Djetinjstvo i školovanje. Alojzije Viktor Stepinac rođen je 8. svibnja 1898. u Brezariću kraj Krašića, kao peto dijete od oca Josipa i majke Barbare. Osnovno školovanje završava u Krašiću, a gimnaziju u Zagrebu.
Ratno iskustvo i zvanje. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata mobiliziran je u austrougarsku vojsku te kao časnik sudjeluje na talijanskom bojištu, gdje je ranjen u srpnju 1918. Vraća se u domovinu u proljeće 1919. Ratna iskustva snažno oblikuju njegovu savjest. Nakon tromjesečnih privatnih zaruka s Marijom Horvat javlja se u bogosloviju 1924.
Svećeničko i biskupsko služenje. Filozofsko-teološki studij na Gregorijani okrunio je doktoratom 1927., a teološki 1931. Za svećenika Zagrebačke nadbiskupije zaređen je u Rimu 26. listopada 1930. Papa Pio XI. imenuje ga zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom 28. svibnja, a za biskupa posvećen u Zagrebu 24. lipnja 1934. Biskupsko mu je geslo: “U tebe se, Gospodine, uzdam, ne daj da se postidim dovijeka”. Nakon smrti nadbiskupa Antuna Bauera upravu Zagrebačke nadbiskupije, koja broji oko 1.775.000 vjernika, preuzima 7. prosinca 1937. Jedan od najmlađih biskupa u Katoličkoj Crkvi toga vremena.
Drugi svjetski rat. Godine 1941. Stepinac pozdravlja nastanak Hrvatske države: “Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo Hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji” (govor na suđenju 3. listopada 1946.). Istodobno ne odobrava ono što se u toj državi, mimo Božjega zakona, događalo. Stepinac u ratnim okolnostima dosljedno brani temeljna načela kršćanskoga ćudoređa: nepovrjedivost ljudskoga dostojanstva, pravo na život i slobodu savjesti. Javno osuđuje rasne zakone, nasilje i nepravde, zauzimajući se za progonjene Židove, Srbe, Rome i druge. Ne pristaje ni uz jedan totalitarni sustav (fašizam, nacizam, komunizam), nego Crkvu nastoji očuvati slobodnom i vjernom Evanđelju.
Poratni progon i suđenje. Nakon dolaska komunističke vlasti 8. svibnja 1945. Stepinac energično odbija odvajanje Katoličke Crkve u Hrvatskoj od Svete Stolice. Zbog toga je 11. listopada 1946. na montiranu sudskom procesu osuđen na 16 godina zatvora i 5 daljnjih godina gubitka ljudskih prava. Stepinčevo je suđenje politički motivirano te on ostaje čvrst u vjernosti Crkvi i savjesti. Papa Pio XII. suđenje nazva “tristissimo processo” – prežalosni proces!
Zatvor i zatočeništvo. Nakon tamnovanja u Lepoglavi (1946.-1951.), gdje je dozirano trovan, premješten je u zatočeništvo ili kućni pritvor u rodnu župu Krašić, gdje provodi posljednjih osam godina života. Unatoč teškom zdravstvenom stanju, ostaje duhovno snažan, strpljiv i pun povjerenja u Boga. Papa Pio XII. imenuje ga kardinalom 12. siječnja 1953., ali Stepinac ne ide uzeti kardinalski prsten i biret u Vatikan, jer mu komunističke vlasti ne daju sigurnost da se može vratiti u Hrvatsku.
Smrt i beatifikacija. Umire 10. veljače 1960. u Krašiću, na glasu svetosti. Papa Ivan Pavao II. proglašava ga blaženim 3. listopada 1998. u hrvatskom nacionalnom svetištu Mariji Bistrici, istaknuvši ga kao mučenika savjesti i vjernosti Crkvi.
Zaključak. Blaženi Alojzije Stepinac kao pastir ostaje u teškim povijesnim okolnostima vjeran Kristu, Crkvi i istini. Njegov je život svjedočanstvo savjesti koja se ne da slomiti nasiljem ni ideologijom, te kao trajan moralni orijentir hrvatskom narodu i općoj Crkvi.
+ Ratko
Izvor: Crkva na kamenu
