Ima više apostola koje slavimo u dvojcu: Petar i Pavao, Filip i Jakov mlađi, Šimun i Tadej.
Tko je najveći? Gospodin Isus pozvao apostole na večeru. Rijetko je kada on to činio, obično su drugi ugošćivali njega. Ali ova je bila posebna – Posljednja večera. Apostoli pojma nemaju o čemu se radi, ali vide da se nešto naveliko sprema. Rado se odazvali. Putem se prepiru, kao i obično, tko će prvi ući u blagovaonicu, tko će prvi sjesti do Učitelja, tko će prvi čuti svoje imenovanje u ministarstvu, tko će prvi…. I tako se dolaktaše u dvoranu. Izabrani apostoli probraše i ugrabiše mjesta, kao da nikada nisu čuli Isusove prispodobe o tome: Tko je prvi, bit će posljednji.
Pomoliše se. O čemu ste putem pričali? (usp. Mk 9,33), upita ih Domaćin večere. A oni najprije umukoše, pa mu onda po istini rekoše: Razgovarali smo tko je između nas prvi: „Uto nasta među njima prepirka, tko li bi od njih bio najveći“ (Lk 22,24). Stoga, evo, Ti sada reci tko je od nas prvi? A On uze ručnik, praonik, vode i luga – ni to nikada prije nije činio – Noge amo! Kada se ono jednom u njima bila porodila misao tko je između njih “prvi”, bio je uzeo malo dijete, stavio ga u sredinu, izvadio mu prst iz usta i stao im tumačiti o prvenstvu, o služenju (Lk 9,46-48), ali nije bilo Bog zna kakve koristi. Tako se stoljećima svađa Istok sa Zapadom, Carigrad s Rimom, Treći Rim s Drugim Rimom, Aleksandrija s Antiohijom, Jeruzalem…
Šimun Revnitelj
Ime. Bila su dva Šimuna u Isusovu apostolskom zboru i na toj svečanoj Večeri: Šimun sin Jonin zvani Petar, Prvak, i Šimun zvani Revnitelj, na desetom ili jedanaestom mjestu. Mi ovdje govorimo o ovome drugom Šimunu, zvanom Revnitelj ili Zelot, koji nije progovorio ni napisao ni crne ni bijele kroz sav Novi Zavjet. A ipak možemo nešto o njemu reći. Revnitelj, znači gorljivac, revnosnik, živa vatra.
Rimski protektorat. Palestina je bila zemlja podložna Rimskomu zakonu, pravu i upravi. Židovi se nikada nisu pomirili s tom činjenicom. Čak i kada je bilo mirno i uspješno. Herod je umro 4. godine prije Krista. Kraljevstvo je prije smrti razdijelio trojici svojih sinova: Filipu, Antipi i Arhelaju. To je trebao potvrditi Rimski car. Ali kako najmlađi sin Arhelaj nije bio sposoban upravljati svojom zemljom, Rimljani su bili prisiljeni uvesti svoju upravu u Judeju.
Novi revnitelji držali su da mogu uspostaviti Kraljevstvo Božje oružanom silom. Čovjek se u čudu pita kako se Božji zakon može „braniti“ nebožjim sredstvima!
Revnitelji su bili farizeji nacionalisti, koji su znali i bili spremni ulijetati raznim diverzijama u najopasnije situacije, tamanili i kosili starce i djecu, odvodili žene s polja i ubijali, ako se nisu držali Božjega zakona ili ako su bili izdajnici. Uvijek su nosili sa sobom ako ne veliki nož, a ono barem čakiju-škljocu. Znali su biti pravi bodežari, ubojice, krvnici, teroristi. Šimun Kananajac ili Revnitelj pripadao je toj skupini ljudi prije nego je stupio u družbu Isusovu.
Družba. Gdje je Isus našao toga Šimuna revnitelja i kada mu je rekao da ga slijedi, ne piše nijedan sveti pisac u svome Evanđelju. Kroz sve tri godine svoga školovanja u Isusovoj teologiji apostol Šimun revnitelj nije progovorio nijedne riječi, barem nam je evanđelisti nisu zabilježili. Niti je što Isusa pitao, niti je Isus njemu što odgovarao, niti prigovarao, niti se jedan na drugoga ljutio. Kao da je Šimunu zelotu sve bilo jasno. Ili mu ništa nije bilo jasno, pa nije znao ni pitati. Samo ga u svakom popisu uvrštavaju u Dvanaestoricu. Uglavnom je šutio, pratio, motrio, razmatrao i u sebi se morao pitati kuda to sve ide i što će od svega toga ispasti. Ponešto bi u Isusovu razredu pribilježio u svoju memoriju. Čemu se ipak najviše čudimo u izboru Šimunovu u Apostolski zbor? Čudimo se, prvo, kako se Isusovo oko zaustavilo na ovome „bodežaru“? Isus je pokazao povjerenje prema jednomu revnitelju, za kojega je sigurno znao kojoj je stranci i struci pripadao i kako se do tada vladao. On je smatrao da je i ovako krivo nasađena revnitelja kadar preobratiti u pravoga revnitelja za Božji zakon ljubavi. I znamo kako je ipak sve, srećom, dobro završilo. Drugo, čudimo se kako je Šimun revnitelj izdržao pokraj onoga Mateja, apostola, dojučerašnjega carinika. Šimun je bio veliki neprijatelj Rimljana, a Matej bio neko vrijeme domaći izdajnik, stavio se čak u službu Rimljana obavljajući vrlo ružan posao: ubiranje židovske carine poganskomu caru. Ali obojica su apostola pokazala da su kadra biti zajedno, rasti u ljubavi pod Isusovim okom, kada ih je poziv Kristov milošću oblio.
Razdori. Mi se stalno tužimo kako nam nema zajedničkoga života na ovim prostorima s našim povijesnim susjedima. Ni njima s nama. A ipak svi vjerujemo u jednoga Boga Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje.
Tužimo se na bolnu situaciju među samim kršćanima: katolicima i istočnim kršćanima na drugi način, katolicima i zapadnim kršćanima na drugi način. I što god više govorimo o dijalogu, o susretima, to se jače i više učvršćujemo u nepovezivanja u Kristu Isusu. Naglašenije je onih 5% razlika nego onih 95% sličnosti i istosti.
A da ti ne navodim bezbrojne primjere u samim kršćanskim obiteljima, koje su sakramentno potvrđene, kako se lako rastavljaju i razvode, lome bračnu vjernost, prevjenčavanja su na dnevnome redu, bez obzira na djecu i imovinu. Štoviše, na sudu se dijele i djeca, a ne samo stolovi i postelje.
Šimun je revnitelj ipak ustrajao do kraja s Matejem, carinikom. Vidimo ih obojicu među Apostolima kada je Duh Sveti sišao na njih (Dj 1,13). Znači nije nijednoga ni drugoga ništa smelo na njihovu putu za Isusom. Ni križ, ni Rimljani, ni farizeji, ni saduceji, ni Judina izdaja. Jača vjera, ljubav i nada od bilo kakve ljudske vrijednosti ili nečije zloće.
Kako je Šimun završio ovozemni život? Neki nam stari spisi prenose da je zajedno s apostolom Tadejom propovijedao Evanđelje u Edesi, u Perziji, odakle su podrijetlom bili stari Hrvati, Hrobatosi. I da su stanovnici Edese prepilali Šimuna revnitelja.
Tadej Revnitelj
Ime. Sveti ga Marko evanđelist naziva samo Tadej (3,18). Ovaj se učenik Isusov redovito spominje na desetom ili jedanaestom mjestu u popisu apostola i uvijek sa Šimunom revniteljem, pa je Crkva odredila da im se obojici istoga dana slavi blagdan mučeništva.
Tadej je redovito s Isusom drugovao, slušao što on priča, pratio i pamtio i s kolegama komentirao. On je među šutljivom većinom.
Tadejev upit. U Ivanovu Evanđelju samo na jednom mjestu pojavljuje se Tadej, koji je progovorio jednu rečenicu, zapravo „upao“ Isusu u riječ. Na Posljednjoj večeri on je postavio Isusu jedan problem: Gospodine, kako to da ćeš se objaviti nama, a ne svijetu?
Isus mu odgovara također jednom proširenom rečenicom: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će Otac moj ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“ (Iv 14,22-23). Koji je smisao Tadejeva pitanja i Isusova odgovora u kontekstu Posljednje večere? I on je pripadao skupini vatrenih i fanatičnih Židova koji su mislili da je izraelski narod izabran da vlada svijetom, ali ipak treba netko povesti taj narod. A Isus – kao da ga je sam Bog poslao za tu funkciju. Međutim, Isus uopće nije bio zainteresiran staviti se na čelo tih zelota ili bodežara. A apostol Tadej, oduševljen sve do tada Isusom i njegovim naukom, sada je, u općenito nabrušenoj situaciji, očekivao drukčiji svršetak. Zbog toga svog uvjerenja, Tadej nije mogao ni shvatiti ni prihvatiti kako se ovako tragično mogu završiti Isusovi posljednji dani, kako to on priča o nekakvoj svojoj muci, kao da apostoli nisu izabrani zato da ponesu stijeg izraelske pobjede po svijetu. Kao da je apostol Tadej mislio i rekao po prilici ovako: Dobro, Isuse, vođo i vojskovođo naš, mi te priznamo Mesijom – Pomazanikom – Izabranikom Božjim. Ali kada će više jednom doći vrijeme da to „objaviš svijetu“ onako kako Bog zapovijeda? Zar nije došao trenutak da izađeš pred svijet i kažeš tomu narodu koji to očekuje: tko si, odakle si, kamo ćeš i što hoćeš s nama i sa svijetom? To je domet Tadejeve misli.
A Isusov je odgovor sasvim drugačiji, samo njegov. Gospodin kaže da je njegovo očitovanje nemoguće osim poslušnima i onima koji srcem ljube. A netko Isusa sluša, kada čuva njegovu riječ, pa ga zato vole i Otac i Sin, i onda će se i Otac i Sin, zajedno s Duhom Svetim, nastaniti u srcu toga čovjeka.
Drugim riječima, Tadej se zanima: Kada ćeš više izaći u mnoštvo pred te strance, Asirce i Babilonce, osobito okupatore Rimljane, dokazati svoju moć i snagu, zaprepastiti svijet, pokoriti ga i navesti da ti bude poslušan i lojalan? A Isus mu mirno tumači da je pred njim jedino mogući način poslušnost i čuvanje riječi, jedini način pobjede svijeta jest u autentičnoj ljubavi, onoj Božjoj, i da nikakav put nasilja i premoći ne može zamijeniti put istine i ljubavi.
Ovaj Tadejev upit kazuje da je ovaj apostol ostao neobrađen materijal do posljednjega dana; da sve prispodobe, čudesa, pouke, duhovne vježbe, susreti, upiti, odgovori nisu koristili tomu apostolu da mu namjeste šarafe u glavi i u srcu prema Isusovu nauku.
Ovaj Isusov odgovor i odlomak pokazuje da je Učitelj bio beskrajno strpljiv sa svojim učenicima, uporan i nepopustljiv do posljednjega trenutaka. I Isus ne popušta u svome tumačenju, a prepušta namijenjenu ulogu Duhu Svetomu kojega će Otac poslati u njegovo Ime, i koji će poučavati učenike o svemu i dozivati im u pamet sve što im je Gospodin govorio (Iv 14,26). Kada je Isus ovako obrađivao svoje učenike, onda im je mogao dati i najveću moć identifikacije: „Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla“ (Lk 10,16).
Bjegunac. Teško je vjerovati da je učenik, koji je bio pun predrasuda, mogao i tada razumjeti svoga Učitelja. Vidio je da Isus ne ide na noževe kao što je priželjkivao on koji je uvijek nosio čakiju u džepu. Stoga on misli da on nema više tu što tražiti. Treba čekati drugoga, pravoga Mesiju. I Tadej je očito pobjegao zajedno s drugim apostolima nakon Posljednje večere odnosno nakon getsemanskog uhićenja. A ipak taj je Isus ulijevao apsolutnu sigurnost i moć. Kako ovako svijet stoji na prijevari ljudskoj?! Kako je sve nepouzdano!? Pita se Tadej u sebi i nema odgovora.
Povratnik. Međutim, Tadej se ipak ponovo javlja u Apostolskom zboru nakon Kristova uskrsnuća očekujući „Branitelja“, silu Duha Svetoga (Dj 1,13).
I on je vidio Gospodina kao i drugi.
I on je primio njegov blagoslov kada je odlazio u nebo, na Spasovdan.
I potom veličanstvena parada Duha Svetoga u Jeruzalemu. Napunja se Duhovom snagom i nestao.
Nož ubijanja i moć liječenja. I Tadej je nešto naučio od Isusa: ne mogu se ljudski problemi rješavati oružjem, ratovima, revolucijama, nego liječenjem bolesnika i povijanjem rana. Ne će se svijet spasiti razbojništvom na putu između Jerihona i Jeruzalema, nego samaritanskim djelom i pomaganjem čak i najnedodirljivijemu neprijatelju. Isus je učenicima dao u ruke moć za liječenje od svih vrsta strasti i bolesti. „Idi i ti čini tako“ (Lk 10,37). Tko to vjeruje, sam će biti izliječen i liječit će i druge. Ovozemni je život, kažu, Tadej završio tako da je poginuo zasut strijelama na brdu Araratu, gdje se nekada zaustavila Noina korablja nakon strašnoga potopa.
Zadaća je Tadejeva bila da bude s Isusom, da Isusovu čuva riječ, da od Isusa preuzme svjetlo i donese ga ljudima, napose nemoćnima, neukima, bolesnima, pucima i kraljevima. To je on i učinio. Zato je bio i pozvan, poslan i zaposlen do grla i do groba. Kršćani apostola Tadeja zazivaju u pomoć u beznadnim slučajevima!
Izvor: Crkva na kamenu
