Misa za branitelje

Mrtvima, Gospodine, vječni mir, a živima snage za život daj!

Nakon što je u potpunoj tajnosti tijelo pok. generala Slobodana Praljka iz Haaga dovezeno u Hrvatsku – Zagreb, a mediji šturo objavili da je u četvrtak 7. prosinca 2017., sukladno Generalovoj oporučnoj želji, uza sudjelovanje obitelji i najužih prijatelja u tajnosti predano zemlji, Hrvatska se Komemoracijom u Lisinskom i svetom Misom u crkvi Svete Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu, u ponedjeljak, 11. prosinca, oprostila od pokojnoga Generala. Toga istog dana, u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve, biskup Ratko Perić slavio je večernju svetu Misu zadušnicu i za pokojnika i za sve žrtve rata i održao prigodnu propovijed koju prenosimo u cijelosti.

Isus Nazarećanin. Na prijevoju sa Stare na Novu eru, prije 2000 godina pojavio se jedinstveni Pravednik sišavši s neba na zemlju želeći pomoći gradu Betlehemu da mu rasvijetli ulice i lice, pomoći rascjepkanoj zemlji Palestini da ukloni svoje grješne strukture, pomoći Rimskomu Carstvu i svemu čovječanstvu da Pravdom pobijedi nepravdu, Istinom porazi laži, Ljubavlju svlada mržnju. A ljudi i žene, sve jedno za drugim, potpisuju svoje ime da se taj vrhunski Pravednik, zvani Isus Spasitelj svijeta, ne rodi u Betlehemu, nego izvan grada. Glasuju Herodovim glasom da se ne zaustavi ni u štali, nego da bude smaknut; srećom, samo je prognan izvan domovine u Egipat. Potpisuju da ne živi ni u svom zavičajnom Nazaretu, nego da bude protjeran iz grada svoje mladosti. Konačno pristaju da bude izručen Rimljanima i izvučen izvan grada Jeruzalema Križnim putom na Kalvariju… Znamo dalje. Ali Isus se ne da, pa ne da. Što ga više progone, to se on bolje i brže čudesno vraća.

On se po Duhu Svetom utjelovio iz Djevice Marije i pribivao među nama. Ušao je u ljudsku kožu. Nastanio se u ljudskoj povijesti iz koje ne će da izađe, nego u njoj uspostavio svoje kraljevstvo. Ubacio se u ljudsku savjest u kojoj dominira svojim božanskim zakonom i ne da ti mira dok ne prihvatiš Božju. On je pobijedio svijet: svijet grijeha svojim oproštenjem, svijet đavla ubojice i lašca svojim životom i istinom, svijet smrti svojim uskrsnućem. I dao i nama moć da pobijedimo taj isti svijet zala ako slijedimo njega, Svjetlo od Svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Ako ćemo pravo, Isus je sam potpisao svoju vlastitu osudu protiv sama sebe da nas oslobodi osude vječne: “Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga” (Iv 10,17-18).

Ljudi, međutim, svaki dan potpišu novu osudu protiv Isusa kada mu god pogrde presveto ime i božansko dostojanstvo; umjesto da Ga počaste poklonom novoga djeteta u obitelji, pohodom nemoćnu bolesniku, čestitom ispovijeđu i kajanjem, iskrenom zahvalom Bogu za njegova dobročinstva, pomaganjem sirotinji, molitvom za žive i mrtve.

Ljudi bi mogli biti drukčiji kada bi povjerovali Isusovoj Istini u svojoj ispravno formiranoj savjesti. Kršćani bi mogli biti drukčiji kada bi im bio važniji Krist, a savjest usklađenija s njegovim božanskim zakonom ljubavi u odnosu na prolazna mišljenja neke nametljive skupine koja tiranizira narodnu svijest. Kada nam bude važnija ljubav Kristova i duhovno blago savjesti od pukih obećanja ovoga svijeta, onda ćemo biti na strani Istine, Pravde i Ljubavi.

Suđenje u Haagu. Mnogi su od nas potkraj prošloga mjeseca pokraj televizora pratili presudu šestorici Hrvata koji su se 2004. svojevoljno predali Haškom sudu. Onomu istom sudu koji je još davne 1993. međunarodno osnovan i na neki način “ovlašten” da bude potpuno “neovisan”, čak dotle da se Boga ne straši a ljudi ne srami, poput onoga sudca u Lk 18,2. I odmah je čudovišno ugradio u svoj Pravilnik očitu i u nebo vapijuću ogradbu koja glasi: ako bi sud slučajno osudio nekoga optužena građanina na području ex-Jugoslavije, na primjer na deset godina zatvora, pa se nakon tih deset godina prizivno utvrdi da je taj čovjek nepravedno osuđen, sud mu ne duguje nikakve odštete za njegovo desetgodišnje robijanje u Haagu ili u nekoj drugoj europskoj robijašnici.[1] Pravomoćna presuda suda mora se smatrati pravednom, neprizivljivom, osobito ako je daytonski svrhovita i “politički korektna”! Taj isti sud presudio je i šestorici Hrvata, političara i vojskovođa Domovinskoga rata, u prvoj presudi 29. svibnja 2013. nakon Raspravnoga vijeća, kada su osuđeni na drastične kazne, te 29. studenoga 2017. kada su im te drakonske kazne, nakon Prizivnoga vijeća, bile doslovno potvrđene.

Poseban slučaj na suđenju dogodio se sa Slobodanom Praljkom, Čapljincem, vojskovođom Domovinskoga rata, general-pukovnikom HV-a i HVO-a. Ako si slučajno u vrijeme čitanja presude 29. studenoga prije podne ukucao u Google njegovo prezime, mogao si pročitati 225.000 mjesta gdje se to prezime spominje. Ne odnosi se sigurno sve na njega, ali velika većina govori upravo o njemu. A nakon što je čuo potvrđenu osudu i izjavio da nije ratni zločinac i potom popio bočicu smrtonosne tvari te domalo pao mrtav, mogao si do dva dana na tom istom Googleu pročitati više od 12 milijuna mjesta gdje se njegovo ime spominje. Vijest je očito upalila medijske agencije svijeta, blogove i portale, vladine i nevladine organizacije.

Ta njegova jedinstvena gesta u trenutku sama suđenja izazvala je čuđenje svega svijeta. Kao da je ušao u ljudske oči, mozgove i razume neki novi casus – slučaj koji će se rješavati i u ovom i u budućem naraštaju.

Ne rezultira da je pokojni General sebi prikratio život i zatvor zato što nije mogao živjeti pod stigmom ratnoga zločinca. On je živio pod tim znakom i od prve presude.

I uporno je, ne samo kazivao, nego argumentirano dokazivao sudu da on nije ratni zločinac. On je u svojoj svjesnoj obrani, u svome dokazivanju kroz 13 godina rabio sve dokaze, argumente, knjige, odgovore koji su bili odbijani. On u svome završnom dokazivanju na sudu nije išao braniti druge, jer ne zna što su drugi činili. On zna za sebe da nešto jest ili nije uradio. Kada više nije uvažen nijedan razlog za njegovu obranu, tj. da nije učinio nikakav zločin, a da je učinio mnogo dobrih djela, onda je povukao završni potez, ne da ubije njih koji, prema njegovu uvjerenju, iracionalno rezoniraju i nepravedno presuđuju, nego je htio i životom potvrditi da je istina to što on tvrdi. Vidjevši da su svi ti njegovi dokazi pali u vodu, poduzeo je posljednji čin, dokazom ad absurdum, pokazujući sudu da mu je više stalo do istine i pravde koju je u svom subjektivnom uvjerenju izlagao i dokazivao nego li do tjelesnoga života koji je na onakav način pred očima sudstva i svega gledateljstva dramatično završio. Ako bismo to stavili u običan logičan silogizam, onda bi to moglo izgledati ovako:

Haški sudski silogizam, 2017.:

– Svaki zločinac u ratu zaslužuje primjerenu kaznu.

– A general je Praljak ratni zločinac po zapovjednoj odgovornosti, zločinac kojemu se potvrđuje kazna od 20 godina, dosuđena na prvostupanjskoj instanciji 2013.

Ergo osuđenik Praljak mora ispaštati za svoju zločinačku kolektivnu odgovornost u nekom eurozatvoru; ispušta mu se odgovornost za rušenje Staroga mosta, ali se ne spušta kazna ni jednoga dana od onoga što mu je sud odrezao u prvoj presudi.

Nasuprot tomu dokazivanju Praljak poteže silogizam kojim se služio kroz svih 13 godina svoje obrane, zalažući svoj razum, volju, vrijeme, sredstva.

Njegov obrambeni silogizam glasi:

Onaj tko nije počinio ratnoga zločina ne zaslužuje nikakve kazne.

A Slobodan Praljak nije počinio nikakva zlodjela, nikoga nije ubio niti mu zlo nanio te stoga nije ratni zločinac; niti je zapovjedio da se ikoga ubije ili mu se zlo nanese te stoga nije član udružena zločinačkog pothvata. Štoviše, učinio je poprilično dobrih djela u korist drugih bez obzira na vjeru i naciju. I to je na sudu dokazao člancima, knjigama, grafikonima.

Ergo: budući da su pred sudom propali svi razumni dokazi, sve logične argumentacije, sva suvisla uvjeravanja, general je ocijenio da mu ne preostaje drugo nego da odbaci sudsku presudu kao neistinitu i nepravednu i prepusti se posljednjemu “dokazu”, redukciji ad absurdum, uzimajući protuživotni napitak.

Sudci – u njegovu oslovljavanju nema više “časni sude” – kada vas ne uvjerava sva logika i iznesene činjenice, sva prikazana istina i neoborivi dokazi, neka vam ovaj apsurd otvori oči da konačno shvatite da niste u pravu, niti ste presudili istinito i pravedno, zaključak je Generalov.

Katolička vjera. Katolici ne unose čin generala Praljka u kršćansko mučeništvo, jer on tu svoju gestu nije učinio izričito ni za vjeru, ni za Crkvu, ni za Boga, kao na primjer Drinske mučenice, Kćeri Božje ljubavi, koje su poskakale s trećega kata vojarne u Goraždu 1941. da očuvaju Bogu zavjetovanu čistoću pred pijanim zlonamjernim silovateljima. Mnogi su skloni reći da je General svoj čin mjesecima, ako ne i godinama, smišljao te svjesno i namjerno izveo. Čin kao takav zavrjeđuje pojam samoubojstva, jer nitko od nas nije gospodar svoga života. I nemoj ići k Bogu prije nego te on pozove!

Pokojnik je ostavio oporuku da mu se tijelo spali, a pepeo prospe tako da ni groba nema. Katolička nas vjera uči: život koji sam sebi nisi dao, nemaš pravo ni oduzeti! Bolje je nepravdu podnositi nego je drugomu nanositi! Tijelo koje je ovom zemljom hodilo i dobro činilo Gospodin će Bog uskrisiti u Posljednji dan. Stoga pokojnike pokapamo u groblja. A kao znak vjere u uskrsnuće na njima ističemo križ na kojem je visio Pravedni, nepravedno na smrt osuđeni Jedinorođeni Sin Božji. Neka nam po svetom Križu, pod kojim ćemo u grobu ležati, dođe izbavljenje i vječno spasenje.

Gospodin je Isus rekao: Ako netko učini neko dobro djelo, makar i ne bio svjestan da to čini za Isusa, Gospodin će mu na svome Sudu reći: Kada si gladna nahranio, mene si nahranio; kada si žedna napojio, mene si napojio; kada si ranjena pomogao, meni si pomogao. Hoće li onda i onomu koji je za istinu i za pravdu, po svom uvjerenju, tjelesni život založio također reći da se time s vječnom istinom i pravdom složio? Mi ne znamo kakva se drama u Generalovoj savjesti odvijala onih posljednjih trenutaka. Zato i ne sudimo, ni generala Praljka ni Haški sud, da ne budemo i sami suđeni pred Božjim sudom.

General je Praljak naš sunarodnjak, koji se zauzeo za obranu više hrvatskih krajeva i katoličkih zajednica od nepravedne agresije te je i on zaslužan da danas na tim mjestima uopće ima Hrvata i katolika. Zahvalni za sve dobro koje je činio, došli smo se pomoliti da mu Bog u svojemu milosrđu oprosti sve ono što nije bilo u skladu s voljom Božjom. A živima za život udijeli strpljivosti i snage!

Mi molimo Gospodina Boga da na svome Sudu – a to je jedini i konačni Sud, pred koji će stati i svi ovozemni sudci i svi osuđenici kao i svi mi, a na kojem nam sam Bog jamči apsolutnu pravdu i apsolutno milosrđe – presudi i pokojnomu Generalu i svim drugim pokojnim braniteljima, ne gledajući na naše ljudske grijehe, nego na vjeru Crkve svoje i na ove naše skromne a žarke molitve.

[1] Primjer: Z. Kupreškić, Haaška priča, Vitez, 2002.; Vidi osvrt na knjigu: “Religiozne niti u ‘Haaškoj priči'”, u: Vrhbosnensia, 1/2003., str. 175-183. Zoran piše za sebe da je u pritvoru i zatvoru UN-a u Den Haagu proveo 1478 dana, na sudskom procesu 464 sata, s lisicama na rukama 544 puta. Ni kriv ni dužan.

Izvor: Crkva na kamenu