Svečano proslavljeno Srce Isusovo, naslovnik Vrhbosanske nadbiskupije i sarajevske katedrale

Foto: KTA

SARAJEVO – Svečanim euharistijskim slavljem, u nedjelju 5. lipnja proslavljeno je Presveto Srce Isusovo, naslovnik Vrhbosanske nadbiskupije i sarajevske katedrale. Misno slavlje predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s četvoricom biskupa te uz koncelebraciju 23 svećenika među kojima su bili franjevački provincijal Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić i generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Luka Tunjić. Među vjernicima bio je veći broj redovnica raznih družbi među kojima i provincijska predstojnica Školskih sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije Prečistog srca Marijina s. Kata Karadža, i provincijska predstojnica sestara Služavki Malog Isusa Provincija Bezgrješnog začeća BDM s. Admirata Lučić. Na svetoj Misi sudjelovali su u bogoslovni Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa i Nadbiskupijskog misijskog međunarodnog sjemeništa “Redemptoris Mater” Sarajevo.

Kardinal Puljić pozdravio je na početku svete Mise poimence apostolskog nuncija u Bosni i Hercegovini mons. Luigia Pezzuta i trojicu dijecezanskih biskupa u BiH: mons. Franju Komaricu, biskupa banjolučkog, mons. Ratka Perića, biskupa mostarsko-duvanjskog i apostolskog upravitelja trebinjsko-mrkanskog, i mons. Tomu Vukšića, vojnog biskupa u BiH te zaželio dobrodošlicu svima koji su došli u sarajevsku prvostolnicu. “Došli smo na ovu Svetu misu da prikažemo Bogu Euharistiju, najsvetije otajstvo, i da u tu Euharistiju unesemo same sebe i cijelu Vrhbosansku nadbiskupiju. Dolazimo božanskom Srcu i donosimo svoje nakane moleći da se izliječimo po ranama uskrslog Krista i napijemo na izvoru žive vode koja daje radosnu nadu za svagdanji život”, kazao je u uvodnoj riječi kardinal Puljić.

Prigodnu propovijed, pod naslovom “Čemu se u nebu raduju?”, uputio je biskup Perić podsjećajući da su na ovu svetkovinu Presvetoga Srca Isusova, kojemu je od 1889. posvećena katedrala u Sarajevu, slušali u Lukinu Evanđelju kratku parabolu o Božjemu milosrđu. Pošto je citirao Isusove riječi “Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe?” (Lk 15,3-4), biskup Perić je kazao da je u Isusovo doba postojala velika društvena razlika između težaka, koji rade na selu o stoci i o zemlji, i farizeja i pismoznanaca, među kojima su se isticali svećenici. Napomenuo je da se Isus, koji je bio iz jedne seljačke obitelji, ni svećeničke, ni farizejske – našao ne samo sa seljacima, navješćujući im Kraljevstvo Božje, nego se družio i s javnim grješnicima, s carinicima, njih primao, darivao im zdravlje i oproštenje, čak je jednoga grješnika/carinika uzeo u svoju apostolsku službu, Mateja.

“Isus uzima slike i prispodobe za svoje uzvišeno propovijedanje upravo iz života jednoga pastira, seljaka, iz stada ovaca. Prispodoba govori o 99 ovaca koje ne predstavljaju glavobolje pastiru jer su ostale ‘u pustinji’, i o jednoj ovci koja je nehotice izgubljena, pa je pastir stao tjeskobno tražiti. Ovce o kojima Isus govori, prema tadašnjem običaju, nisu pripadale jednoj obitelji, nego možda svemu selu. Jedna obitelj ima 3 ovce, druga 5, treća 10, četvrta 15. I onda se 100 ovaca iz sela, možda od 20 obitelji, povjeri jednomu pastiru na čuvanje i vođenje na pašu. Zemlja oskudna travom i vodom, a pastir treba ovce nahraniti i napojiti. Mora ih čuvati od vuka i drugih kradljivaca, vratiti ih kući site, zdrave i na broju”, kazao je biskup Perić dodajući da se od ovce ima najviše koristi od svega domaćega živoga blaga jer od nje vrijedi sve: vuna, koža, meso, mlijeko, janjci…

“Isus uzima tu sliku o radosnu pastiru zbog nađene ovce da pokaže kako je 99 puta veća radost na nebu zbog obraćenja jednoga grješnika u odnosu na 99 pravednika koji ne trebaju obraćenja. Bog se ne raduje ničijemu neuspjehu. Ne veseli se grješnikovoj propasti. Dao je ljudima slobodnu volju i razum da se ravnaju po tim duhovnim sposobnostima. Ako udare na svoj razum nerazumno i na svoju slobodu ropstvom, ta je ludost njihov grijeh, njihovo bezumlje. I kao što se pastir s cijelim selom raduje vraćenu janjetu, kao što se svaki roditelj s cijelom obitelji raduje nađenu djetetu, tako se Bog s cijelim nebom raduje obraćenju jednoga grješnika! Eto poruke nama vjernicima da ne budemo izgubljeni, da ne ostanemo u drači grijeha, u očaju, jer nas uvijek čeka Božja ljubav na temeljito obraćenje, zov premilosrdnoga Srca Boga našega. A vrhunac Božje ljubavi jest Božje oproštenje koje niče iz milosrđa, a koje uostalom nismo apsolutno ničim zaslužili”, rekao je biskup Perić koji je potom nabrojio neke osobine Božje ljubavi i na svaku se kratko osvrnuo: ljubav je Božja strpljiva, ljubav Božja traži, Božja ljubav štiti, Božja je ljubav radosna.

Svoju propovijed biskup Perić završio je sljedećom molitvom: “Srce Isusovo, kućo Božja i vrata nebeska, propusti kroz ta presveta vrata u kuću Božju sve one koji bezumno lutaju a i malo se kaju i vjeruju u tvoju oprostiteljsku ljubav! Srce Isusovo, strpljivo i mnogoga milosrđa, ne razumijemo ni dubina besmisla svoga grijeha, niti razumijemo visina milosrđa tvoga nad tolikim našim grijesima; a kada već tako jest, smiluj se svima nama i odvrati nas od naših lutanja na ovome svijetu… Srce Isusovo, pomirište grijeha naših, budi nam mjesto gdje se svi naši grijesi uništavaju kada ih se čovjek odriče, za njih kaje i oproštenje ište. Srce Isusovo, kojemu je ova Nadbiskupija posvećena davne 1882. godine, a u posljednje je vrijeme, poput tvoga Srca satrvena na Gabati i Golgoti, u pojedinim svojim dijelovima zgnječena, spržena, lišena života, ti je oživi svojim duhom uskrsnuća, preobrazi raseljene joj vjernike, potištene svećenike, malodušne i nemoćne na ognjištima… da se opet ova zajednica vjernika sa svojim Pastirom u vjeri množi, u nadi raste i u ljubavi cvate!”

Liturgijsko pjevanje tijekom svete Mise animirao je Katedralni mješoviti zbor “Josip Stadler” pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.

 

Izvor: Crkva na kamenu/KTA