Kršćana ima i među podanicima džihadističke galaksije koja se još bori za dobar dio Sirije pod vlašću Damaska i njezinih saveznika Rusa i šijita. Malo ih je, siromašni su, stari i oskudno odjeveni, ali još ih ima. A uz njih su franjevci iz Kustodije Svete Zemlje, koji su upravo posljednjih tjedana obnovili svoj izbor ne napustiti taj maleni ostatak muškaraca i žena koji nose Kristovo ime u zemljama koje su u rukama islamističke paravojske.
Događa se to u Knayehu, Yacoubiehu i Jdeidehu, malenim mjestima u Dolini Oronta, gdje oko 400 kršćana nastavlja živjeti, moliti i sudjelovati na misama koje se slave u tri katoličke župe kojima su skinuta zvona, uklonjeni križevi i kipovi svetaca. Posljednji su to koji su ostali, oni koji nisu uspjeli otići jer nisu imali sredstava ili zbog dobi nisu mogli pobjeći drugamo. I dvojica fratara koji su s njima, jedini su svećenici i kršćanski redovnici preostali u zemljama gdje zakone diktiraju islamistički sudovi podložni islamističkoj paravojsci.
U posljednje vrijeme, i sinovi sv. Franje su se pitali je li još moguće i ispravno ostati, izlažući se novim opasnostima nasilja i odmazde, koji sve više prijete u nesigurnoj fazi u kojoj se nalazi sirijski sukob. Povod za to pitanje na grub i neizbježan način za Franjevačku kustodiju bila je tko zna koja po redu otmica Dhiya Azziza, iračkog četrdesetogodišnjeg fratra koji je upravljao župom u Yacoubiehu. Zatočeništvo od 12 dana, završeno je oslobađanjem koje je Kustodija objavila 4. siječnja bez dodatnih pojedinosti.
Događaj je iznova stavio pred fratre Kustodije presudno pitanje: je li dobro i korisno ostati u župama u sirijskim selima pod kontrolom islamističkih snaga koje se protive vlasti u Damasku, premda broj mjesnih katolika nastavlja opadati jer mnogi odlaze?
Ili se bolje povući u iščekivanju boljih vremena? Kustos Svete Zemlje, o. Pierbattista Pizzaballa, pozvao je sve fratre Kustodije da preuzmu odgovornost u donošenju teške odluke, tražeći od njih savjet vezan uz izbor koji donijeti.
Kroz naredne tjedne, mnogi fratri su svoja usmena ili pismena promišljanja uputili o. Pizzaballi, koji je u poruci objavljenoj i na mrežnoj stranici Terrasanta.net iznio rezultat zajedničkog rasuđivanja.
– Vaša mišljenja objavio je Kustos u poruci upravljenoj njegovoj subraći su bila od velike pomoći i olakšala su donošenje odluke… Gotovo svi ste jasno iznijeli mišljenje da je dužnost ostati u selima, bez obzira na broj župljana, i unatoč opasnosti – kazao je kustos.
Potom, Pizzaballa dodaje promišljanja koja omogućuju uvid u to odakle snaga za taj izbor, tako duboko urođen karizmi sinova sv. Franje.
– Kustodija nije nikad napuštala mjesta i pučanstvo koje joj je Crkva povjeravala, pa i uz rizik opasnosti. Ne mali broj naših mučenika, i u nedavnoj opasnosti, umrli su u okolnostima koje se umnogome ne razlikuju od aktualne situacije. Pastir ne napušta svoje stado i ne pita se vrijede li njegove ovce puno ili malo, jesu li brojne ili mlade. Pastiru su sve ovce važne i voli ih sve na isti način – rekao je Pizzaballa.
Tim duhom, Kustos Svete Zemlje najavljuje da je u Yacoubieh, na mjesto fra Dhiya, iz Betlehema stigao Louay Bhsarat, mladi jordanski fratar koji je izrazio spremnost poći u Siriju još na početku rata.
U zbivanjima malih kršćanskih zajednica Oronta koje čuvaju franjevci sabire se najdublji i najdragocjeniji splet mučeničkog iskustva življenog u mnogim kršćanskim zajednicama u Siriji izmučenoj ratom.
Već 2011. to područje na sjeverozapadu Sirije palo je pod kontrolu protu-Asadovih pobunjenika: najprije glavosjeka Islamske Države, a potom džihadista Jabhat al-Nusre.
U to vrijeme, mnoge zapadne Vlade veličale su ustanak protiv režima u Damasku, a na Zapadu se sirijske kršćane optuživalo da su peta kolona Asadovog aparata. Kad su u taj dio Sirije stigli pobunjenici, neki su kršćani i jedan pravoslavni svećenik morali pobjeći, jer je bila poznata njihova blizina s vladajućima. Naprotiv, franjevci su ostali sa svojim župljanima, i nisu bili protjerani.
Ne zbog njihovog podržavanja novih pridošlica. Nego samo zato što, u svojoj golorukosti, nisu javno podupirali nijednu stranu ili pokazivali bliskost s ijednom političkom skupinom. I sve do tog trenutka ograničavali su se samo na poštivanje uspostavljenog poretka.
Pod vlašću džihadista, kršćani triju malih mjesta na Orontu morali su ukloniti svaki javni vidljivi znak crkvenog života: nema zvona, nema procesija, nema križeva na crkvama, nema kipova Majke Božje ili svetaca izloženih na otvorenom.
U jesen 2014. džihadisti su zatvorili o. Hanna Jalloufa, župnika u Knayehu, zajedno s nekoliko mladih iz župe. To se dogodilo nakon što je franjevački redovnik osobno pošao na islamistički sud tog područja, gdje je pokušao prijaviti porast nanošenja šteta samostanu od strane islamističkih skupina.
Svojim činom, o. Hanna je želio provjeriti može li doista novi poredak nametnut od džihadista jamčiti prava ograničena jednom kršćanskom podložniku, kako to propisuje Šarija, također i u svojim najstrožim tumačenjima. I protumjere koje je podnio on i njegovi župljani dovoljne su da se razotkriju parole islamističke promidžbe.
Ovih godina, u igrama protivničkih propagandi, sirijski kršćani su bili ocrnjivani ili im se ulagivalo, mučeni ili izlagani kao ratni plijen. Kuloari Zapada, gdje su prije bili napadani, sad ih žele čak označiti za žrtve jednog nepostojećeg genocida, možda kako bi u njihovo ime opravdali neke vojne operacije. Dok i Asad, sa svoje strane, nastavlja gajiti sliku arapskog vođe prijatelja kršćana.
U svojoj golorukoj krhkosti, franjevci Kustodije i njihovi prijatelji su pokazali svijetu da se može uvijek pokušati živjeti kao kršćani pod onima koji zapovijedaju pro tempore, tko god oni bili. Pa ako su oni i iz Islamskog kalifata. A njihova će goloruka ustrajnost pomoći u očuvanju onih koji ostaju i u budućnosti, kakva god bila ta budućnost Sirije.
Izvor: Crkva na kamenu/laudato.hr