomen-ploča, ni svježe cvijeće na grobu, ni zapaljene svijeće ne mogu se usporediti s beskrajnom vrijednošću Isusove žrtve, presvete Euharistije. Neka ova sv. Misa pomogne i svima onima koji su radili oko ovoga groba i nama koji sudjelovasmo u blagoslovnoj molitvi na grobu.
Župnici u Gradcu. Zahvaljujemo i svim svećenicima koji su ovdje župnikovali za Trojkina života. A to su: don Mijo Jerinić (1873.-1901.) koji je Trojku krstio, don Ivan Raguž (1901.-1902.), don Petar Papac (1902.-1917.), don Božo Pehar (1917.-1919.), fra Pavo Šimović (1919.-1922.), don Mitar Papac (1922.-1946.) za čijega se župnikovanja Trojka vjenčala 1923., don Anđelko Babić (1946.-1947.), don Stjepan Batinović (1947.-1948.), don Đuro Kulaš (1948.-1970. i 1971.-1980.), don Filip Čulo (1970.-1971.), don Vinko Brkić (1980.-1981.), don Stjepan Ravlić (1981.-1982.) koji je Trojki podijelio bolesničko pomazanje i vodio sprovod, don Stanko Puljić (1982.-1984.), don Ivan Pavlović (zamjenjivao 1984.) – domaći sin, don Ivan Barišić (1984.) – ovi spomenuti svećenici, osim don Stjepana Ravlića, svi su pokojni. A ovo su imena župnika iz novijega vremena: don Blaž Ivanda (1984.-2002.), don Ante Đerek (2002.-2011.), don Nedjeljko Krešić (2011. do danas).
Učeni ljudi: dr. don Ivica i dipl. inž. Slavko iz Neuma te dr. Marinko iz Dubrovnika željeli bi prirediti znanstveni zbornik u čast babe Trojke prikazujući prostore i vrijeme gdje je legendarna Trojuša živjela. To bi bilo o 40. obljetnici njezine smrti, 2021. U tom ih živo sokolimo i od Boga im molimo zdravlje, da to što svestranije sastave i što prije objave.
IZ BISKUPOVE PROPOVIJEDI
Smrt je neizbježna, i ujedno najveća tajna života. Ako je obilježje života evolucija, kako se život ne razvija u više stupnjeve i kvalitete, a ne da prelazi smrću – kamo? Svećenik zagrebačke nadbiskupije, a od 2009. sisačke biskupije, vlč. Stjepan Brajković (1931.-2017.), znao je počešće bockati komuniste, koji su ga na prekršajnom osuđivali pokoji tjedan ili mjesec. Tako je sedamdesetih godina prošloga stoljeća prihvatio poziv jedne žene koja ga je zamolila da joj mužu vodi sprovod, iako nikada nije bio član Crkve, nego član partije. Obavivši sve molitve, velečasni će reći nekoliko riječi nad otvorenim grobom: “Evo. Dospio. Svi ćemo ovako. I drug će Tito… i pokazuje prstom na otvoren grob…” Na izlazu iz groblja ruke u lance. Na sudu mu odrežu mjesec dana zatvora. Diže se njegov odvjetnik i veli: “Poštovani predsjedniče suda, i ja kažem da će drug Tito umrijeti. Vežite i mene i spremite me zajedno s mojim branjenikom u zatvor!” Sudac odgovara da svi znamo da će i drug predsjednik umrijeti, nije velečasni osuđen zato, nego zbog naglaska… Velečasni čak nije rekao da će diktator umrijeti, nego samo pokazao rukom na grob. To je taj naglasak! Predsjednik je vjerovao da nakon smrti nema Ništa. Velečasni je vjerovao da je nakon smrti pravedan Božji sud i vječni život.
Još noćas, veli Isus za onoga bogatuna, nevjernika, bezumnika, kojemu je rodilo i prerodilo i koji ruši stare a gradi nove hambare, bačve i naćve, a u njega će se te noći duša rastaviti od tijela. Pa komu je skupljao? Bogataš iz Isusove prispodobe (Lk 12,16-21) ne prizna da ima išta drugo osim ovoga svijeta. On je toliko neuman da se uopće ne pita odakle je on, zašto će on na ovome svijetu, tko ga je pozvao, proizveo, što će biti od njega? Misli da je potpun čovjek ako sam iskapi ono što mu narav žudi i nudi u ovoj suznoj dolini. Otkuda mu urodila tolika ljetina? Tko kišom ravna? Tko suncem granja? Tko zemlju čini rodnom, tko tako različite plodove daje? – Nije ga briga. Kuda će mu duša nakon što otpočine, najede se i napije? – Ne misli na to. On ne vjeruje u dušu. Za njega postoje samo zubi, jednjak, želudac i crijeva! Tanko, debelo i – slijepo! On se u ovaj svijet zabuljio, zatvorio, a oči otvorio i njima grabi što može više. A Gospodin života i smrti prekida njegov početak uživanja na koje se upravo sprema i zove ga na odgovornost.
Vjera je uvjet spasenja. Evanđelisti prikazuju onoga čovjeka koji je doveo svoga sina, poremećena u osjećajima i razmišljanjima, da mu apostoli pomognu. Apostoli pokušali, bez uspjeha. Te čovjek k Isusu s molbom da ga on izliječi. Isus ga upita: Vjeruješ li ti da ja ovo mogu učiniti? Kaže dječakov otac: “Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!” (Mk 9,24). Vjerujem, a ne vjerujem. Sve malo vjerujem, a više ne vjerujem. Želio bih vjerovati, a napast me odvraća da ne vjerujem, pa sam u stalnoj borbi vjere i nevjere. Sumnjam. Zato: Vjerujem, ali pomozi mojoj nevjeri da se pretvori u vjeru! I Isus mu je pomogao, nagradio njegovu borbu i molitvu za vjeru.
_____________________________________
[1] Anica Perić (1837.-1915.) rođ. Dabelić iz Poprati, udovica Martina Perića, vjerojatno “Šilića” iz Trijebnja, i oko 1875., nakon pogibije muža Martina u Musićevu ustanku, sa sobom na Hotanj dovela sina Luku (rođ. 1870.) i tri kćeri, sve malodobno.
Nikola Katić (umro 1897.) prvi se put oženio Katom Babić (1837.-1878.) iz Poprati. Nikola i Kata imali su dvije kćeri:
– Stanu i Ružu. Ružu se udala za Luku Perića, sina Martina i Anice, rođ. Dabelić.
Nakon što je Kata Babićuša, prva žena Nikole Katića, umrla, udovica Anica Perić udala se za udovca Nikolu Katića, dakle nakon 1878. godine. Nikola i Anica nisu imali djece.
Sin Luke Perića i Ruže Katić, Martin (1909.-2003.) imao je
sina Marka (1948.-2018.) koji se oženio Janjom Zvonušom (1952.) i imaju dva sina i kćer:
Mario (1974.-) u Neumu ima Dominika….
Martin (1976.-) u Neumu ima Marka…
Sestra im Boja, udana za Đonu.
[2] U obitelji Đure Trojića i Božice rođ. Katić, koji su se vjenčali 1881. rodile su se četiri kćeri: Janja. Mara, Ruža i naša Trojka Lucija i dva sina:
– Vide (1885.- u Americi mlad umro).
– Božo (1894.-1981.) koji je s Lucom Prekačinušom imao kćeri Janju i Božicu i sina Vidu.
[3] Vide (1925.-2009.), sin Božin i Prekačinušin, oženio se Ružom Mustapušom (1922.-2018.) i imaju kćer Lucu i tri sina:
– Đuro (1950.-2008.) s Marijom Krkić ima: Roberta i Tomislava.
– Božo (1957.- ) s Anicom Ragužušom ima Ružicu, Mariju i Marija.
– Damjan (1962. – živi u SAD-u).
[4] I. Puljić, “Legendarna baba Trojka i poratno stradanje grupe momaka Hrvata s Brštanika i Stjepan Krsta”, u: Stolačko kulturno proljeće, Godište XVIII., Godina 2020., str. 180.
[5] Isto, str. 182. Imena devetorice pobijenih na Poplatu: S Gornjega Brštanika: Boško Puljić Gaštanović 1924.; Mirko Puljić Vidić 1925.; Frano Puljić Vidić 1924.; Martin Puljić Vidić 1925.; Sa Stjepan Krsta: Frano Marić 1925.; Mato Marić Ilijin 1923.; Mato Marić Boškov 1924.; Pavo Marić 1921.; S Donjega Brštanika: Grgo Vukić 1918.
[6] Isto, str. 183.
