Mladi katolički laik, Ivan Merz, živio je u razdoblju velikih političkih i društvenih promjena, koje su preobličile izgled Europe i koje su utjecale i na Ivanov mladi život, koji je završio u njegovoj 32. godini.
Rođen je 16. prosinca 1896. godine, u Banjoj Luci, u Bosni koju je po odredbi svjetskih sila na Berlinskome kongresu okupirala Austro-ugarska monarhija, 1878. godine, nakon što je više od četiri stoljeća bila pod jarmom otomanskogasultanata.
Bosna je po jednostranoj odluci Beča bila anektirana ili pripojena 1908. godine Habsburškomu carstvu izravno, a ne drugim hrvatskim zemljama koje su bile dijelovi toga carstva:i to uža Hrvatska sa Slavonijom bila je pod Krunom svetoga Stjepana Ugarskoga, Dalmacija i Istra s Rijekom kao «corpus separatum» bile su pod izravnom krunom austrijskoga cara, dok je Bosna i Hercegovina kao jedna zemlja bila pod zajedničkom upravom Austro-ugarskoga carstva.
Moderna Banja Luka počela se razvijati dolaskom otaca trapista, 1869. godine u «Mariju Zvijezdu». Oko trapističkoga samostana počela su se uzdizati industrijska poduzeća: mlinica, 1872.; tvornica piva 1876.; ciglana, 1877.; tekstilna industrija, 1878., zatim tvornice sira, itd. Grad Banja Luka 1895., dakle, godinu dana prije rođenja našega Ivana – brojio je oko 13.500 stanovnika, i to oko 55% muslimana, oko 21% katolika, oko 20% pravoslavaca, i ostalo Židovi.
Banja Luka je 1881. postala sjedište novoosnovane biskupije, kojom je do 1883. upravljao kao administrator sarajevski nadbiskup Josip Stadler, a od 1883. biskup fra Marijan Marković. On je sagradio biskupsku zgradu i katedralu sv. Bonaventure. U tom je dakle gradu 1896. rođen Ivan Merz.
Ivan je rođen u liberalnoj ili slobodarskoj obitelji. Ivanov otac zvao se Moriz (Mauritius, Mavro). Bio je njemačkoga podrijetla iz Pilsena iz Češke. Otac je Mavrin bio Nijemac, a majka Čehinja. Majka Ivanova zvala se Tereza, bila je mađarskoga podrijetla, rođena u Velikoj Kaniži, od oca Mađara i majke Židovke. Kako se u Židova nacionalnostračuna prema majci a ne prema ocu, tako je i Tereza, Ivanova mati, bila Židovka (kao što mu je i baka Eleonora bila Židovka). Ivanov otac Mavro, nakon što se civilno oženio Terezom, morao je napustiti vojničku časničku službu. Bio je poslan u Bosnu i određena mu je željeznička postaja i vojna željeznička linija Banja Luka – Dobrljin, sa stanom u Banjoj Luci.
Ivan je, po želji svoga oca katolika, bio kršten u Banjoj Luci, u kući svojih roditelja, na Svijećnicu, 2. veljače 1897. Krstio ga je vojni kapelana Peter Andrassy (Andraši). U obitelji Ivana su zvali Hansom – Ivicom.
Budući da su Ivanovi roditelji bili vjenčani samo civilno, Ivan je prema kanonskom pravu bio nezakonito dijete. Da tu anomaliju Ivan ne bi nosio čitava svoga vijeka, vojni je kapelan nagovorio roditelje da se crkveno vjenčaju. Tako je majka Židovka Tereza primila krštenje i vjenčala se s Mavrom 17. siječnja 1899. godine. Ivan je na taj način u svome krsnom listu mogao imati kvalifikaciju da je zakoniti sin Mavrin i Terezin.
Ivanovi roditelji, iako katolički kršteni i vjenčani, nisu bili praktični katolici. Imali su prirodne kreposti, dobar odgoj, ljubav prema bližnjima, osobito prema sirotinji. Ima jedna dražesna zgodna iz Ivanova dječjega života. Kad je njegova mama slavila imendan sv. Terezije Velike, 15. listopada, a i sama sv. Terezija bila je židovskoga podrijetla, mali je Ivan pitao svoga tatu Mavru zašto ne pobije zastavu na željezničku stanicu u kojoj su oni stanovali. Otac se čudio i pitao Ivana zašto bi stavljao zastavu za mamin imendan. Ivan mu je odgovorio: Kako si neki dan, 4. listopada, na dan sv. Franje, stavio zastavu na kuću kad je bio imendan cara Franje Josipa? Ivanu je očito bila važnija mama od samoga cara!
Ivan je bio u dječjem vrtiću u Banjoj Luci kod Sestara Klanjateljica Predragocjene Krvi Kristove. One su ga, osim prvih molitvica, poučavale i glazbu.
Prvi i četvrti razred osnovne škole pohađao je u Banjoj Luci, a drugi i treći u Prijedoru, kamo mu je otac bio premješten neko vrijeme. Njegov vjeroučitelj u osnovnoj školi, vlč. Josip Kaurinović, često je hvalio maloga Ivana koji je znao vjeronauk bolje od drugih školaraca i preporučivao majci da ga pošalje u sjemenište da uči za svećenika. Svake je nedjelje s ostalim učenicima išao na svetu Misu.
Ivan je primio Prvu sv. Pričest 22. travnja 1906. godine, i slika s natpisom „Uspomena na Prvu pričest“ uvijek mu je bila iznad radnoga stola. Godinu dana poslije primio je sakrament sv. potvrde. Krizmao ga je banjolučki biskup Marijan Marković.
Životopisci donose jednu drugu zgodu iz Ivanova djetinjstva. Kada mu je bilo deset godina, otišao je u vožnju biciklom. Vrijeme ručku, a nigdje Ivana. Prepala se tužna matina smrt. Čekali su roditelji neko vrijeme i upravo se spremali da jave policiji nestanak djeteta, kad eto ti Ivana mokar ko čep od znoja. Podigao izdaleka ruku i pozdravlja mamu: „Znam da me nećeš tući jer sam se vratio živ i zdrav!“ A malo je nedostajalo da ga nije dobro izdegenečila. Tako bi i u drugim prilikama razoružavao mamu kada bi ga naumila istući. Govorio bi joj: „Umjesto batine, daj mi jedan poljubac!“
Kada je prešao u „realku“, tj. u više razrede današnje osmogodišnje škole, napredovao je u svim predmetima, osim u crtanju. To mu nešto nije išlo od ruke ni od oka. Kada se učitelj potužio njegovoj mami, mama je pitala Ivana zašto mu crtanje ide slabo. On joj je priznao da voli crtati, ali da ne vidi crte na tabli. Često mu je sve tamno, ponekada vidi osobe dvostruko, i boli ga čelo kada čita. Zabrinuti roditelji odmah su ga vlakom odvezli u Beč na pregled dvojici specijalista, Fuchsu i Repsu. Liječnici su ustanovili da Ivan slabije vidi na lijevo oko i da treba nositi naočale za vrijeme čitanja. Ivan će imati teških problema s očima kroz cio život, osobito za vrijeme studija, tako da je u neka doba mislio prekinuti školovanje. Ali Bog mu je dao očinji vid s pomoću naočala, makar na kapaljke, tako da je cijeloga života mogao i čitati i pisati i raditi do mile volje. Bog zna kako je Ivanu trebalo ugraditi kočnice da ne vozi prebrzo, pogotovo ne ukrivo.Svatko od nas ima locus minoris valoris (mjesto manje vrijednosti).
Od športa volio je bicikl, skijanje, tenis, gimnastiku. Volio je šah. Nije volio nogomet. Privatno je učio klavir, violinu i francuski jezik. Učiteljice iz francuskoga bile su vrlo zadovoljne svojim marljivim i inteligentnim učenikom. S Ivanovom sviješću o vjeri, s pohađanjem sv. Mise rastao je i katolički osjećaj kod roditelja.
Prva ljubav. Vratimo se za trenutak jednoj epizodi 16-godišnjega mladićka Ivana, koja će u njemu ostaviti traga do smrti.
U krugu obiteljskoga prijateljstva Ivan je upoznao djevojčicu svojih godina koja se zvala Greta Teschner[Tešner]. Često su se susretali, pozdravljali, zajedno čitali priče i pjesme. Ivan je bio vezan čistim emocijama uz Gretu koju je iskreno volio potiskujući svaku zlu misao. Međutim djevojčica Greta nije bila tako idealna kako je to mislio Ivan. Bila je protestantkinja i bez nekoga vjerskog odgoja. Dok je bila u Travniku, dala se zavesti od nekoga nekatolika, čini se oficira, koji ju je ostavio. Razočarana i očajna, oduzela je sebi život popivši otrov, 1913. godine. Vijest je Ivanu prenijela njegova mati Tereza. U prvi mah činilo se da je Ivan ostao ravnodušan. Ali on će poslije toga u svom Dnevniku 16. ožujka 1914. zapisati: „Kad sam čuo za njezinu smrt, u dušu mi se uvukla kriza. Jasno, ne otprve, nego s vremenom… Iz dubine duše želim je vidjeti Gore, u drugome svijetu. Ne mogu izraziti ono što osjećam prema njoj, to dokazuju moje suze koje teku čim zamislim kao prašinu ovu njemačku djevojku plemenitu i karakternu. Čini mi se da je moja mladost pokopana s njom u grob. Svi se mogu smijati od srca, ali ja ne mogu. Gledam djevojke, sviđaju mi se, ali ako pomislim na nju, sve drugo nestaje. Jedinu utjehu nalazim u umjetnosti koja mi se sviđa, i u prirodi“. Na njezinu se slike u svome Dnevniku češće navraćao. Tako na primjer 15. travnja 1914. piše: „I ja bih volio poći u Travnik, na njezin grob. Ne zaboravljam je nikada, nema dana da ne mislim na nju i molim Boga za njezinu besmrtnu dušu. Kad bi zaista postojao spiritizam, ja bih s njom razgovarao“. Čak dotle. Ili 30. kolovoza 1914. bilježi: „Kad bi ovdje bio kakav učen ispovjednik da mu se povjerim“.
Protestantska djevojka utjecala je na Ivana tako da je počeo ići u protestantsku crkvu i slušati propovjednika koji mu se više sviđao od katoličkoga. Priznaje da je djevojka Greta u nekom pogledu bila inteligentnija od njega.
Zaslužni profesor. Kada je Ivan prešao u peti razred gimnazije, današnji prvi srednje, profesor mu je hrvatskoga jezika bio dr. Ljubomir Maraković (1887.-1959.), jedan od najistaknutijih promicatelja katoličkoga pokreta u Hrvatskoj. Njegov je otac bio katolik, a majka pravoslavka, podrijetlom Crnogorka, ali koja se deklarirala Hrvaticom. U sedmom razredu Ivanu je prof. Maraković predavao njemački jezik, a u posljednjoj maturalnoj godini Uvod u filozofiju. Vrijedni profesor uvidio je kvalitete svoga učenika, njegove izvanredne i svestrane sposobnosti i posvetio mu je posebnu pozornost. Kakvu je ulogu imao dr. Maraković, Ivan će to reći 1921. u jednome pismu svomu srednjoškolskomu profesoru: „Božja se milost poslužila Vama da ja upoznam istinu katoličanstva“.Ljubomir Maraković, rođen u Topuskom u Hrvatskoj, studirao je germanistiku i slavistiku u Beču, pokazao se osobito značajnim na području književne kritike. Austrijska ga je vlada 1916. godine poslala u Sarajevo da pripremi udžbenike za srednje škole. Godine 1919. premješten je u Zagreb. Čovjek velike kulture a potvrdio se kao jedan od najuglednijih književnih kritičara u hrvatskoj književnosti.
Taj dakle profesor, dr. Ljubomir Maraković, angažirani katolički laik, potaknuo je Ivana maturanta da piše svoj Dnevnik, što je on počeo 27. veljače 1914. godine, nekoliko mjeseci prije mature, a sutradan nakon što je imao školsku zadaću pod naslovom: „Korist dnevnika“. Taj Dnevnikpredstavlja glavni izvor za spoznaju duhovnoga rasta Ivanova. Iz Dnevnika izbija njegova misao, karakter, napori, težnje, obveze, čitanja, odnosi prema roditeljima, profesorima,kolegama, školi, društvu. On u Dnevniku 4. ožujka 1914.svoga prof. Marakovića naziva „našim dobrotvorom koji nas je izvukao iz neznanja“.
Postoji 20 bilježnica Dnevnika, od veljače 1914. do 15. rujna 1924. s jednom bilježnicom raznih meditacija, nakana i odluka u duhovnim vježbama.
Ivan je završio osnovno i srednje školovanje u rodnome gradu u višenacionalnom i višereligijskom ambijentu, i to upravo u vrijeme kada je u Sarajevu bio ubijenprijestolonasljednik Bečkoga dvora Franz Ferdinand, zajedno sa svojom suprugom Sofijom, 28. lipnja 1914.
Ivan kao maturant, čitajući katoličku njemačku literaturu, počeo je dolaziti k sebi i do vjere u Boga. Ono što je pročitao, to je sebi postavio kao životni moto: „Živjeti za Istinu, Dobrotu i Ljepotu“. Maturalne je zadaće prvo pomogao drugima, a onda sebi. Tu ga je savjest grizla, ali nije drugima pokazivao. Maturirao je odličnim uspjehom.
Zvanje: Kada gledaš kako je Ivan bio pobožan, rekao bi da će biti dobar svećenik.
Kada ga vidiš kako popravlja bicikl, pomislit ćeš da bi mogao biti dobar inženjer.
Kad ga gledaš kako juri na biciklu ili jaši na konju, zaključio bi da će biti dobar oficir.
Kada ga vidiš kako kritizira pisce i vrjednuje filozofe, sigurno će biti dobar kritičar, književnik ili barem profesor. Bio je dakle svestrano obdaren.
Studij u Beču i Parizu. Ne po vlastitu izboru, nego po volji svojih roditelja, i oca Mavre osobito majke Tereze, Ivan se upisao na Vojnu akademiju u Wiener Neustadt – Bečko Novo Mjesto, gdje su 1671. bili pogubljeni hrvatski velikaši i urotnici Petar Zrinski i Fran Krsto Frankapan. Roditelji su željeli da sin nema problema s očima i da što kasnije pođe u rat kao pitomac akademije. Poslušao je oca, ali kada je vidio da u Akademiji ne može više izdržati od tri mjeseca, razočaran nad moralnom i svakom drugom pokvarenošću sredine u koju je upao, odlučio je pobjeći u Beč. Bila je to jesen 1914. godine. Nakon Božićnih ferija, na kojima je uvjerio roditelje, prešao je u Beč.
U veljači 1915. godine upisao se na Civilno pravo Sveučilišta u Beču. To se posebno svidjelo mami Terezi. Ali je on bez roditeljskoga znanja pohađao predavanja iz filozofije. Godine 1916. s dopuštenjem očevim prelazi na filozofiju. Međutim, već 1916. bio je uzet u vojsku i poslan na talijansko bojište, gdje je proveo veći dio 1917. i 1918. godine. Susreo se s patnjom i smrću i doživio pravo obraćenje. U Austriji, u Sloveniji, u Italiji. Svršetak rata dočekao je u Banjoj Luci, gdje je vidio politički nestanak austrougarskoga carstva i nastanak nove južnoslavenske države. Godine 1919. i 1920. ponovo je u Beču, gdje studira filozofiju.
Ivan izlazi iz vojske kao čovjek i zreo kršćanin.
Bio je dva mjeseca poručnik u rudniku Maslovare kod Banje Luke, gdje je smirio jedan štrajk rudara. Dopuštenjem pravoslavnoga svećenika Nikole Kostića, koji je vodioNarodno vijeće u Banjoj Luci, vratio se na studij, u siječnju 1919. u Beč.
Studenti su reaktivirali udrugu „Hrvatsku“, kojoj je Ivan bio tajnik, i sjednice su se održavale u njegovu stanu. U Velikom tjednu 1919. obavio je duhovne vježbe i ostao oduševljen liturgijom do smrti.
U listopadu 1920. odlazi u Pariz, gdje pohađa predavanja na glasovitoj Sorbonni i na „Institut Catholique“; u međuvremenu priprema tezu o „Utjecaju liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda nadalje“, koju je prezentirao i obranio na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, 31. srpnja 1923. pred prof. Petrom Skokom, koji je Merzu bio profesor francuskoga u Banjoj Luci.
Bio je u kolovozu 1921. u Lourdesu, gdje je lurdskom vodom oprao bolesne oči. Toliko se popravilo da je mogao nastaviti studij, ali je zajedno s radom bila i patnja.
Godine 1921. ozbiljno je mislio ući u Družbu Isusovu, ali njegov ispovjednik i duhovnik p. Josip Vrbanek nije mu to preporučio zbog slabosti očiju. Odlučio je biti „korektiv“ u katoličkim društvima, prema Papinim smjernicama.
Položivši državni ispit, bio je osposobljen za predavanja francuskoga i njemačkoga jezika i književnosti. Kroz šest godina, sve do svoje smrti, 10. svibnja 1928., bio je profesor na Nadbiskupskoj gimnaziju u Zagrebu.
Osvrt na školovanje. Kada je prof. dr. Dragutin Kniewald 1924. godine provodio anketu za naumljenu publikaciju „Katolički đak“, pitao je i dr. Ivana Merza: „Kakav je utjecaj na moj vjerski i moralni život imala: Škola, drugovi, profesori, šport…?“
Ivan je ovako odgovorio:
„Osnovna škola – negativan.
Srednja škola – negativan.
Sveučilište – dobar.
Kolege – nikakav.
Profesori: vjeroučitelj – porazan; katolički laik spasio me za vječnost.
Liberali – utuvili su mi u glavu tolike laži da ih se nisam možda još oslobodio“.
Ono što osobito udara u oči kod našega Ivana jest njegovo duhovno hodočašće, zaista jedinstveno u prvoj fazi odgoja i rasta: bez obitelji, bez novicijata, bez sjemeništa, bez duhovnoga vođe, on na poticaj jednoga drugog laika, svoga profesora dr. Ljubomira Marakovića, počinje pisati svoj duhovni dnevnik kao maturant, nastavlja kao vojnik, i kao student. S pomoću toga dnevnika on je želio „odgojiti svoju nutrinu i od svoje duše stvoriti remek djelo“, zapisat će 28. veljače 1916. To je i uspio. Iz toga naime dnevnika proizlazi duhovni lik Ivanov ne kao „rođena sveca“, nego kao čovjeka koji se bori na bojnom polju protiv vlastitih strasti za vlastitu savjest, protiv zla za dobro. I izlazi kao pobjednik. Ivan je u najuzvišenijem smislu riječi „katolički mladić“, koji ljubi Crkvu bez granica i bezgranično, koja nema nacionalnih i političkih međa. Crkva je Mistično Tijelo Kristovo, okupljena oko Krista u Euharistiji, a predstavljena u vidljivoj glavi Namjesniku na zemlji, Rimskome papi. Crkva, Euharistija, Papa, eto te tri ljubavi ili još bolje samo jedna ljubav koju on želi pretočiti u hrvatsku mladež svim silama svoje inteligencije i srca.
On je promicatelj – on laik – liturgijskoga pokreta u Hrvatskoj i „pionir Katoličke akcije“ prema smjernicama pape Pija XI., izraženima u enciklici „Ubi arcano Dei“ [Kad smo po tajanstvenom Božjem naumu], od 22. veljače 1922., sa svrhom da formira elitu apostola koji će raditi na „obnovi svega u Kristu“. Malo više od pet godina on se trudi, znoji, zanosi, bori, trpi da bi se u njegovoj domovini potvrdilo i osnažilo Kraljevstvo Božje. U tu svrhu pretvorio je „Omladinski savez“u „Hrvatski orlovski savez“, 1923. postao je dušom đačkoga pokreta „Orlova“, za koji je na samrtničkom krevetu darovao svoj mladi život.
Ušao je u bolnicu 25. travnja, podvrgao se kirurškom zahvatu, nakon kojega se situacija pogoršala i preminuo je 10. svibnja 1928. Pokopan je na Mirogoju, a 1930. prenesen u obiteljsku grobnicu. Pokraj njega pokopana mu je mama,1935. S Mirogoja je Sedamdesetih godina prenesen u baziliku Srca Isusova u Palmotićevu.
Po svojoj širokoj kulturi, višestruku iskustvu života i duboku katoličkom osjećaju Ivan je „europski“ katolik, koji je povezao germanski genij, romanski duh i slavenski svijet.
Ivan je katolički učenik katolički maturant, katolički vojnik, katolički student, katolički intelektualac široke kulture, koji je iz ljubavi prema Bogu stavio sve svoje snage u službu bližnjega, i to kao apostol „Katoličke akcije“.
Hrvatski katolički pokret. Gorušičino zrno „Hrvatskoga katoličkog pokreta“ bilo je u okviru bečke studentske udruge „Zvonimir“ iz 19. stoljeća i akademske udruge „Hrvatska“, iz 1903.
Od godine 1904. nastaje formalni „Hrvatski katolički pokret“ vezan uz ime krčkoga biskupa Antuna Mahnića, kao ustuk i odgovor modernom liberalističkom pokretu predvođenu europskim masonima. Kao što masoni, antiklerikalci i liberalci imaju svoje organizacije i svoje publikacije („Hrvatska misao“, „Jadran“, „Mlada Hrvatska“, „Život“, „Pokret“, „Novi list“, „Obzor“), tako je HKP imao svoje organizacije i publikacije: „Hrvatski katolički pokret“ima svoj dnevnik „Hrvatstvo“, od 1904., a od 1912. „Riječke novine“ s urednicima R. Eckartom i P. Roguljom, a od 1914. samo „Novine“ s izdanjem u Zagrebu. Čitavo vrijeme tomu je pokretu bila veoma blizu „Hrvatska straža“.
Bečka studentska „Hrvatska“ počinje objavljivati povremenik „Luč“, od 1905. s tiskanjem u Krku, s uredništvom u Beču (I. Butković i Lj. Maraković). Ženski ogranak studentica ima „Proljetno cvijeće“, od 1908.
U Zagrebu se osniva studentski pokret „Domagoj“, 1906.s publikacijom „Krijes“, od 1909.
U Ljubljani se 1913. formira „Hrvatski katolički narodni savez“ koji obuhvaća sve te udruge, društva i pokrete, a ujedno se održava skupština „Hrvatskoga katoličkogaseniorata“ kojemu se daje vodeća uloga svega Saveza odnosno svega Hrvatskoga katoličkog pokreta. Seniores – njih 150 – jesu bivši učenici, studenti iz te mladeži, zato su oni vodeći, ravnatelji, da novi mladi ne zaglibe ni u vjeri u politici.
Drugi svjetski rat sa svim zebnjama i očekivanjima.
U okviru Hrvatskoga katoličkog pokreta nastaju dvije struje nakon članka Petra Rogulje, „Pred zoru“, objavljen u „Almanah Luči“, 1916./1917., str. 125-144., dijeleći sve sudionike pokreta u nacionaliste i integraliste.
Na stranu „Zborovi duhovne mladeži“ po hrvatskim sjemeništima i bogoslovijama.
„Hrvatski orlovski pokret“ ima svoj početak u Češkoj i u Sloveniji (svećenici Anton Korošec i Janez Krek) početkom 20. stoljeća, dok se u Hrvatskoj afirmirao tek nakon Prvoga svjetskog rata, kao reakcija na liberalni, masonski „Sokol“, nastao također u Češkoj, ali 1862. a u Hrvatskoj 1874.
„Hrvatski orlovski pokret“ nastao je u Mariboru 29.srpnja – 1. kolovoza 1920., gdje je sudjelovao i I. Merz kao bečki student. Održao je govor o internacionalizaciji katoličkoga pokreta. Već 1922. u Brnu u Češkoj sudjelovalo je 600 hrvatskih orlova.
Ali tek u studenome osniva se i biskupi odobravaju„Hrvatski katolički orlovski savez“, kojemu je predsjednik Ivan Merz, duhovnik pater Bruno Foretić. U sadržaju dominira katolička religiozna, a ne gimnastička, nota pokreta. A 16. prosinca 1923. osniva se „Hrvatski Orlovski Savez“.
Idemo prema 1926. godini kada je u Požegi bio skup, na kojem je došlo do rascjepljenja: na jednoj strani Seniorat s Ljubomirom Marakovićem, na drugoj Orlovstvo s Ivanom Merzom. Seniorat je želio imati upravu i nad Orlovstvom, a nije želio biskupsku vlast. A Orlovi su željeli slušati biskupe. Tako je voljeni učitelj Maraković, predsjednik Seniorata,svoga voljenog učenika Merza isključio iz Zagrebačkog okružja Seniorata. Kada je uglavljena audijencija kod nadbiskupa Bauera, u listopadu 1926., da dođe do pomirenja, Maraković se nije pojavio, a Merz je došao. Hladni su odnosi ostali do pred smrt.
Godine 1923. Ivan je učinio vječni zavjet čistoće. Nastojao je rasti u vjerskom i duhovnom pogledu kao i na području teologije, osobito svetog bogoštovlja. Uz to se zauzimao za odgoj hrvatske mladeži u tadašnjim katoličkim organizacijama, posebno u Hrvatskom orlovskom savezu i izvanstranačkoj Katoličkoj akciji. Oni koji su ga poznavali, opisuju ga kao čovjeka potpuno odana Crkvi i Papi; čovjeka vjere, iskrene molitve, samoodricanja, svakodnevne Pričesti, redovita razmatranja, predana trpljenja, bliz ljudima iskazujući svima kršćansku ljubav.
Prihvatio je izazov svoga vremena. Dopustio je da ga zahvati Duh Božji. I postao je znak koji nas upućuje prema neiscrpnu vrelu, Isusu Kristu. Put do potpuna sjedinjenja s Kristom jest Crkva, Sveto Pismo, sveti sakramenti osobito Euharistija, osobna i zajednička molitva i žrtva.
Ivanove riječi: Život nije uživanje nego žrtva oslikavaju njegovu dušu koja je rasla u Crkvi i cvjetala za Krista. Zato Crkva pozorno proučava, istražuje i na kraju službeno proglašava takve vjernika uzorima za druge.
Proces je otvoren 15. prosinca 1986. Čin beatifikacije obavio je sam Papa u Banjoj Luci 22. lipnja 2003.
Literatura: B. Nagy izdao je više djela o Ivanu Merzu.Postulatura u Zagrebu izdaje list: Glasilo Postulature Ivan Merz.
————
Objavljeno: „Blaženi Ivan Merz“, u: Crkva na kamenu, 5/2018., str. 4-7.
Ratko Perić, biskup emeritus
Izvor: Crkva na kamenu
