Svečana kulturna večer u Biskupijskom centru Sarsenterumu 28. svibnja 2026. I religiozna večer. Okupio se zainteresiran broj slušatelja koji su pratili bogat program koji je vodio ravnatelj Centra don Ante Luburić, a organizirali Ogranak Matice hrvatske i Grad Stolac. Skup je pozdravio dr. Mladen Bošković, predsjednik Ogranka, i naveo aktivne sudionike večeri: prezentatore Nikolinu Lovrić iz Neuma, dr. don Milu Vidića, župnika Domanovića, i biskupa u miru Ratka Perića. Osim „Vidoštatskih kraljica“, dr. Bošković pozdravio je stolačkoga guslara Iliju Proletu i harmoničara Velimira Ravlića. Poseban završni aplauz upućen je braći Golemac, Marku Markanu, fizičkom invalidu a duhovnom talentu u poeziji, i njegovu bratu Andriji, koji je vjeran pratitelj i pomoćnik svomu bratu Markanu.
Don Ante je u uvodu predstavio protagonista večeri:
„Riječ je o Marku Markanu Golemcu, rođenom na svetkovinu Velike Gospe, 15. kolovoza 1960. godine, u selu Vrdi, župa Drežnica kod Mostara, kao petom od šestero djece u obitelji Stjepana i Mare Golemac. Pred nama je hercegovački pučki pjesnik i samouki umjetnik čiji je život postao svjedočanstvo nevjerojatne snage duha.
Nakon dječje paralize, koju je zadobio još kao dijete, podnio je brojne operacije i dugotrajna liječenja. Zbog bolesti i nepristupačnosti terena nije pohađao školu, ali ga je čitati i pisati naučila njegova starija sestra Šima. I upravo ondje gdje bi mnogi vidjeli samo ograničenje, Markan je pronašao svoj životni put. Pišući u tradicionalnim desetercima i osmercima, bilježio je ljude, događaje, običaje, život i vjeru hercegovačkoga čovjeka. Njegove pjesme nastaju iz iskustva, promatranja i duboke povezanosti s rodnim krajem i tvrdim Vrdima.
Osim pisanjem, bavi se i izradom rukotvorina od drveta i kamena, pokazujući pritom iznimnu upornost, vedrinu i stvaralačku snagu.
A možda je najvažnije reći: Markan je čovjek koji, unatoč svemu, nije izgubio radost života.
Dok mnogi danas imaju mnogo, a ipak teško pronalaze smisao i mir, njegov nas život podsjeća da čovjekovu veličinu ne određuju okolnosti, nego širina srca i snaga duha.“
Donosimo izlaganje Nikoline Lovrić:
Dobra večer svima okupljenima!
Drago mi je, a vjerujem Markanu pogotovo, da ste večeras došli podržati njegovu poeziju, a onda i njega samoga.
Kao što znamo, Markan je čovjek kojega tijelo ne sluša najbolje. Dječja paraliza, od koje je obolio u šestoj godini, a i njoj sve pridružene dijagnoze koje su uslijedile nakon toga, prikovale su ga u kolica, njegove prste ostavile u grču, a glas bez decibela. Ipak, nijedan životni križ ne dolazi bez velike Božje milosti – Markanov je križ, izvana težak i bolan, u nutrini zauvijek je zadržao ono šest-godišnje dijete iz Vrda živim i nasmijanim.
Upravo zbog tog djeteta, Markanove oči i danas tako radosno čevrtaju, zjenice mu igraju, a pogled mladenački i naivno gleda na svijet ljepšim nego što on to doista jest.
I eto, otuda pučki deseterac i osmerac; otuda toliki životi zauvijek zadržani u stihovima kao da prošlost nikud ne miče, i zauvijek opstaje u svom izdanju obojanu nostalgijom. Markan prenosi emociju bez stilskih figura. Markan vraća trenutke bez pompoznih najava i priprema. Njemu ne treba deset stihova boja, mirisa, dodira kako bi prenio ono što je namislio. On samo napiše onako kako se dogodi u hipo-kampusu mozga. Spontano. I ne treba ti većeg čuda.
Ilindan 2022. tako zauvijek ostade u znaku Mise u obnovljenoj crkvi, a biskup Palić za ambonom u nadahnutoj propovijedi (2023., str. 137)..
A don Bariša Čarapina, zlatomisnik, koji je ljeti dok je još bio na školama, „najvolio biti kod ovaca“ (2023., str. 141).
Vrdi kroz Markana nikad neće zaboraviti godinu kad je asfalt prošao kroz selo, a Andro i Dragica kako su šezdeset i treće uplovili u bračnu luku (2025., str. 26).
Nevjerojatan je raspon kronologija koje Markan zadržava kroz svoje pjesme; toliko nevjerojatan da bi mu na analitičnosti pozavidjeli i istraživači i povjesničari.
Što bi bilo, zato se ovdje večeras pitamo, da našega Markana nije zahvatilo sve što ga je pogodilo? Možda bi danas nosio odijelo i ulaštene cipele, stari bi rekli, pantikule, uživao u zasluženoj mirovini negdje daleko od Vrda u kojima bi tek zbog nostalgije kojoj se svi vraćamo s godinama, posadio neki voćnjak, i obilazio ga jednom godišnje za Veliku Gospu.
Možda bi Markan imao ženu, djecu, unučad…, možda. Ali tada Markan sigurno ne bi imao ovog sebe kojeg danas ima, a mi, mi mu ne bismo pokazivali koliko ga volimo i cijenimo upravo zbog onoga što nosi u sebi, a ne na sebi.
Ne bismo večeras bili ovdje, niti bi Markan imao riznicu koju ima danas. U glavi i na papiru. Vrdi bi zauvijek ostali zabačeno planinsko selo, jer njihovo ime nitko drugi tako dobro kao Markan ne bi znao pronijeti svijetom.
U invalidskim kolicima, Markan danas trči maratonske dužine. A da se ne makne iz svoje kuće, od svog Andrije – ne mogu noge, mogu misli. Mogu djetinje oči, može neslomljiv duh pobjednika.
Eto, to mu je dobri Bog dao. Proslavio se kroz Njegove talente i ljubav prema životu. Da mu od života, napokon, nije toliko uzeto, tko zna bi li Markan danas toliko život volio.
I u ovom ću paradoksu privest kraju svoje obraćanje o Markanu, a vi ćete mi dopustiti da još samo spomenem drugi dio duše ovoga Golemca – njegova brata Andriju.
Andrija je svoje djetinjstvo „progutao“ kako bi postao i otac i majka, i brat i sestra svom starijem bratu u potrebi. Odrekao se stvaranja vlastite obitelji, svoga životnog kolosijeka, svojih prijateljstava i svega svojega kako bi ostao uz Markana. Markanovi prsti slabo služe. Kaže: ostao mu funkcionalan još jedino kažiprst, a i on koliko – toliko. – Andrija mu daje svoje prste! Markana su izdale noge. – Andrija hoda i trči. Markanovi se osušili mišići. – Andrija svoje bilda noseći drva i invalidska kolica. Markan više ne može voziti „duju“ (Mercedesa dizelaša). – Andrija ide kamo treba.
Andrija je brat iz Evanđelja (Iv 1,40). Andrija je Isusova zapovijed ljubavi, zato vas molim da makar pljeskom – kad emociju već drukčije ne možemo dati – nagradimo uz Markana i Andriju Golemca, a svojim mislima zamolimo dobrog Boga da ovoga brata čuva i nagradi za sve njegovo dobro. Bože, budi milostiv obojici, da stvaraju, razgovaraju, piju espresso pred Kosačom i večeras u Stocu, i nadahnjuju nas, zahrđale i zaboravne, svojom nevjerojatnom ljubavi za imperativom.
Živjeli! I hvala vam!
Drugi predstavljač Markanovih zbirki don Mile Vidić, župnik Domanovića:
Poštovani,
Sve vas srdačno pozdravljam, večeras, prigodom predstavljanja dviju zbirki pjesama „Moj život, moje pisme“ tiskane 2023. u nakladi Logovite – Mostar i „Što čuh i okom vidjeh“ tiskane 2025. u vlastitoj nakladi u Mostaru.
„Ko je pjesmu napisao ovu Markanom ga u Vrdima zovu“, više pjesama tako završava.
Da vidimo tko je Markan, gdje su Vrdi i koje i kakve su to pjesme. Marko Markan Golemac rođen je na Veliku Gospu 15. kolovoza 1960. kao peto dijete od šestero u roditelja Stjepana i Mare. Ljudskim očima gledano, Markanov je život trnovit i težak. Iako rođen kao zdravo dijete, u šestoj godini obolijeva od dječje paralize te od tada pa do sada vezan je za štake, i u posljednje vrijeme uz auto. Nije nikad u školu išao, a veličanstvenu poeziju pisao. Kako?! Učio pisati i čitati od sestre Šime. A Bog mu podario obilat i raskošan dar za pisanje pjesama, poglavito u desetercu i osmercu, od kojih se većina može pjevati uz gusle. Markan je bio i dobar guslar, nije samo guslao nego gusle i izrađivao.
Tematski Markovu poeziju možemo podijeliti na pjesme koje pjevaju o:
- ljubavi prema Bogu i Crkvi
- ponosu na obitelj i pojedince
- o domoljublju i žrtvi hrvatskog naroda,
- ljepoti Vrdi i hercegovačkoga kraja.
Markan se ne boji javno progovoriti, kroza svoje pjesme, o neimaštini, o svojim nestašlucima i bolima, suzama, kolebanjima, promišljanjima, razočaranjima s jedne strane, te s druge pak, o svojim radostima, nadanjima i težnjama, te čvrstoj vjeri i pouzdanju u Boga. Ponosan je na svoju obitelj i odrastanje u siromašnoj obitelji. On to kroza stihove kaže ovako:
Uvjeti su bili nemogući / Još smo stali i u staroj kući:
Otac, mater i još dvije babe / Obadvije bile su poslabe
Nas šestero i tetka nam Iva / I ostalo što je bilo živa
A kokoši iznad nas na gredi / Svi veseli u onakoj bijedi (2023., str. 12).
U njegovim stihovima otkrivamo veliku ljubav i ponos prema rodnim Vrdima. Pa da vidimo gdje su Vrdi. Malo i pitomo planinsko selo Vrdi na obroncima planine Čabulje, na oko 500 metara nadmorske visine, dvadesetak kilometara sjeverno od Mostara između Goranaca i Drežnice, pruža netaknutu prirodu i veličanstven pogled na kanjon Neretve. Obiluje prirodnim ljepotama, kamenitim krajolikom i čistim planinskim zrakom.
No, za Vrde Markan vako odgovara svima / Vrde vazda bile vrata Rima
Od povisti do današnjih dana / Ovdje su ti vrata Vatikana
Mi smo ova sačuvali vrata, / Borili se vazda za Hrvata
Nikada se nismo poturčili / Vazda smo na udaru bili
Stihovi našeg pjesnika prožeti su izrazito jakom i subjektivnom dimenzijom osobnog života i osobnog doživljaja. Za njega su Vrdi ispred i iznad Rima i Vatikana, najljepše moguće selo. Na Vrdima se rodio, rastao i odrastao te dočekao i lijepe godine svoga života. S Vrda je jedino išao u bolnicu. Svaki pedalj rodnoga sela duboko je utkan u srce, svaki kamen i svaku travku doživljava na sebi dubok i svojstven način. Njegov pjesnički izričaj vrijedna je kronologija sela Vrdi, kroz njegove pjesme svi važniji događaji su trajno zapisani. Tako je Markan podigao spomenik pisane riječi u koji je uklesao selo Vrdi. Njegove pjesme su zasebne priče koje vjerodostojno, istinito i iscrpno opisuju život i događaje ovoga kraja.
Nadalje, Markanove pjesme pjevaju o ljubavi prema Bogu i Crkvi, Domovini i čovjeku. Pjesme o Bogu prožete su dubokom duhovnošću i jednostavnošću. Kroza stihove se osjeća iskrena vjera i povjerenje u Boga, koji je prikazan kao izvor snage, nade i životnog smisla, povezane s tradicijom i svakodnevnim životom običnoga čovjeka. U Markanovim pjesmama Bog je blizak i osoban. Posebno se ističe poruka da prava snaga čovjeka ne dolazi iz materijalnog bogatstva, nego iz vjere, poštenja i ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Stoga su njegove pjesme ujedno molitva i svjedočanstvo vjere.
Vjera u Boga i Crkva središte su života kako Markanova tako i Vrđana, što mogu posvjedočiti iz osobnoga iskustva kad sam bio župnik. Crkvu vole i Bogu se mole. Ponosni su na crkvu kao građevinu, ali i na živu Crkvu. Tako nedjeljom k svetoj Misi ide i staro i mlado, kući nitko ne ostaje, tako i Markan na štakama pa u kolicima pa se i on osuvremenio pa sad dolazi s golfom dvojkom (2023., str. 14). Nedjeljom dolaze Vrđani iz Mostara i ostalih strana.
S bolom progovara o hrvatskim tragedijama kroz povijest osobito u vrijeme komunizma. U svojim pjesmama ne skriva oduševljenje i radost zbog pada komunizma i nastanka suvremene i moderne države Hrvatske. Posebno mjesto pripada Domovinskom ratu i braniteljima. Radost zbog propasti komunizma i stvaranja slobodne Hrvatske te zahvalnosti Bogu i Gospinu zagovoru možemo sažeti u Markanove stihove:
Sloboda će u Hrvatskoj biti / Pa vas nitko neće progoniti
Majko Božja, na svemu ti hvala / Koja si nam ti slobodu dala
Izmolila svoga sina Krista / Da poruši zakon komunista
Veseli se domovino mila / Dušmanska je uništena sila (2023., str. 127-128)
Markan je dobri duh sela Vrdi, prirodnom mudrošću i pronicljivom duhovitošću postao je jedan od simbola Vrdi i okolice. U njegovim stihovima svatko može pronaći dio sebe i svoga života. Možda neće dobiti Nobela za književnost, ali on je Nobelovac po ustrajnosti i borbi. Tijelo ga i dalje izdaje, ali duh ne. Tako od 10 prstiju samo je jedan kažiprst koliko toliko u funkciji, ali Markan s jednim prstom uporno tipka na pisaćem stroju i sprema novu zbirku pjesama. Neka je sretno i s blagoslovom.
Hvala lijepa.
Donosimo izlaganje biskupa u miru msgr. Ratka Perića:
NASMIJANI PATNIK
Marko Markan Golemac, pučki pjesnik, guslar
1. Zbirka: Moj život, moje pisme, Logovita, MO, 2023.
2. Zbirka: Što čuh i okom vidjeh, vlastita naklada, MO, 2025.
Meni preostaje pogledati religioznu žicu ili kȏd u navedenim zbirkama. Ali prije toga rekao bih jedan primjećaj: Markan se ne drži nijednoga hrvatskog pravopisa, niti narječja: jednako se služi i ikavicom i ijekavicom, i predratnim i poratnim rječnikom: kako mu već što zatreba radi rimovanja i deseteračkoga stihovanja. Možda su mu to sugerirale osobe koje su predgovorima i recenzijama popratile ove dvije zbirke. Svećenik, susjed na katu u Svećeničkom domu u Mostaru, don Pero Mariić, iz Vrdi, župe Drežnice, prošlogodišnji zlatomisnik, kaže da je fra Ante Marić preporučio Markanu da izda zbirku pjesama koje on desetljećima čuva u ladici i torbi. Tako je objavljena prva zbirka u njegovoj 63. godini života, a druga u njegovoj 65. Fra Ante je napisao Predgovor objema zbirkama.
A što se tiče religioznoga vida, tko će pogoditi iz koje su zbirke ovi stihovi:
“O, ne bilo dana kada se rodih i noći što javi: ‘Začeo se dječak!’
U crnu se tminu taj dan prometnuo! S visina se njega Bog ne spominjao,
Sunčeva mu svjetlost ne svijetlila više! Mrak i sjena smrtna o nj se otimali,
pomrčine dnevne stravom ga morile! Što mi od utrobe ne zatvori vrata
da sakrije muku od očiju mojih!”
Ovo je starozavjetni Job (3,3-5.10), a ne novozavjetni Marko Markan Golemac. Marko zaslužuje naslov: Nasmijani patnik, Zdrav duh u nezdravu tijelu, Vedar invalid. Strpljivo sam prebrojio u zbirci Moj život, moje pisme koliko puta Markan spominje Boga: u zazivu, u molbi, u slavi i zahvali, u blagoslovu. Na 153 stranice nalazimo Božje ime: Bog, Božić, Isus Krist, Sin Božji, Svemogući, čak 160 puta. Gospu spominje barem 15-ak puta. I sv. Petra. Po tome bi zaista rekao da je ovo religiozna zbirka pjesama. Samo nekoliko navoda. Iz pjesme “Moje ditinjstvo” prve zbirke:
Noge krive, slava tebi, Bože, / ništa na njih obut se ne može.
Sedan puta operisȏ mene / Da ja mogu obut kakve tene. (…)
Evo danas, Bože, ti pomozi, / Kakvo – takvo auto se vozi.
Di god oću, danas otić mogu, / Vazda kažen: Vala dragom Bogu (str. 14).
Iz pjesme “Vrdi” vadimo dva-tri retka sa završetka:
Što van sada poručiti mogu? / Složno radit i molit se Bogu (…)
Jer ne more ništa priko noći, / Bože zdravlja, sve će drugo proći.
Još bi ova pìs[ bila dulja, / Al’ me evo od olovke žulja (str. 23).
Iz pjesme “Tragedija sestara Čuljak” /Sestre Šima (18) i Draženka (17) iz Goranaca 1985. idući u MO mami Radici upale u mećavi u jamu duboku 10 m i bile 7 dana i noći smrznute. Našla ih tri lovca. Otac Drago govorio kćerima da ne idu po mećavi…/. Noge amputirane. A tada 25-godišnji Markan, susjed iz Vrdi, dramatičnu pjesmu od 60 strofa zaključuje ovim poučkom:
Još vam pisnik poručiti ima: / Omladino, nek je jasno svima,
Ko ne sluša starijega svoga, / Taj ne sluša ni dragoga Boga (str. 36).
Samo još jedna strofa u odnosu na Hrvate iz pjesme “Piće je lipo cviće”:
Što tehnika više preuzima, /nas Hrvata sve to manje ima:
Luciferu pošlo je za rukom, / nema dice, a spavaju š ćukom (str. 76).
A u pjesmi “Bračne vode” Markan piše ovako:
Jer da nije ovi[h] abortusa, /bilo bi nas više nego Rusa (str. 44).
Ne znam, Markane, jesi li Ti čuo za ovaj podatak: Nas je Hrvata za kralja Tomislava 925. god. bilo oko 1 milijun. A Engleza bilo oko 2 milijuna. Duplo.
A danas, 2026., nakon 11 stoljeća, nas Hrvata u RH-i-BiH i Vani 5-6 milijuna.
A Engleza danas oko 56 milijuna, deset puta više!
Je li razlog samo divno Jadransko more da 800 godina nemamo svoje države?!
***
U drugoj zbirci Što čuh i okom vidjeh, MO, 2025. ima 50 pjesama na 183 stranice, a spomen Boga 230 puta.
Spomenut ćemo samo poneki stih iz pjesme “Zašto se mrzimo?”
Šta je ovo, jadan nisi bio, / Krst je na krst opet udario.
Nitko ne zna šta je svrha glavna, / Da Rusija Ukrajinu ravna (…)
Samo reci: “Bože, ti obrani!” / Jedan drugog biju Muslimani.
Nitko nikog sad više ne štiti, / Sve Šijiti, a drugi Suniti (str. 104).
Bog je dao da se zemlja vrti, / da umremo od prirodne smrti (str. 105).
A poslušaj ove stihove u pjesmi “Nova vjera”:
To za vjeru teške rane bolne / Pa vjenčaju ljude istospolne.
Ja se pitam, Svemogući Bože, /Da l’ se i to događati može?
Gdje muškarac svom kolegi veli, / Da se njime oženiti želi (…).
Ništa nije sablaznilo mene, / Sudbeno se vjenčavaju žene (…).
Gdje nas vodi ovo sada skupa? / Ne poštuju pape ni biskupa.
Crna mi je pred očima slika, / Sve je manje mladih svećenika (…)
“Bože dragi, šta se ovdje stvori? / U civilu, a misu govori (str. 110).
Idemo na pjesmu “Zašto nam trebaju idoli?” – u Mostaru: ikona sv. Save (str. 146), graditelji Starog Mosta (str. 145), biskupi Buconjić i Čule (str. 145), političar Bijedić (str. 144), liječnici Hlubina i Resulbegović (str. 144), Šantićeva Emina Sefić (str. 145), nogometaš Maradona, Bruce Lee (str. 142-144, filmska zvijezda) kojemu je podignut spomenik 2005., a 2024. ukraden i izrezan na komade, i 2025. u parku Zrinjevac, vraćen obnovljen. Markan pjeva ovako:
Ja bi[h] rekȏ da se mene pita, / Dignut bistu Spasitelju svita
Jedini je Krist iz Nazareta, / Uskrsnuo od ovoga svijeta.
Sad slavimo njemu Uskrsnuće, / Bogu nije ništa nemoguće (str. 146).
Isus je jedini od svih ljudi uskrsnuo preobraženim i besmrtnim tijelom i nama pokazao put u životu. On je rekao: “Ja sam put i istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni” (Iv 14,6).
***
Biskupi i svećenici u Markanovim zbirkama:
U istoj pjesmi spominju se mostarski biskupi Buconjić (1882.-1910.) i Čule (1942.-1980.):
Od biskupa Buconjića na ‘vamo, / Mi veliki[h] dostojnika znamo.
Petar Čule bio biskup struka, / Tȁ na pravdi podnio je muka (2025., str. 145).
Biskup se Čule spominje i u pjesmi “Za zlatomisnika Barišu” Čarapinu, Vrđanina, koji je rođen 1940. od oca Ante i majke Kate. Nakon svršenih škola:
Zaredi se u Đakovu gradu, / U Drežnici reče Misu Mladu.
Pod dekretom tad biskupa Čule / don Bariša počima od nule (2023., str. 142).
Don Bariša je zlatomisnik 2017. godine. Markan mu posvećuje ove stihove:
Časne sestre, braćo svećenici / Što ste došli ovoj godišnjici;
Veliko je reći Zlatnu Misu, / A to mnogi ni sanjali nisu (2025., str. 141).
Zlatomisnik don Bariša koji se nalazi u “Svetoj Obitelji” u Mostaru, ima i rođenu sestru – karmelićanku s redovničkim imenom Dominika.
Markan je posvetio jednu pjesmu zlatomisniku: “Zlatna Misa Pero Marić (Vranić)”. Don Pero je rođen 1949. od oca Ivana i majke Mande, zaređen je u Rimu 1975.:
A na kraju najmlađi je Pero / Majka Manda rodi ih osmero (2025., str. 174).
Dragi Bože, hvala Ti i slava, / Zaredi ga papa šesti Pȁva’.
On kad moli, veću snagu ima, / Blagoslov je donio iz Rima (2025., str. 175).
Don Pero ima dvije rođene sestre Birđu i Jurku – karmelićanke s redovničkim imenima Ladislava i Leticija.
I ostali svećenici koje pjesnik smatra Vrđanima a spominje ih u zbirci 2025.: fra Augustin Mari[ji]ć (1802.-1853.), fra Branko Mari[ji]ć (1896.-1974.), doktor muzikologije, karmelićanin Drago Mari[ji]ć (rođ. 1942., ređen 1968.). Zatim dijecezanski svećenici: “Za mladomisnika Antu” Čarapinu (promisio 2014. – 2025., str. 143-144). Najavljuje i ovogodišnjega mladomisnika o Petrovu, đakona Tomislava Čarapinu (2025., str. 173).
***
Pjesnik se spominje prvoga blagoslova crkve u Vrdima, 1972., koji je podijelio biskup Pavao Žanić, koadjutor (1971.-1980.) pa rezidencijalni biskup (1980.-1093.) kojemu Markan pjeva:
Blagoslovi Žanić crkvu ovu / Usrid sela Brígu Rotimovu (2023., str. 137).
A na Petrovdan, 29. lipnja 2022., biskupu Paliću zapjeva:
Hvala Vama, Petre uzoriti / Što ćeš danas ovdi s nama biti (2023., str. 137).
U istoj zbirci 2023. izlaze i pjesme posvećene blaženomu Ivanu Merzu (str. 139-140); svetomu Ivanu Pavlu II. (str. 150-151).
Navodi Markan u zbirkama i neke župnike u Drežnici:
don Mate Nuić (2025., str. 158-159, župni upravitelj: 1945.-1948.);
don Mihovil Zrno (2023., str. 138, župnik: 1972.-1983.);
don Joko Blažević (2025., str. 138, župnik: 1986.-1993.);
don Ivan Perić (župni upravitelj: 2004.-2011), prigodom obnove crkve:
Hvala svima što doprinos daše / Za obnovu ove crkve naše.
Velečasnom Perić don Ivanu / Brinuo se i noću i danu (2025., str. 10)
don Drago Ćurković (2023., str. 138, ž. upravitelj: 2016.-).
Što bi bilo poželjno?
– Kada bi Markanove zbirke u 2. izdanju imale ujednačiji pravopis i rječnik, bile bi još hrvatskije. – Kada bi zbirke imale i Kazalo imena, bile bi još uporabljivije.
– Kada bi se pojedine strofe u istoj pjesmi malo bolje razmjestile, bile bi i veće jačine i svjetlijeg proplamsaja! Ali i ovako validne od jednog invalida zaslužuju da ih se predloži za nagradu Matičina “Hrvatskoga stećka” – uostalom ima i Stećaka invalida!, za nagradu: ako ne ove godine, a ono dogodine!
Hvala Markanu koji je kao tjelesni invalid posjetio nas tzv. zdrave večeras u Sarsenterumu zajedno sa svojim bratom Andrijom koji mu u svemu pomaže. Hvala mu što je došao podijeliti svoju duhovnu radost s nama koji smo zabrinuti što ćemo jesti i u što se obući i u strahu da nas kakva nesretna ne napadne bolest. A mi ćemo njega večeras najbolje počastiti ako nabavimo njegove dvije knjige, pročitamo ih i naučimo da život nije tužna proza, nego vedra poezija! Toliko.
Izvor: Crkva na kamenu
