Sprovodna Misa za Ivana Luburića

U subotu, 2. siječnja 2021. preminuo je u mostarskoj bolnici Ivan Luburić, otac don Ante, kancelara hercegovačkih biskupija. U dogovoru s mjesnim biskupom msgr. Petrom Palićem, koji je slavio Misu zadušnicu za preminule mlade u Rakitnu, sprovodnu Misu za pokojnoga Ivana, s obredima, predvodio je u Studencima u ponedjeljak 4. siječnja u 14.00 sati msgr. Tomo Vukšić, vrhbosanski nadbiskup koadjutor. U koncelebraciji bili su biskup u miru Ratko Perić, župnik studenački i novoimenovani biskup u Kotoru don Ivan Štironja,, generalni vikar don Željko Majić te oko 25 dijecezanskih i franjevačkih svećenika u nazočnosti mnoštva naroda, uz opsluživanje epidemioloških mjera koliko je moguće u ovakvim okupljanjima na vanjskim prostorima. Predvoditelj Euharistije u početku je izrazio sućut Pokojnikovim sinovima don Anti, te Petru i Veselku s njihovim obiteljima i svoj rodbini i prijateljima. Prenio je i pisanu sućut nadbiskupa kardinala Vinka Puljića don Anti i svoj obitelji.

Asistirao je i Evanđelje pročitao don Ivan Aničić, nedavno zaređeni mostarski đakon sa službom u župi Blagaj-Buna. Na svršetku Mise riječi zahvale svomu tati, uključujući i pokojnu majku Vidu (+ 2001.), izrekao je sin im don Ante u ime cijele obitelji.

Na svršetku sprovodnih obreda kod groba župnik se don Ivan, uz propisane molitve, oprostio s izrazima srdačne zahvalnosti pokojnomu župljaninu Ivanu što je uvijek mogao računati s njegovom pomoći u svakovrsnu poslu u crkvi i u svetištu Srca Isusova u Studencima.

Potkraj obreda naišao je jedan oblak svojim sitnim kapima pridružujući se nazočnomu mnoštvu koje je dostojanstveno ispratilo Ivanovo tijelo na zemaljski počinak a molitvama dušu u nebeska prostranstva osvježenja, svjetlosti i mira.

Biskupova homilija

 Poštovana braćo: don Tomo, sarajevski nadbiskupe koadjutore; don Ivane, novoimenovani biskupe u Kotoru; braćo svećenici, članovi redovničkih zajednica, bogoljubni narode!

Izražavamo, najprije, kršćansku sućut užoj i široj obitelji pokojnoga Ivana, sve onakvim redom kao što stoji na osmrtnici: od sina mu don Ante do praunučadi Roka Zlatana, Ante i Filipa, te svoj rodbini i prijateljima njegovim. Bog vam svima bio utjeha i pomoć!

Mi kršćani znamo nekada nespretno reći i napisati: Tužna i bolna srca javljamo svoj rodbini, prijateljima da je naš brat, otac, sin (tko već jest) preselio s ovoga svijeta na bolji. Ako vjerujemo da je prešao s ovoga bolna i bolesna svijeta na bolji, ne bi trebalo reći da to „tužna i žalosna srca“ javljamo, nego bismo se kao vjernici morali radovati da se naš pokojnik nalazi kod Gospodina u boljemu svijetu.

Istina, svaki je ovakav događaj, ljudski očekivan ili neočekivan, osjećajno bolan i spontano praćen i suzom i stresena srca. Ima vrijeme plača i vrijeme smijeha, kaže i samo Sveto Pismo.

Kako Gospodin Isus nastupa? Iako je i njemu znalo prosuziti oko na sprovodu, i to ne jednom nego tri puta, on ima odlučnu riječ ohrabrenja kojom poziva i svoje učenike i sve slušatelje na vjeru u Boga Oca i u njega, Sina njegova:

– Jaire, „Ne boj se! Samo vjeruj!“ Roditelji, ne plačite zbog male, talite-djevojčice! „Što bučite i plačite?“ – Isus će onim narikačama – „Dijete nije umrlo nego spava“ (Mk 5,36.39). Sada će se 12-godišnjakinja probuditi i prošetati Kafarnaumom, vedrija i veselija nego što je prije bila.

– Ženo! „Ne plači!“ zbog svoga sina. Povorko, stani! Isus se dotače nosila i reče: „Mladiću, kažem ti ustani!“  (Lk 7,13-14). Mrtvac se podiže i progovori i dade ga majci te se vratiše u grad Nain puni radosti i zahvalnosti.

– Marta, Marta; Marija, Marija, ne plačite! „Kamo ste ga položili?“ „Lazare, hajde van!“ (Iv 11,34.43). I vrati se Lazar u kuću u Betaniji, i življi i zdraviji nego što je prije bio. Isus zove ovo troje mladih na različitim mjestima u različito vrijeme: jedno je tek umrlo i leži na postelji; drugo budi i vadi iz mrtvačkoga sanduka sa sprovoda, a treće iz groba gdje leži već četvrti dan. A budi ih i zove kao da su doista samo zaspali.

Isus je sve troje namrtvo umrlih vratio u ovaj život. Nije ih uskrisio s preobraženim tijelima za život vječni, nego ih je samo oživio i produžio im egzistenciju na zemlji. I dalje su bili u kušnji i patnji, u radu i odmoru, i ponovo umrli i imali svečane sprovode. Gospodin svojim imperativom pokazuje da je on gospodar čovjekova daha, duha i tijela, vlasnik našega ovozemna života i smrti. Na njegovu je dlanu cijelo čovječanstvo. On providnosno ravna i nevidljivim virusom i nepredvidljivim potresom i potresnom smrću. On uspavljuje i probuđuje. On izjavljuje: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će“ (Iv 11,25).

I Crkva je zadužena preuzeti Isusov stil i nauk: Mi u onoj najuzvišenijoj molitvi u sv. Misi molimo: „Spomeni se, Gospodine, slugu i službenica svojih, koji otiđoše pred nama obilježeni znakom vjere te spavaju snom mirom“ (1. kanon). Ili: „Spomeni se i naše braće i sestara, koji usnuše u nadi uskrsnuća, i svih koji preminuše u tvom smilovanju: privedi ih k svjetlu svoga lica“ (2.). Ili: „Spomeni se i svih onih koji preminuše u miru Krista tvoga i svih pokojnika kojih je vjera samo tebi znana“ (4.). Eto svaki put riječ je o zaspalosti, o usnuću, o preminuću, o trajnom snu iz kojega će nas Bog jednom probuditi na vječnu probuđenost.

Spavalište. Na grčkom se jeziku groblje kaže ne samo nekropolis nego i: koimoterion, a to doslovno znači spavaonica. Tako da je naš Ivan samo zaspao tvrdim snom mira. I ovdje će ga u ovom Spavalištu Sv. Josipa u Donjim Studencima svemoćni Bog, gospodar duše i tijela, vremena i vječnosti, kao i sve nas, druge spavače, po drugim grobljima-počivalištima na kugli zemaljskoj probuditi na dan uskrsnuća i pozvati nas da se naše mrtvo i raspalo tijelo pridruži živoj i neraspadljivoj duši, da opet svatko od nas bude puna osoba s punim identitetom koji je Bog u nas upečatio od začetka. Tu će se, na Sudnjem danu ili na Posljednjem sudu, i tijelo naći s dušom: u vječnom životu ili u vječnoj osudi prema djelima i zaslugama našim na zemlji, jer će svatko „za sebe Bogu dati račun“ (Rim 14,12). Mi vjerujemo da su u nebu samo Isus sa svojim uskrslim tijelom i Gospa, njegova Majka, sa svojim preobraženim tijelom. Ona je doživjela svoje puno uskrsnuće.

U misnom predslovlju za pokojne predvoditelj moli: „Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima“. Mijenja iz privremene raspadljivosti u trajnu neraspadljivost, iz nemoćne starosti u vječnu mladost, iz bolesna stanja u vječni Dom zdravlja!

Neka te, dragi pokojniče, Bog primi u svoje nebeske dvore kao što u Jutarnjoj za pokojnika molimo:

I brat naš ovaj predragi što smiren u snu počiva

Nek vječni život dobije da tebe može slaviti. Amen.

 

Don Antina zahvala

 Dragi tata! Posljednji mjesec tvoga vijeka, iako okružen našom ljubavlju i brigom medicinskog osoblja, možda ti je bio jedan od najtežih u tvojih 90 godina. Ne zbog bolesti, koliko zbog nemogućnosti da budeš u živom kontaktu s nama, svojom obitelji, rodbinom i prijateljima. Tomu se ispriječio i nevidljivi virus, i to u ovo predbožićno-božićno vrijeme kada smo se, uza sve druge prigode, posebno  okupljali oko tebe i razmjenjivali čestitke.

Iz bolničke si postelje, dok si mogao, poručivao: – Ja se želim za Božić pripremiti i kod kuće biti! Ali ni tebi se, dragi tata, ni tvojoj obitelji, ta žarka želja nije mogla ispuniti, što je bila još dodatna zajednička patnja. „Božja je jača“, kao što si toliko puta znao reći. Bogu hvala!

Otišao si bez mogućnosti da se prije neposredna ovozemaljskog rastanka još jednom vidimo, za ruku uzmemo, zagrlimo i da se oprostimo… Da ti posljednji Zbogom kažemo i poljubac u čelo utisnemo. I sigurno si se čudio kako nas nema da te obiđemo i čujemo ohrabrenje da tvoje opomene uvijek i časno proživljavamo i ne gubimo životna optimizma, čime si se ti na osobit način odlikovao.

Prije nego te položimo u našu obiteljsku grobnicu, uza zemne ostatke tvoje supruge i naše majke Vide, tvoga sina i našega brata Zlatana, tvojih roditelja – djeda Ante i bake Anice, nevjeste Šime, želim u ime živih članova obitelji reći HVALA za svu žrtvu života koje ste vi – naša majka i ti – za nas podnijeli, za ljubav kojom ste nas rađali i odgajali, nad nama bdjeli i kroza život pratili. Bili ste nam stalna pouka, korektura i primjer.

Zahvaljujući tebi, dragi tata, za sve što si nam za života činio. Hvala u tvoje ime i u ime nas, tvojih sinova, svima koji su ti na bilo koji način bili od pomoći, želeći ti olakšati ove posljednje dane: medicinskom osoblju Doma zdravlja u Ljubuškom i Sveučilišne kliničke bolnice u Mostaru. Možda je sve to najbolje sažeo dr. Skočibušić iz COVID-bolnice, koji mi napisa: „Žao mi je i teško mi je kad više ne mogu pomoći, ali sam učinio sve da zadnji trenuci tvoga oca budu dostojanstveni“! Hvala, Siniša, i tebi i svoj rodbini i prijateljima.

Kršćanskom završetku tvoga ovozemnoga života pridonio je i naš don Ilija, koji te je i u prvim trenutcima Nove godine, kao bolnički svećenik za Covid-bolnicu u Mostaru, pohodio i dao ti okrjepu sakramenta bolesničkog pomazanja.

Zahvaljujem i svima vama, braćo i sestre, predvođeni našim nadbiskupom Tomom, biskupom Ratkom, našim župnikom don Ivanom – novoimenovanim kotorskim biskupom, vama, braćo svećenici, redovnici, redovnice koji ste danas došli da budete uz nas prikazujući ovu sv. Misu da Pokojnik svu vječnost gleda Lice Božje. Hvala i svima koji su nam na razne načine današnjih sredstava priopćavanja izrazili ljudsko suosjećanje i kršćansku blizinu i nazvali Pokoj vječni našemu ocu. Dao Bog da se jednom svi nađemo u nebeskom dvoru: Oca, Sina i Duha Svetoga, u društvu Majke nam Marije, kojoj je pokojni tata bio osobito odan.

Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

Oproštaj župnika don Ivana od župljanina Ivana

Na kraju ove sv. Mise zadušnice i sprovodnog obreda, dopustite mi samo nekoliko riječi.

Ponajprije iskrena sućut obitelji + Ivana, u ime cijele župne zajednice, u ime našega župnog vikara don Petra, umirovljenog svećenika don Branka kao i u svoje osobno ime. Izričem sućut dvojice naših svećenika mještana msgr. Ivana Vukšića i don Ilije Petkovića, starijega, koji su se jučer javili iz Kanade, kao i svih ovdje nazočnih svećenika, časnih sestara i Božjega puka.

U ime obitelji + Ivana najiskrenije zahvaljujem našemu mještaninu sarajevskom nadbiskupu koadjutoru msgr. Tomi Vukšiću, biskupu u miru Ratku, braći misnicima, časnim sestrama i svima vama koji ste se okupili danas na ovom groblju Sv. Josipa da se molitveno oprostimo od našega + Ivana te očitujemo kršćansko suosjećanje obitelji i rodbini.

Pred samu svetkovinu Božića Ivan je zaželio kršćansku i vjerničku sakramentalnu okrjepu. U kratkom razgovoru reče mi: „Dumo, ovo je moj posljednji Božić…“ Na moje riječi ohrabrenja, da je sve u rukama Božjim i da ne znamo ni dana ni časa, da trebamo biti spremni, nadodao je: sve ja to znam, ali to ti je tako, ja sam spreman.

Dragi Ivane, opraštajući se od Tebe u ime cijele župne zajednice, danas Ti izričem iskrenu hvalu za sve ono što si činio ne samo za svoje Svetište i Župu, nego za Crkvu kojoj si zajedno sa svojom suprugom Vidom darovao četvoricu sinova, jednoga od njih kao svećenika.

– Pokojni je Ivan crkvu i svetište osjećao kao svoj dom. Tako je odgajao i svoju djecu, taj je stav uvijek potvrđivao i branio. Nije se ustručavao stati na čelo procesije te poslužiti i priteći u pomoć u prigodi liturgijskih slavlja i svih događaja u svetištu. Ne ću pogriješiti ako kažem da se danas opraštamo od najstarijega ministranta u biskupiji, koji je ostao vjeran do kraja.

Dragi Ivane! Hvala Ti, neka Ti Krist Gospodin, bude nagrada i plaća za svako i najmanje dobro djelo, neka Te u svom milosrđu oslobodi dugova i daruje ono kraljevstvo za koje si ga svakodnevnom molitvom prosio.

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!

Izvor: Crkva na kamenu