Tuđe ne želi, a svoje ne žali!

Foto: KIUM

STOLAC – U subotu, 10. lipnja 2017., sveta krizma u Stocu. Krizma se podjeljuje učenicima osmoga razreda, kojih ima 37. Priključila se i jedna pripravnica iz druge župe. Krizmanici su obučeni u duge smeđo-crvenkaste haljine, polaze iz crkvenoga dvorišta u crkvu sv. Ilije proroka i zauzimaju svoja mjesta sa svojim kumovima. Biskup Ratko sa župnikom don Rajkom Markovićem i četvoricom drugih svećenika ljube oltar. Crkva je puna naroda, a ima svijeta i pred crkvom. Zbor mladih s kora prati pjesmom sv. Misu.

Krizmanički pozdrav. Uz buket cvijeća jedne krizmanice krizmanik pozdravlja biskupa svojim pisanim riječima:

“Preuzvišeni oče Biskupe!

Radosne duše pozdravljam Vas u ime 37-ero krizmanika koji stoje ispred Vas. Pozdravljam i našega dumu Rajka koji nas je pripremio za ovaj veličanstveni događaj.

Proteklih godina marljivo smo učili i stjecali nova znanja i duhovne vrjednote. U tome nam je svesrdno pomagala i časna sestra Alojzija. Danas, oče Biskupe, s Vama želimo moliti za darove Duha Svetoga koji su nam potrebni da ustrajemo u postojanosti, ljubavi, radosti, miru, strpljivosti, velikodušnosti, dobroti i vjernosti.

Plodovi Duha Svetoga, od mudrosti do bogobojaznosti, po Vašim rukama neka se danas izliju na nas i neka nas prate na našem životnom putu. Stoga Vas iz dubine srca molimo da nam udijelite pečat dara Duha Svetoga kako bismo postali zreli članovi Katoličke Crkve i tako zadobili novi zanos u vjeri, nadi i ljubavi.

Za taj dar molite s nama, a isti Duh neka i Vas prati u snazi duševnoga i tjelesnoga zdravlja.”

Župnikov pozdrav. Župnik don Rajko u pozdravnoj riječi vadi iz poratne povijesti i ove podatke:

„Oče biskupe, ovih dana pomalo listam Kroniku stolačke župe koju je 1954. započeo pisati pok. don Anđelko Babić, dugogodišnji stolački župnik [1947.-1980., + 1983.]. Na prvoj stranici Kronike don Anđelko se osvrće na dvije činjenice iz prethodne 1953. god. pa ćemo ih usporediti s današnjom situacijom. Don Anđelko piše:

‘U 1953. god. dva zanimljiva događaja:

  1. Krizma, koju je obavio Presvj. g. Msgr. Don Andrija Majić, biskupov zamjenik [biskup je Čule u zatvoru] 5. srpnja 1953. Krizmalo se 293 djece. Dva dana pred Krizmu morao sam otići na vojnu vježbu. Nisam mogao biti kod krizme. Ipak, sve je bilo uredno svršeno iako tu nije bio župnik.
  2. Natalitet zabrinjava. U 1953. krštenih 46, umrlih 36, vjenčanih 14. Rat je uništio cijele generacije. I to one najvitalnije! Kako će se još dugo osjećati posljedice. A svakako je nešto natalitetu kriva i bijela kuga (jedno ili dvoje djece). Izgleda, da se javlja sporadično’. Tako piše don Anđelko.

Usporedimo li ove dva podatka, pisana prije 63 godine, s današnjim stanjem, možemo konstatirati:

Krizmanika je u ono vrijeme bilo puno više. Ali kada uzmemo u obzir da su tu bile sve ratne i poratne generacije vjernika, a danas samo učenici jednoga godišta 37.-ero, to je tu negdje.

Međutim, župnika tada već zabrinjava natalitet, a ipak je 10-ero više rođenih, dok danas prevladava više umrlih. A kada pogledamo razrede, ovih posljednjih godina iz Osnovne škole redovito ispisujemo tri osma razreda, a upisujemo po jedan prvi razred. To je omjer 3:1!

Dà, u Bibliji piše da Bog može i iz kamenja podići djecu Abrahamovu, ali ipak Gospodin traži suradnju dotičnoga naroda. Bilo je i težih razdoblja u našoj burnoj povijesti pa je ovaj hrvatski narod opstao i ostao na ovim prostorima i nije se dao iskorijeniti iako mu je više puta bila stavljana sjekira na vrat. Tako se nadamo i ubuduće da ćemo uz Božju pomoć klijati, rasti, razvijati se, cvjetati i rađati se u ovoj povijesnoj staroj i časnoj stolačkoj župi. Bože, daj da tako bude!

Biskupova homilija. Biskup je zahvalio na pozdravima i nadovezao se na 1953. godinu kada je i njega krizmao u Prenju, 12. srpnja 1953., msgr. Andrija Majić. A bilo je 444 krizmanika i krizmanice. Bilo je to nakon 2. razreda osnovne škole. Danas je pomaknuto na najnižu razinu: 8. razred.

Biskup je govorio na teme evanđeoskoga odlomka o ženi udovici koja je ostavila dar u Hramu. Bilo je to ovako:Potom [Isus] sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: “Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak” (Mk 12,41-44).

Isus, umoran od duga raspravljanja sa saducejima i farizejima, otišao suprot riznici u Hramu da odahne i Bogu Ocu zahvali. Učenici obilaze po Hramu. Ispred Isusa narod ulazi i izlazi. Ide i u riznicu. A riznica je predio Hrama, u predvorju za žene, kamo mogu doći i muškarci da ubace u riznicu, gdje je bilo 13 škrabica, i sve su bile u obliku truba, pa su se i zvale „trube“. U svaku je trubu upadao srebrni novac namijenjen u određenu svrhu: za hramsko vino, drva, ulje, tamjan, svijeće, za održavanje hramske čistoće i tako redom.

Kad, eto, jedne sirote udovice. Više je životom zgrbljena nego uspravna. Vidi se na njoj, i na njezinoj odjeći i obući, da nema nigdje ništa. Pretpostavljamo da joj je muž davno umro. I jedna joj je kći davno umrla kao djevojčica. Ostao sin, koji je odrastao, ali nije se oženio. Govorila mu ona da se oženi, ali on ne sluša ni svoju ljudsku narav, kamoli da posluša svoju staru mater. I ona se, jadna, zavjetovala Bogu da će mu se i moliti i žrtvovati samo da joj sin ispuni volju Božju. Sada će, evo, Bogu nešto i darovati. Izvadi rupčić te nađe u njemu dva novčića, dva lepta, kaže sv. Marko. Jedan novčić ili lepton = sitniš – nije ga bilo sitnijega – stavi u jednu škrabicu, a drugi polić u drugu. Ne zna ona ni čitati slova na tim „trubama“ da bi mogla odrediti namjenu dara. Ne osvrće se ni na to, gleda li je koji svećenik. Stidi se tolišno je, pa bi voljela da je živa duša i ne vidi. Ali ona zna da nju gleda Milostivi na Nebesima. Njemu je sve namijenila, jer se njemu i zavjetovala. Od njega milost prosi.

A Sin je Božji doista i gleda iz prikrajka. Kako onaj novčić upade u trubu, tako se Isus gane. Vrati žena rubac na svoje mjesto. Prazan. Sve što je imala, iz rupca je uzela i u trubu ubacila. Željela je upaliti i svijeću. Ali nije joj doteklo. I uputi se u jednu klupu za žene u Hramu. I stade se žarko moliti i Bogu zahvaljivati.

Isusova pohvala. Uto zovne Isus svoje učenike reče im da je sirota udovica više dala nego svi ostali koji od jutros daju. Više nego sav onaj narod! I svi bogataši zajedno! Oni su dali svoj suvišak, a ona je dala svoj žitak.

“Kako to?” – upitaše učenici.

“Lijepo!” – odgovori im Gospodin. Bog ima drugačije metre pri procjenjivanju ljudskoga darivanja nego što to ljudi imaju.

Ljubav se ne procjenjuje mjerom nego vjerom. Udovičina truba bila je najglasnija toga dana kod Boga. A trubit će iz Evanđelja dok bude vijeka i svijeta.

Ljubav se ne mjeri svotom, nego žrtvom. Poučak koji slijedi iz Isusove pohvale udovici jest: sve ili ništa! S Bogom nema pogađanja, ni polovičnosti. Nemoj Bogu ni davati, ako ne želiš sve dati, jer sve i primaš iz njegove ruke. Ne može se živjeti tako da se po danu daje Bogu, a po noći đavlu. Evanđeosko siromaštvo znači: tuđe ne želi, a svoje ne žali!

Ljubav se ne mjeri okom, nego srcem. Oči nas varaju. Ova žena udovica u Hramu nije Isusu uopće pristupila niti mu progovorila i jedne jedine riječi. Nije ga ni vidjela. I da ga je vidjela, ne bi ga prepoznala. A ni Isus nije njoj progovorio ni jedne jedine riječi. Nisu se ni očima susreli. Ni ušima čuli. A ipak nije bilo jačih subesjednika toga dana u Hramu od njih dvoje: Isusova srca i udovičina srca. Sve preko ta dva žrtvovana novčića, preko plemenita udovičina sebedarja. Srce k srcu. Ljudsko k Božanskomu. Isus čita što je u ljudskome srcu, koje ne vara, kao što vidi što je na čovjekovu licu, koje vara. Pa i zovu li se licemjeri po tome što lice mjere, a srce kriju?

Sve su ceremonije tekle uredno i uvježbano. I prigodom pozdrava, i biblijskih čitanja, i molitve vjernika, i dijeljenja sv. krizme, i primanja sv. pričesti, pa i prigodom fotografiranja pred oltarom. Neki svećenici došli nakon što su slavili sv. Mise u svojim župama. Sve je u hladovini župničkoga dvorišta don Rajko ugostio objedom koji su pripremile sestre milosrdnice Slava i Alojzija.

 

Izvor: Crkva na kamenu/KIUM