Uvod. Jakov zvani “stariji” brat je Ivana apostola i evanđelista, sin Salome i Zebedeja iz Betsaide u Galileji. Zauzima mjesto pri vrhu među Dvanaestoricom apostola. U dvama popisima apostol je Jakov na drugom mjestu (Mk 3,17; Dj 1,13), a u drugim dvama na trećem mjestu (Mt 10,2; Lk 6,14). Njegovo ime dolazi čak ispred njegova brata, po svoj prilici zato što je bio stariji od Ivana.
Nije lako rekonstruirati sliku Jakovljevu iz Evanđelja. Razlog je i u tome što su njih dva brata, Jakov i Ivan, gotovo uvijek zajedno, neodvojivo. Ovdje ćemo promotriti Jakova na onim mjestima koja su braći zajednička.
Jakov je bio, zajedno sa svojim ocem i bratom, ribar na Genezaretu, kroz koji prolazi najbrža i najvijugavija rijeka na svijetu – Jordan. Otac im je bio imućan, na što se zaključuje po tome što je imao sluge i najamnike (Mt 4, 21; Mk 1, 19-20). On je zajedno s bratom Ivanom pozvan da postane ribarom ljudi. I rado je prihvatio Isusov poziv (Lk 5,1-11). Moglo je to biti u proljeće 28. godine po Kristu.
Uzet ćemo u ruke Novi Zavjet i zustaviti se na Markovu desetom a Matejevu dvadesetom poglavlju.
Apostolsko častohleplje. Čitajući sinoptička Evanđelja (Mt, Mk i Lk) i ono Četvrto (Iv), nailazimo na više mjesta u kojima se dvojica braće počešće kreću u uskom Isusovu teološkom društvu. Na primjer: oni s Isusom prisustvuju uskrisenju Jairove kćeri (Lk 8,51). Ili ako Isus pođe na Tabor da se preobrazi, povede sa sobom, uz Petra, također Ivana i Jakova (Lk 9,28). Zaputi li se na Maslinsku goru da s vidikovca promatra Jeruzalem i proplače nad njim, odnosno da se u Getsemaniju Ocu pomoli, opet uzme Petra, Jakova i Ivana (Mk 14,33). Navode li evanđelisti Dvanaestoricu, ova dvojica uvijek bliže apostolskomu pročelju negoli začelju, kao što rekosmo. Takvi i neki drugi tekstovi nagone nas na zaključak kako su ova dva omiljela Isusova učenika imala doista povlašten položaj među apostolima. Nije nikakvo čudo da su Jakov i brat mu Ivan osjetili Isusovu naklonost i malo se osmjelili u svojim željama i molbama. Evanđelist Marko, potonji tajnik sv. Petra u Rimu (1 Pet 5,13), pripovijeda kako jednoga dana dvojica spomenutih apostola osobno istupiše pred Isusa da od njega nešto pošteno zamole: “Učitelju htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo”. Nato ih Rabbi upita što žele. Oni mu odvrate: “Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna a drugi slijeva” (Mk 10,35-37).
Međutim, prema nekim današnjim pismoznancima, učenička se molba učinila apostolu i evanđelistu Mateju malko pretjeranim slavoljubljem koje i nije odviše bilo umjesno čuti iz usta jednoga (kamoli dvojice) apostola, pa je Matejevo oko “vidjelo” njihovu mamu, Salomu, kako se ona, sa sinovima ispod ruku, zaustavila ispred Apostolskoga kolegija i kako je ona molila-kumila Isusa: “Reci da ova moja dva sina u tvome kraljevstvu sjednu uza te, jedan tebi zdesna, drugi slijeva” (Mt 20,20-21). Matej je, istina, priznao ono što je Marko već napisao, ali dodao je da je majka dovela sinove pred Isusa na konkurs za buduće ministarske fotelje, i u njihovo ime podnijela molbu. Kažu da je sv. Matej vidio Jakovljevu i Ivanovu majku vjerojatno zato da bi donekle zaštitio apostolski ugled dvojice apostola. On je to pisao u vrijeme dok je Ivanova slava bila na najvišem stupnju u prvotnoj Crkvi, pa je radije apostolske ambicije i javni poraz prebacio na majčin obraz!
Ne znam zašto tu stvarati probleme. Imaju pravo i Matej i Marko. Jednom su dvojica apostola došla sama da Isusa mole za ugledna mjesta, a drugi put je posredovala majka te u njihovo ime molila ta ista mjesta.
Kada god razmišljam o ovoj zgodi, uvijek se začudim trostrukim čuđenjem.
Ponajprije, uhvati me neki zagonetni osjećaj kada sebi predočim ovu braću apostole kako su se odvažno isprsili pred Isusom, podigli glavu i glas i pred očima ostalih učenika zaiskali osiguranje svojih budućih mjesta.
Još me teže spopadne čuđenje kada pomislim kako su možda upravo oni, a ne toliko sv. Matej, stvarno angažirali i svoju mater da se za njih, dvadesetipetogodišnjake, zauzima i bori. Saloma se po svoj prilici najprije obratila Mariji, pa kada je Gospa slegla ramenima i rekla joj da bi bilo najbolje neka se izravno uputi i upita Gospodina buduće Slave, moliteljka je pala ničice pred Isusa i izgovorila one tople majčinske riječi na zaprepaštenje ostalih ribarsko-apostolskih očiju i ušiju.
I konačno, najviše se čudim kako su dvojica apostola sa svojom voljenom majkom sastavila usmenu zajedničku molbu da za sebe osiguraju karijeru, jedan vjerojatno ministarstvo vanjskih, a drugi ministarstvo unutarnjih djela, i to upravo u predvečerje Isusove muke i smrti. Isus im je neposredno prije toga (Mk 10,32-34) po treći put navijestio svoju krvavu Maslinsku agoniju i još krvaviju Kalvariju, iza koje će uslijediti Gloria uskrsnuća. Ali kao da su ta proročanstva prohujala pokraj učeničkih glava bez ikakva odjeka i traga. Štoviše, vjerojatno su njih obojica u Maslinskom vrtu, kada ih je ono Isus pozvao na molitvu a oni pozaspali, možda u snu sanjali o budućim stolicama.
Eto tako, rekoh, uvijek se stupnjevito iščuđujem pred ovim Matejevim i Markovim odlomkom. A zašto? Zašto, kada ja sam u sebi nosim Jakovljeve i Ivanove neuredne ljestve i težnje iz perioda prije Isusova uskrsnuća? – kada vidim oko sebe braću: đakone, prezbitere i biskupe – Ivanove i Jakovljeve nasljednike i sljedbenike, zatim svoju braću redovnike i sestre redovnice, a između kojih je, čini se, malo tko odviše odmaknuo od epizode odigrane na Isusovu putu u Jeruzalem? Govoreći konkretnije: kada mi svećenici i biskupi vidimo da se neke naše župe stanu osipati, kako biskupija počinje duhovno i osobno nazadovati; kada primijetimo da nam se vjernici smanjuju, bilo zbog tjelesnoga mortaliteta ili duhovnoga propaliteta, ili nesretnih ratova ili neuspjelih brakova, nađe se potajnih želja u srcu da nam se dodijeli koje bolje mjesto (koje se još nije raspalo), gdje ne treba puno zasukivati rukave niti razbijati glavu s obijesnom mladeži. Izražavamo možda želju na osnovi svojih služiteljskih godina, svoga iskustva i mučeništva u prošlosti, u ratu i poslije rata, prije Koncila i nakon Koncila, da nam po mogućnosti dekretira koju pri-gradsku župu s novonaseljenim življem. Pa još više, po svijetlom apostolskom uzoru Ivana i Jakova i mi uposlimo koju svoju “majku”, školskoga kolegu ili boljega prijašina koji je koliko-toliko pribraniji kod Duhovnoga stola: da nas zagovara i da barem provuče kroz uši odgovornima naše skromne i opravdane poglede i izrazite naše kvalitete za neke naše bogoštovne službe. Eto, tako! Umjesto da se upnemo iz petnih žila pa da se, poput nekih, prijavimo na najteže župe, da se ponudimo za najugroženija mjesta, da se preotimamo da nešto čestito poduzmemo i uradimo, mi obično poput “sinova groma”: Hoćeš li nam dati što ti zaištemo… Ili: ne diži me s ove moje župe na kojoj sam zaorao duboke brazde u ovih zadnjih petnaest-dvadeset-i-više-godina! Tko god drugi dođe, samo će mu nečastivi posijati kukolj. Ostanem li ja, i to sam, izniknut će sama samcata pšenica. Oče biskupe, ne cijepaj mi župe! Razdvoji li se župa, razrezano je srce. Ovo je nešivena Kristova haljina – u malom!
Zašto se, velim, čudiš sebi i svojoj subraći, kada imaš i divnih sestara koje svojim poglavaricama (što su ih, budi usput rečeno, one izabrale) vraćaju dekrete preporučenim pismom! Šalji ti na onu filijalu koga ti srce hoće, ali ja se odavde ne mičem. Taman sam se malko uhodala, djeca me zavoljela, a ni župnik nije voljan da odavde idem… A koliko tu ima majki i “teta” Saloma, bolje je ništa i ne govoriti!
1 – Apostolsko poštenje. Mi se znamo začuditi apostolima na njihovim ljudskim težnjama i željama, iako su naše možda i jače i žešće, i neurednije, samo što se nad svojim vlastitima mnogo ne sablažnjavamo i ne zaprepašćujemo. Ima, međutim, nešto drugo što je u apostola vrlo značajno i silno, a u nas ne tako odveć uočljivo. Kada je Isus okrenuo Ivanovo i Jakovljevo pitanje i stavio pred njih kalež i križ života: “Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?”, oni ko s nokta odgovoriše: “Možemo!” (Mk 10,38). Očito je da su morali biti svjesni poteškoća i nevolja koje su okruživale Isusa i apostole: atmosfera je bila vrlo naelektrizirana, u zraku se predosjećalo nešto najgore, židovsko je svećenstvo, sa sinedrijem, zaoštrilo sjekire da usijeku Isusu križ, prema tomu i apostoli su u neposrednoj opasnosti… Pa ipak dvojica spomenutih apostola vjeruju u Isusovu pobjedu. I upravo zato i traže mjesta u njegovoj zemaljskoj Slavi. Bili su uvjereni da će Isus pobijediti i neprijatelje Rimljane, i neprijatelje Židove, i sve vragove. I zato su ostali lojalni i privrženi Kristu. Isus ih je ponovo podsjetio na ono što im je stalno govorio: možete li sa mnom izdržati kušnje, podnijeti progonstva, prijezir, sramotu i smrtnu borbu? “Možemo!” To je zaista vrlo pošteno i veličanstveno s njihove strane.
I znamo da su nastojali biti vjerni do kraja: Ivan je bio pod križem. Jedini od apostola. Kasnije: Jakov bijaše prvi apostol-mučenik (Dj 12,2), a Ivan je nakon raznih muka i jada umro prirodnom smrću pedesetak godina poslije. Jakov poginuo prvi između apostola, Ivan preminuo posljednji. Obojica svjedoci, svaki na svoj način, i perom i životom. U jednoga čaša puna mučeničke krvi, u drugoga prepunjena svjedočkim iskustvom. Isus svakomu daje čašu i krst, ali svakomu različito i potresno.
2 – Isusov karakter. Iz ovoga susreta i razgovora između Isusa i dvojice njegovih povlaštenih učenika izbijaju na površinu dvije-tri oznake po kojima se očituje Isusov karakter, što valja posebno istaknuti. Nasuprot trostrukom čuđenju apostolskim aspiracijama, moramo pokazati trostruko divljenje Isusovu značaju.
Prije svega, veoma nas se doima Isusova smirenost. Kada je čuo apostolske želje, nije uopće planuo. Možda se samo blago osmjehnuo i rekao: “Ne znate što ištete” (Mk 10,38), i prešao na svoje upite i njihov odgovor. Isus je staložen, učtiv, ljubazan, kulturan, strpljiv. Strpljiv do smrti, do uskrsnuća, do dana današnjega sa svakim svojim učenikom, pa i s nama koji živimo u ovakvim ambijentima i s ovakvim ambicijama. No, jesmo li mi kulturni i strpljivi? Kada čujemo kakvo promašeno pitanje ili prijedlog, sinemo li neobuzdano? Možemo li s drugima lijepo razgovarati pa makar bismo koji put imali pravo na određen stupanj srditosti?
Zatim nas zadivljuje Kristovo poštenje. Poštenjak i na početku i na svršetku: “Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?” To jest: Možete li, učenici moji, uroniti u patnju, u more ljudskih poraza i suza, prihvatiti poniženje i križ? Isus ne zavarava svoje sljedbenike. Svakomu kaže istinu: “Čašu koju ja pijem, pit ćete i krstom kojim se ja krstim, bit ćete kršteni!” (Mk 10,39). Tko želi ići za Isusom, točno zna što ga čeka: čaša pelina i vatreno krštenje. I to Krist kaže svima onima koji za njim žele poći. I to odmah na početku, da se ne kaju na kraju. I da ne kažu kako su zavedeni, prevareni.
Ali nas ljude pamćenje katkada izda. Smetnemo. Toliko nam je puta govoreno kroz sjemenište i bogosloviju, kroz postulaturu i novicijat, čitava života možemo o tome razmišljati, ali čim se čaša primakne k ustima i križ ramenima, odmah nas potrese i ponese neobična sumnja ili nevjera. Zar koji put spremno ne odbrusimo: “Ne možemo!” Ne možemo te, Kriste, poslušati kada progovoriš na Petrova usta, preko biskupove odredbe, kroz poglavareve zapovijedi…, samo ako nije po našem kroju!
Konačno, Isusova čestitost pokazuje se najviše u njegovu odgovoru na apostolsku peticiju: “Čašu ćete moju, doduše, piti, ali sjesti meni zdesna ili slijeva – to nisam ja vlastan dati, to je onih kojima je pripravio moj Otac” (Mt 20,23). Isus sebi ne pripisuje što je Očevo. Savršeno se pokorava svomu Ocu. Štogod više ide u susret Getsemaniju, Gabati i Golgoti, to više savija svoju ljudsku volju u Očevu Volju. On od Njega očekuje doslovno sve. Milost i mjesto koje apostoli ištu – to će Otac podijeliti onima kojima je u svojoj slobodi naumio dati! Mi bismo ipak željeli da im je Isus odgovorio točnije. Ali Isus je stvarno dao najtočniji odgovor: Sve je u Očevim rukama. Sve je u Očevoj Volji, Ljubavi! Oče, budi Volja Tvoja! U tome je sav Isusov život, sva njegova objava. Sav Zakon i Proroci! Sav odgovor Neba Zemlji. Ako želiš biti u Crkvi sretan i druge usrećivati, onda: “Ništa ne traži i ne ništa ne otkaži!” – Nihil petere, nihil recusare!
Ali, eto, mi smo toliko puta kao na priliku pogani, nevjernici. Sve mislimo da će nam Bog Otac ostati dužan. Pa valjda zato osiguravamo sebi mjesta zaobilaznim putem u Jeruzalem!
3 – Reakcija drugih apostola. Evanđelisti nisu prenijeli samo Jakovljeve i Ivanove slavohlepne želje nego su pribilježili i reakciju drugih učenika-nazočnika. “Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana” (Mk 10,41). Jeste li primijetili da je Jakov na prvom mjestu. Bila je zanimljiva ta scena kada su molitelji završili svoju audijenciju kod Isusa, a nastupili drugi apostoli. Nikada u sebi, možda, nisu osjetili jače kolanje Kajinove krvi kao toga časa. Razgnjeviše se do krajnosti: ta jesmo li se i mi svega odrekli, kako to njima sada prva mjesta! U svima se probudila krvava konkurencija.
Pretpostavljam, da je Petar znao da će se netko javiti za prvu stolicu, on bi prvi istupio iz reda i upozorio da je za njega već ionako osigurano. Ali očekivao je da su drugi razumni, da su čuli što je Isus rekao u Cezareji Filipovoj i da je sve jasnije od podnevnoga sunca, da će on biti zdesna Gospodinu, a njegov brat Andrija, prvopozvani, koji ga je doveo k Isusu, da će biti slijeva.
Možemo li u ovom apostolskom zrcalu pročitati i svoju reakciju? Kada čujemo da je netko “neprikladan” zadobio neku, hajmo reći, pristojnu službu u Crkvi, da se netko preselio sa selendre u gradsku vrevu, s jednoga mjesta na drugo, otišao na studij, skočimo na noge, iskolačimo oči i ražestimo se “apostolskim” gnjevom, crveni od jada i jala. Skoče koji put vjernici, potaknuti od sebe ili od drugih, oglase se neke pobožne sestre, dignu se braća svećenici… Je li to ona poznata invidia – zavist? Ovo se najbolje njeguje, zalijeva i – raste. Ona nam je najjača od svih sedam “istočnih” biljaka i stabljika. Svi smo je puni od zametnuća do preminuća. Čim se primijeti da se netko između nas izdiže, odmah mu se izvuku iz tajne kartoteke neke “činjenice”, neke nedopuštene veze i vezice, “prikolice” i – kolica. Neka se zna, iako ne mora biti sve istina. Nije dobro neke stvari zaboraviti! A što se pri tome zaboravlja svetopisamska izreka da je najgora gnusoba Božjemu Biću: “čovjek koji zameće svađe među braćom” (Izr 6,19), to kao da ne ulazi ovamo.
4 – Isusova revolucija. Isus kao Isus. Uopće se nije naljutio zbog apostolske zavisti, nego dozva k sebi ne samo ovu Dvojicu nego svu Dvanaestoricu i reče im govoreći: “Znate da oni koji se smatraju vladarima, gospoduju svojim narodima… Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga” (Mk 10,42-44). Time je Isus prevrnuo dotadašnju, tadašnju i sadašnju ljestvicu društvenih vrijednosti. Napravio je pravu revoluciju, prevrat, veleprevrat, i životom i naukom. Ljudi se cijeloga života vrpolje i trude da se izvuku na površinu i na kakvo postolje/prijestolje, a Isus se čitava života bori za zadnje mjesto, za prijestolje na križu, i tomu uči svoje učenike. Isus se toliko borio za posljednje mjesto da mu ga nitko nikada nije mogao – oteti. Najveći auktoritet jest onaj koji je u službi, a ne u srdžbi i zavisti; koji se sastoji u povećanju ljubavi i zajedništva, a ne onaj koji ugrožava istinsku životnu radost. Mjera naše prezbitersko-redovničke, odnosno biskupske veličine nije u fasadnu auktoritetu, nego u iskrenu potpunu auktoritativnu angažmanu za druge, za Boga.
U komentiranom živom i istinskom događaju pokazali su se neki pozitivni i negativni znakovi u ljudskoj naravi apostola. Bijahu ljudi kao i mi: puni ambicije i borbe za prva mjesta. Daleko od pomisli služenja drugima.
Oholi i ambiciozni: izdižu glavu iznad drugih, ne daju preda se.
Škrti i lakomi: grabe za sebe, ne daju nikomu drugomu.
Zavidni i ljubomorni: Dvojica Desetorici, Desetorica Dvojici, jedan drugomu, svi svima.
Srditi i ljutiti: zbog uspjeha i molbe drugih, zbog mjesta i položaja. Ali vidjeli smo i Jakova i Ivana kako su spremni s Isusom piti kalež života i krstiti se krstom patnje. U tom ih je svjedočkom stajalištu, kao i druge apostole, Isusovo uskrsnuće posve učvrstilo snagom Duha Božjega. A zar se mi još uvijek po katkada ne vladamo kao da se Krist uopće nije ni utjelovio, a kamoli uskrsnuo? I Duha nam Očeva poslao?
Isusova je pouka svima jasna:
Budite sluge, a ne prinčevi!
Budite poslužitelji, a ne gospodari!
Izaberite auktoritet požrtvovnim služenjem, a nemojte se na nj samo pozivati!
Budite najmanji pa ćete biti najveći!
Okanite se lažne ambicije i konkurencije.
Konkurirajte jedni drugima u služenju, u ljubavi, u radosnu izvršenju vlastitih dužnosti. Ne budemo li takvi, dobit ćemo i po nosu i po ponosu!
Ipak dvije su stvari sasvim jasne: vjerojatno nikada ne će ponestati majki Saloma i “sinova groma” koji će u kraljevstvu crkvenom tražiti desnu i lijevu stranu, kao što ni Isus nikada ne će ni za jotu odstupiti od svoga nauka i prakse s obzirom na kalež, križ, krst i vlast! I na Oca svoga na nebesima!
Mučeništvo i štovanje. Pouzdano znamo da je sv. Jakov prvi od apostola podnio mučeništvo za vjeru i Krista. Herod mu je Antipa godine 42. (prema nekima: 44.) odrubio glavu (Dj 12,2). I da je to bilo drago Židovima. Pa dade uhvatiti i Petra.
Sv. Jakov, stariji, zaštitnik je Španjolske. I šibenske katedrale. I Opatije. I našega Međugorja.
Crkva mu pjeva himan u Jutarnjoj molitvi:
Ribaru sretni Galilejskog mora,
Jakove sveti, primi našu pjesmu:
Ribarskoj mreži glas te Kristov ote,
Marni da budeš ribar, dušolovac.
Isusov pogled zanio te mlada
S Ivanom, bratom, za njim odmah hrliš
Učenik vatren ti si uvijek bio,
Kao sin groma gorio za Krista.
_________________________
Objavljeno: Da nisam ja, Gospodine?, Mostar, 2005., str. 63-74 (ovdje bez bilježaka).
Izvor: Crkva na kamenu
